Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Jeste li poželjeli nakratko pobjeći s ovog podivljalog svijeta? Može se

Korona, potresi, ratovi, izbori… Ponekad mi se čini da živim na psihijatriji ili u nekoj paralelnoj, mračnoj dimenziji. Apokaliptična atmosfera me guši, gadi mi se. No zahvaljujući poklon-bonu imala sam priliku na sat vremena doslovno zaustaviti taj film – isprobala sam floating terapiju i „otputovala“ daleko, daleko….
Objava 15. svibnja 2021. 0 komentara 715 prikaza
FOTO: Depositphotos.com/kolaž
FOTO: Depositphotos.com/kolaž
Plutanje na vodi oduvijek mi je predstavljalo najdraži način opuštanja, pa ni ne čudi da sam se u Floating therapy zaljubila preko ušiju.

Kad sam napokon ovladala vještinom održavanja na površini vode, zaljubila sam se u plutanje. Doduše, u djetinjstvu mi je plutanje u raznim pozama predstavljalo više igru i izazov, ali čim je više vrijeme odmicalo, tim više sam uživala u toj jednostavnoj (ne)aktivnosti. Moj tata nas je rado vodio na „plivačke izlete“, odnosno na dulja plivanja iz jedne uvale u drugu. Već tada sam shvatila da se jednostavno mogu odmoriti bilo hvatajući se za njegova široka ramena ili pak ležeći na vodi. Dok je nekim mojim vršnjacima to predstavljao nemogući izazov jer bi uporno tonuli kao sjekire, ja sam se mogla posve smiriti i jednostavno pustiti da me valići ljuljaju. Voljela sam, doduše, slične igre i na većim valovima, ali tada mi je ipak trebala maska.

U odrasloj dobi shvatila sam da mi nema većeg užitka nego u suton, kad sunce dotakne more na horizontu, leći ondje gdje je blještavilo najintenzivnije i pokušati se sjediniti s tom savršenom ljepotom. Davnih, davnih mi je dana jedan takav trenutak donio i stihove – voljela sam rimu, melodiju, a o kvaliteti neću suditi, to je bilo za dušu…

Ime mi je More

Ležim na vodi i plima me nosi,
Misli su krijeste, a kosa vali,
Koralj me pita – reci mi tko si?
- jedno sam s tobom, dječače mali.

Nebo je pokrov mojega doma,
otac mi Neptun, sestre Sirene,
glas mi je vrisak šumećeg loma
valova o čvrste obalne stijene.

Sunce je ljubavnik mojega tijela,
topla mu zraka do dna duše seže,
od poljupca vjetra zadrhtim cijela…
plavom mi kožom šara bijele mreže.

Djeca su naša otoci bez broja,
žive u kući Sutona i Zore,
do obala šumi za njih ljubav moja –
pitaš me tko sam? Ime mi je More.

Kronični umor

Posljednjih mjeseci, a posebno tjedana, osjećam umor kakav nikada ranije nisam poznavala. Zapravo, umor nije prava riječ za taj osjećaj koji se već pomalo približava rubovima onih litica s kojih se um strmoglavljuje u dubine depresije. Doduše, svjesna sam i činjenice da netko naravi poput moje nije sklon takvim padovima, no gorak miris koji dopire iz tih dubina s lakoćom omamljuje. Već kad otvorim svoj Facebook profil zgrozim se nad turobnim i ljutitim objavama, bilo da sam ih pisala ili podijelila. Humor, koji mi je oduvijek bio toliko drag, pretočio se gotovo isključivo u sarkazam. S vremena na vrijeme i sarkazam je dobar, dapače, voljela sam ga. Ali i sa sarkazmom čovjek može pretjerati, predozirati se.

Ukratko, već dugo pokušavam pronaći načine za opuštanje, bili istrošeni ili inovativni. Posve mi je svejedno. Važno mi je samo da se nekako osjetim živom, da napunim baterije koje su već opako na rezervi. Ali okruženje to ne dopušta. Ponekad imam dojam da je zavladala nekakva kolektivna psihoza koja ne uključuje samo dvoje, troje bliskih osoba, već i cijeli narod, pa i svjetsko stanovništvo. Imamo razne grupacije, veće i manje koje dijele iste deluzije i sumanuto, agresivno ponašanje. Naravno, svaka grupa ima i onog jednog koji udara ritam prenoseći svoje ludosti te sugerira u što će se vjerovati. Bilo kako bilo, s i bez kolektivne dijagnoze, pretvarala sam se u oličenje Munchovog „Krika“.

Poklon koji se ne odbija…

Travanj se je bližio kraju, a s njime je stigao i moj rođendan kojeg uglavnom obilježavam samo ako je okrugao, no ovaj je nekako bio poseban. Iako sam se trudila svim silama da ga zaboravim, drugi nisu zaboravili mene. A među poklonima, dočekala me je i omotnica u kojoj je bio poklon-bon:

„Uzmi pauzu i razmazi se“… „Magnesium floating“… A u podlozi tamno, duboko more, baš kao u mojim mislima. Floating, hmmm…

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se sjetim o čemu je riječ jer sam davnih dana gledala video, dokumentarac o jednoj od rijetkih wellness terapija koja je još davnih dana uspjela privući moju pažnju, upravo zbog – plutanja. Može li nas išta relaksirati bolje od svojevrsnog bestežinskog stanja u kojem postaješ čista misao, zaboravljajući barem na trenutak premoreno tijelo? Uostalom, tako nekako glasi i naslov teksta na blogu Centra za koji sam dobila poklon-bon, „Svemir nikad nije bio bliže“. I morala sam, kao netko tko se, među ostalim, bavi marketingom, priznati da je poruka sasvim pogođena.

E sad, kao i uvijek kad odlučim napraviti nešto samo za sebe, odmah skaču u glavi oni mali demonići moje anksioznosti sa stotinu „ne sviđa mi se“ i „neću“. Neću u zatvoreno „jaje“, neću u potpuni mrak, neću izgubiti kontrolu nad mislima jer tko zna što će isplivati iz ovog ludog mozga… I tako dalje. Vjerovali ili ne, čak sam nazvala šogoricu psihijatricu za savjet. Strpljiva kakva jest, ljubazno mi je objasnila da se ne moram bojati svoje glave jer je sasvim ok. „Go for it“, glasio je njezin savjet, „i reci mi kako ti je bilo, meni ovo zvuči baš cool.“ Uostalom, za ovu terapiju se i tvrdi da ublažava anksioznost, pa valjda neću baš ja biti izuzetak. S druge strane, svi kažu da imaš potpunu kontrolu u kadi, što se najgore može dogoditi? Izaći ću iz tanka i to će biti to.

Što je Sensory Deprivation Tank Therapy

Ako po prvi puta čujete za Sensory Deprivation Tank Therapy, evo nekoliko osnovnih informacija. Riječ je o terapiji plutanjem u kadi (Flotation tank), u toploj otopini Epsomove soli – ako vam ovo ime ništa ne govori, vjerojatno ste čuli za gorku sol, mineralnu tvar sastavljenu od magnezija i sulfata. Epsomova sol onemogućava da vaše tijelo potone, a pritom blagotvorno djeluje na organizam. Floating ili plutanje je otkrio američki neurolog John .C Lill 1954. godine dok je pokušavao otkriti što se događa s mozgom kad se smanje ili potpuno priguše naša osjetila. Prvi naziv je bio REST (Restricted Environment Stimulation Therapy), a danas je zastupljeniji naziv Sensory Deprivation ili magnesium floating therapy. U takvom bestežinskom stanju dolazi do dubokog opuštanja, pruža vam mogućnost da barem na sat vremena taj stroj od vašeg tijela stavite u stanje mirovanja. Da, znam da je tako nešto moguće postići i meditacijom (iako tada izostaje učinak magnezija), ali ova terapija može svakoga lansirati prema onim theta moždanim valovima (kažu čak i delta), a bez da sjedi u pećini na Himalaji. Onaj čuveni hormon stresa – kortizol – se smanjuje, snižavaju se krvni tlak i frekvencija otkucaja srca, mišići se opuštaju. Od benefita se ovoj terapijskoj metodi pripisuje i ublažavanje kroničnih bolova, tenzijskih glavobolja, napetosti, poboljšanje koncentracije, sportske izvedbe itd. Možete više doznati o tome i na stranici portala Healthline.

Flotation tank je tijekom više desetljeća mijenjao svoj izgled, a danas uglavnom izgleda kako ovalna kada s poklopcem koja, kad se zatvori, djeluje kao veliko jaje. Opremljena je svjetlom i zvučnicima s kojih svira opuštajuća glazba što pomaže u opuštanju. Nad poklopcem imate potpunu kontrolu, možete ga u bilo kojem trenu s lakoćom otvoriti.

Učinkovitost ove terapije je znanstveno dokazana i koristi se već više desetljeća u svijetu – i to mi je bio vrlo važan argument da one svoje demone nogodupiram iz glave. Idem, pa kud puklo, nazvala sam i dogovorila termin.


Moje putovanje u svemir

Stigla sam pomalo nervozna i s otporom kojeg uvijek osjećam kad sam negdje gdje mi nije prirodno biti. A ja nekako nisam taj „Wellness tip“, barem tako sebe ne doživljavam. No možda bih trebala barem prestati biti „patnički tip“, pa uložiti povremeno u sebe, makar jednom godišnje. Ljubazna Ljupka koja me je dočekala na vratima brzo me je opustila, dala mi osnovne upute i odvela u sobicu koju je gotovo u cijelosti zauzela velika kada mojih snova. Na prvu me miris gorke soli nije oduševio – bio mi je nepoznat, a trenutno me odbija bilo što nepoznato. Moj mozak već ima tikove od nepoznatog otkako se je suočio s nepoznatim osjećajem jakih potresa, nepoznatim virusom i još gomilom nepoznatih situacija. A također mi se ipak nije dopala ideja da se potpuno zatvorim u jaje s vlažnim zrakom, zbog toga i ne volim saune. „Slobodno si otvorite kad god želite, namjestite si kako vam odgovara“, smirila me je brzo Ljupka i pustila me da se u miru otuširam (tuširanje je prije i poslije tretmana).

Došao je i trenutak kojeg sam dugo potiho priželjkivala. Obukla sam kupaći, navukla kapicu za plivanje (također se dobije u centru) i ušla… Bili su ondje mali ručnik kako bih mogla obrisati oči ako mi voda s magnezijem kapne u oči (a to jest neugodno, peče, ali i brzo prođe kad se obriše - isprobano), kao i onaj jastučić za napuhavanje koji se stavi oko vrata. Možeš ga koristiti ili ne, u svakom slučaju ne možeš potonuti. „Uspijete li se opustiti, vjerojatno ćete zaspati, ali ne morate se brinuti da ćete potonuti ili se okrenuti. Uživajte!“ rekla mi je Ljupka s osmijehom dok je zatvarala poklopac.

Izvalila sam se, naravno, odmah jer je zapravo jako teško sjediti i pružati otpor vodi koja te gura na površinu, kao kad madrac na napuhavanje pokušaš ugurati u more, takav je otprilike osjećaj, pomalo čudan.  Ali taj osjećaj meke topline u koju si tek malo uronjen dok ti uši miluje umirujuća, meditativna glazba, dok kroz zatvorene oči do tebe pristižu svjetla u bojama, poseban je… Kao da putuješ u vrlo tihom vozilu kao suputnik i drijemaš, a kroz sklopljene kapke „vidiš“ raznobojna svjetla ulične rasvjete kraj kojih prolaziš. Očekivano i najavljeno u mnogim videima koje sam pogledala, u početku se moraš naviknuti na novo okruženje, posebno ako je prvi put. Ono što me je u tom procesu oduševilo, bila je jasna svijest o tome do koje mjere se moj ukočeni mozak protivi pomisli o gašenju, kao da sam na seansi egzorcizma. Izbacio je instant iz sebe svu hrpu misli za koje već dugo znam da su „prisilne“ i da nemaju veze sa zdravim razumom. Odlučila sam se na kompromisno rješenje – neću se sasvim isključiti (zatvoreno jaje, bez glazbe i bez svjetala), već ću ostaviti malo odškrinut poklopac za dotok svježeg zraka, a glazba i svjetla mi ionako pašu. Tada je počeo pravi doživljaj kojeg je jako teško opisati.

Također sam imala dojam kao da sam ušla u neki usporen film, sve je postalo nekako slow motion, posebno ako bih, na primjer, pokušala pomaknuti neki dio tijela i dignuti ga iznad vode

Počela sam osjećati korak po korak, centimetar po centimetar oslobađanje od napetosti. Točno sam mogla odrediti u kojem dijelu tijela su „zakočenja“ i gdje ne mogu postići potpunu opuštenost. Vratni dio kralježnice, zglobovi vilice (malo niže od ušiju) i zglob lijeve noge moje su bolne točke. Iako sam neke tegobe već osjećala, tijekom floatinga je osjećaj bio čudan – kao da neki nevidljivi terapeut uporno pokušava te dijelove opustiti što ti baš i nije cijelo vrijeme ugodno jer "terapeut" ne uspjeva u namjeri.

Također sam imala dojam kao da sam ušla u neki usporen film, sve je postalo nekako slow motion, posebno ako bih, na primjer, pokušala pomaknuti neki dio tijela i dignuti ga iznad vode. Tijelo sam tada doživjela jako teškim i sila me je vraćala na vodeni „jastuk“. U jednom trenu sam se čak pitala hoću li uopće biti u stanju izaći iz kade i pokrenuti tu mašineriju bez da se zalijepim za pod od težine. No ta mi misao nije bila zastrašujuća i zapravo me nije bila briga. Uživat ću dok mogu u plutanju, a o kretanju ću već razmišljati kad terapija završi. Ne mogu govoriti o vremenu, sat me je tek kasnije uvjerio da je prošlo 60 minuta. Taj dojam drugačijeg vremena mi je bio najdraži. Nema vremena, nema težine tijela, nema buke, nema korone, nema nikoga… Utonula sam u kratkotrajni san, a možda je bio i malčice dulji, ne znam. San na vodi, nešto što sam oduvijek željela iskusiti…

Doista sam trebala uložiti nešto više truda u izlaženje iz tanka. Više nego ikada sam bila svjesna težine tijela, a i misli su bile malo mutne. Tlak, koji mi je inače nizak, vjerojatno je puzao po podu. Oprezno sam se otuširala, pazeći da ne padnem u nesvijest, pridržavala sam se za šipku za svaki slučaj. Relaksacija je bila obećano potpuna. Da mi je u tom trenu bio i krevet u blizini, vjerujem da bih odmah utonula u san i spavala kao beba. Neutralizirati mozak na sat vremena do jučer mi se činilo nemogućom misijom, pa ipak, moguće je, zaista je moguće… Ako je svrha ovih poklon-bonova da te navuku i na buduće kupnje, mene su svakako uspjeli navući. Barem dva puta godišnje naći će se novaca za ovakav doživljaj; ionako su neki antivakseri zaključili da su me farmaceuti platili za jedan od prethodnih blogova, pa ću u floating uložiti buduće prihode. Znam da potpuno premorenog čovjeka nije teško oduševiti, ali iskreno, ovo je definitivno nešto najbolje što sam do sada isprobala.

Savjeti iz osobnog iskustva

Evo i nekoliko brzinskih savjeta za svakoga kome se pruži prilika za ovu terapiju, barem onih iz osobnog iskustva:

  • savjetuju vam da izbjegnete depilaciju taj dan prije tretmana – vjerujte, savjetuju s razlogom. Neće vam se ništa strašno dogoditi, ali će vas neko kraće vrijeme peckati svaki folikul dlake, mislim da sam ih mogla uz malo truda i prebrojati.
  • ponesite kremu za lice za nakon tretmana. Lice mi se je ipak onako malo prosušilo, doduše, više zbog tuširanja nego zbog floatinga.
  • po mogućnosti neka vas netko odveze nakon terapije kući. Bit ćete umorni, vjerujem da vam se neće dati niti voziti. Pa kad se već opuštate, idite do kraja, pustite se voziti kao kofer. I pazite kako hodate jer će vam noge neko vrijeme biti „gumene“.
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.