Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Kad te Nebo nagradi: neočekivana kupka za dušu i duševni wellness kraj nogometnog igrališta

Izmučenom čovjeku za radost malo treba. Pritom dolazi do izražaja činjenica da upravo sitnice i čine život predivnim iskustvom te da ništa u životu nije slučajno… La vita è bella
Objava 10. listopada 2020. 0 komentara 191 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Treba upijati svaki trenutak radosti, uroniti u duševni wellness i napuniti „baterije“ kad god se pruži prilika, planirana ili ne

Čovjek je vrlo prilagodljivo biće i na nevjerojatne se stvari može naviknuti, pa tako i na razdoblja dugotrajnog stresa; baš kao magarac na batine. Kad borba traje iz dana u dan, stavljaš se u svojevrsno stanje sužene svijesti u kojem nastojiš čim efikasnije funkcionirati. Sve „luksuzne“ potrebe su isključene – ne zamaraš se frizurom, izraslim pramenovima, zapuštenim noktima, odlaziš na posao u trenirci ili tri dana u istim hlačama (ako je priroda posla takva da si to možeš priuštiti), nema druženja, izlazaka (čak ni 15. godišnjicu braka dogovorno nismo proslavili, sretno nam), a sva komunikacija svedena je na minimum minimuma. Energiju trošiš na obitelj, posao i aktualni problem (ili više njih, već kako je kome grah pao).

Neću se ovom prilikom vraćati na naše „batine“ iz kojih je nekako i niknuo ovaj blog, a koji mi služi u autoterapeutske svrhe, s nadom da i drugi u njemu pronađu barem nešto korisno. Bilo je batina i previše, a ne isplati se niti jadati jer smo ove godine svi kolektivno izmučeni, pa je svakome i njegove muke uvrh glave. Idemo dalje, kreće se i to je najvažnije.

Mozak u štrajku

No još uvijek nisam došla do one faze u kojoj bi se otvorio neki prostor za predah u kojem bi nastupio barem trenutak tišine, pa da se sva ta životna prašina barem malo slegne. Nisam, a niti bih u ovoj situaciji bilo gdje putovala. Tako ove godine nisam promijenila okolinu, osim ako se u to ne računa prisilna selidba nakon potresa s točke A na točku B, ma koliko ta točka B bila ugodna i puno sretnija varijanta od one na kojoj su se našli brojni Zagrepčani koji se ne mogu nadati povratku kući u skorije vrijeme, a možda se nikada neće niti vratiti.

Nije bila riječ samo o novcima kojih više baš i nemamo, već o mozgu kojeg ne možeš na zapovijed isključiti ili pak ostaviti glavu kod kuće dok se tijelo negdje odmara. Tu je i posao kojeg se mora zadržati, a sretna sam jer ga uopće imam, koji mora ići dalje ma koliko povremeno trpjela – ne zbog zahtjevnosti posla ili loše poslovne klime, već opet zbog tog mozga koji igra ključnu ulogu u intelektualnom radu. Želiš se odmoriti, naspavati – ne može. Želiš raditi, bolje organizirati stvari – ne može.

Kako god okreneš – ne može jer je mozak u štrajku i probavlja informacije. Dosta mu je, preopterećen je i odlučio je postati autonomna institucija koja samostalno odlučuje i regulira procese, a usput se gomilaju frustracije u nepodnošljivim količinama. No dobro, i na to se navikneš, nekako stekneš rutinu čak i u borbi s vlastitim moždanim vijugama.

Neplanirana selidba

I tako se ovoga tjedna dogodila još jedna u nizu onih situacija koje moraš na brzinu riješiti – te je kćer pokupila hunjavicu s dvodnevnom temperaturicom iznad 37 (a znamo što znači u ovo doba imati hunjavicu s temperaturom. Ako ne znate, upoznat će vas brzinski obiteljski liječnik s protokolom), te je s bratom na drugoj adresi kod prijatelja jer nemam još uvijek u kući niti jedno mjesto na kojem bi djeca mogla spavati, te su prijatelji dobili goste, pa je bio red da ih maknemo iako su nudili kauč… A istini za volju, bilo mi je zaista već dosta toga da ih selim kao male nomade po raznim adresama i da smo od početka ljeta razdvojeni. Dnevni će se boravak uskoro osposobiti, ondje ćemo moći spavati i tako je skovan plan – pakiram klince i odlazimo na četiri dana u garsonijeru na drugom kraju grada iz koje su prije nekoliko dana izašli podstanari, pa je igrom slučaja još uvijek prazna. Neću opisivati gužvu selidbe od prijatelja, pa hitno pakiranje i odlazak u garsonijeru s hrpom vrećica, a uz to uredan rad od kuće, sve u nekoliko sati.

U večernjim sam satima, već izmučena, ušla u stančić u Španskom… I tada se dogodio taj trenutak u kojem ima nešto čudesno, a koji me je potpuno neočekivano pogodio, ne u glavu, već u srce. Moj muž i ja iza sebe imamo gotovo 22 godine staža od prvog poljupca što nije malo. Iako se nikako ne bih hvalila idealnim brakom ili vezom jer je bilo čupanja i krpanja i natezanja sasvim dovoljno da budemo ponosni na svoje pobjede te da se uvjerimo zašto se ne potpisuje samo „u dobru“, već i „u zlu“, činjenica je da smo uspjeli ustabiliti naš odnos, dovesti ga na jednu višu razinu te formirati obiteljsku atmosferu u kojoj djeca mogu rasti sretno, mirno, s osjećajem zaštićenosti i ljubavi.

No ona nepatvorena romantika mladih ljudi na početku veze ostala je nekako potisnuta u riznici sjećanja. Nema leptirića, nema bezbrižnosti, nema naivnosti, nema daleke budućnosti i velikih planova. Nije ni ovaj sadašnji „iskaljeni“ status loš, naprotiv, ima zrelost svojih prednosti, ali ipak…

Zatvaranje krugova

Kad sam otključala vrata od stana koji pamti naše prve godine i to sa djecom o kojoj sam tada toliko maštala, odjednom sam imala snažan osjećaj da sam se vratila na mjesto na kojem je san počeo i da je on ostvaren, ma koliko se odvio na način kojem se nisam niti nadala, a bogme niti ga priželjkivala. Za takav suludi životni scenarij u to vrijeme sigurno nisam imala dovoljno maštovitosti. Djeca su oduševljeno odjurila u sobu, a on i ja smo ostali stajati u hodniku, ogledavajući se, komentirajući neke preinake koje su spretno učinili divni ljudi koji su ovdje živjeli… Uobičajen razgovor, ni po čemu poseban. Ali u meni se vrtio film suludom brzinom, od početka do kraja; usponi i padovi, ustajanja i ponovna poniranja, tri izgubljene trudnoće, porodi, potres... Naravno, uočio je da nisam svoja. Upitao me smiješeći se:

- Što je?

- Ne znam… Sve ovo… - uspjela sam procijediti boreći se sa suzama da djeca nešto ne vide. Iako sam ja onaj elokventniji dio para s ucifranim ili otrovnim rečenicama već ovisno o situaciji, opet je on bio taj koji je izgovorio suštinu misli:

- Zatvorio se krug, zar ne? – samo sam uspjela kimnuti glavom dok je kćer već u sljedećem trenutku dojurila do nas. Ovlaš smo se poljubili. On se je vratio u našu polu-ruševinu, a ja sam ostala s uspomenama koje su pomalo peckale i nasmijanom budućnošću koja se je veselo valjala po krevetu i smijala.

Kad dođete na mjesto koje je za vas posebno, obuzme vas osjećaj duševne kupke. Netko drugi ovdje bi uočio samo oku vidljive detalje, no za mene je taj prostor mali hram mog srca u kojem je ostala sačuvana energija jednog čarobnog vremena. Ubrzo sam se opustila kao što se svih ovih mjeseci, pa i godina nisam. I taman kad sam pomislila da je to vrhunac doživljaja kojem se mogu nadati, najljepši poklon kojeg mi je Onaj Gore u trenutnoj situaciji mogao darovati za time-out, dogodio se petak.

Petak pun čuda i hrana za dušu

Počelo je sa smijehom, ali ne bilo kakvim. Dobila sam „napadaj“ kakvog se više doslovno ne sjećam, onakav u kojem suze nezaustavljivo teku i ne možeš doći do zraka. Nije se dogodilo zapravo ništa toliko smiješno, niti mogu opisati što je do toga dovelo jer je bila riječ o djeci, izrazima lica, nešto što se ionako mora vidjeti da bi se shvatio „okidač“. Ali činjenica je da sam urlala i presavijala se, pokušala se smiriti, no nije išlo.

Odviknuta od slabosti tijela koja nastupa u salvama smijeha, već sam pomislila da ću na kraju odapeti od smijanja, kad već nisam od potresa, znoj me je oblio! Jadna djeca nisu znala što bi sa mnom, mali moji racionalni Šimići s tatinim glavicama. Pa i njemu su trebale godine da shvati moje trenutke ludosti, a klinci, koji su s nama prošli kroz drvlje i kamenje, s ovim se ne znaju nositi. Nisu znali bi li se zabrinuli ili smijali sa mnom. No zato sam ja znala da je ovo siguran znak da „terapija“ djeluje, da se duša napokon hrani, da se konačno produbljuju bore smijalice za koje sam se već počela bojati da će početi nestajati, a da će ih zasjeniti oni ravni, bezdušni kanali na čelu.

Taman da je to bio jedini biser petka, bilo bi mi dovoljno da se na njemu hranim još mjesecima, ali Nebo je odlučilo da ide do kraja, da mi dokaže da još uvijek postoje trenuci čiste radosti, a da ih ponekad možeš naći i na potpuno neočekivanom mjestu.

Josipu je krepao posuđeni auto kojeg smo dobili na korištenje od dobre duše nekoliko tjedana nakon onog show programa u Miramarskoj koji je mog muža proslavio diljem Lijepe Naše, ali i šire. Poklonjenom, pa ni posuđenom konju se ne gleda u zube, niti pod haubu, pa se moj muž vozi u polufunkcionalnom Smartu i obavlja što već treba, barem dok se ovaj ne odluči pregrijati i zaštekati s brzinama. Barem tri puta dnevno. Ovaj put je stao dok mi je dopremao sitnice za stan, pola sata hoda dalje od nas. Odgurali su ga na pločnik kod NK Kustošija te je sjeo u restoran kojem ni ime nije zapamtio, pripisali smo ga klubu.

Prošetala sam do tog mjesta i sjeli smo na terasu, raspravljali uz ćevapčiće o radovima, autu i djeci, zahvalni da smo barem malo vremena sami zajedno na jednom posve ugodnom mjestu. Ali koliko je zaista ugodno, shvatili smo tek petnaestak minuta nakon mog dolaska kad su dvojica tamburaša započeli sa svirkom uživo koja nas je izbacila iz takta. Ne, nisu svirali bećarce, to nije bio onakav svadbeni sastav s barjakom. Umuknuli smo u nevjerici slušajući talijanske šansone, pa Dubrovačke trubadure, dalmatinske klapske pjesme (a posebno su nas iznenadili s onima koje su bile na našoj svadbi), a onda Tomislav Ivčić, Goran Karan… Sve je išlo u jednom glazbenom nizu koji je glatko tekao, s prijelazima na različite stilove koji nisu bili nagli i naprasni, a prsti su im doslovno plesali po žicama. Mogla bih se zakleti da su školovani glazbenici jer ovakvu izvedbu na tamburicama još nisam u životu slušala.

Biti zahvalan na neopisivom

Gledali smo se muž i ja u nevjerici, zaključili smo da je ovo potpuno suludo, oboje smo imali isti osjećaj malog čuda, izlaska kojeg nismo mogli ni zamisliti, a do kojeg je doveo kvar na autu jer u protivnom ne bismo ni znali da restoran „Lampion“ postoji. Te emocije ne bih mogla opisati bez patetike, ali nekako sam se osjećala do posljednjeg atoma ispunjena ljepotom, svjetlom i kao da sam mogla čuti poruku: niste sami, nije smak svijeta, ljepota postoji i dalje… Prišla sam glazbenicima u pauzi zahvalila im i doznala da su ondje vikendima.

Pronašli smo, eto, naše najdraže mjesto, a znamo i kojih ćemo dana ondje navraćati. Bilo mi je samo žao što tim dečkima stvarno nisam mogla ni uz najbolju volju objasniti što su za nas učinili. Došli su na još jednu gažu, svirati svima koji su se tamo zatekli, a nas nisu ni primijetili, sjedili smo im iza leđa. A kako bih im i mogla objasniti, kad se ni Josip ni ja nismo mogli sabrati od čuđenja.

Zaključka nema, samo radost življenja. Treba upijati takve trenutke, uroniti u duševni wellness i napuniti „baterije“ kad god se pruži prilika, planirana ili ne. Jer nama je i danas veselo, pukla je noćas cijev u zidu…. Idemo razvaljivati dalje….

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.