Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Kako odvesti mozak na godišnji odmor: osjećam se haj, mozak baj-baj

Odmor je važan za tijelo, no više nego ikada je potreban odmor za mozak. Što su mi vrijedili svi prijašnji „godišnji odmori“ kad sam svugdje vukla laptop? Sva ta tehnologija, posebno u današnje vrijeme, crpi golemu količinu energije, vjerujem veću nego fizički rad.
Objava 23. prosinca 2020. 0 komentara 97 prikaza
FOTO: Depositphotos.com, kolaž
FOTO: Depositphotos.com, kolaž
Ovaj godišnji odmor nije za tijelo, već za mozak – zatvaram po prvi puta laptop na sedam dana!

Godinama nisam bila na godišnjem odmoru. Ne, ne mislim figurativno, već doslovno. Dobivala bih dva tjedna godišnjeg odmora, no s obzirom na prirodu posla i činjenicu da, eto, nemam zamjenu, laptop je uvijek i svugdje išao sa mnom. To je posebno došlo do izražaja kad sam otvorila obrt, uzela još jednog klijenta, osamostalila se te spojila privatno s poslovnim do kraja.

Svaki godišnji odmor, i prije i nakon mojeg poslovnog osamostaljenja, je izgledao tako da sam dane, primjerice, provodila s djecom na plaži i u raznim aktivnostima, a večernje i jutarnje sate, ponekad i vrijeme do ručka – na poslu. Surfala sam, zvala, istraživala i pisala. Doduše, istina je da bi mi ritam tijekom ljeta ipak bio laganiji jer su se neke stvari mogle organizirati unaprijed, ali nikako se moždane stanice nisu gasile. Tako bi mi i na odmoru bilo zlo od ponedjeljka jer sam znala da uvijek nešto moram raditi, držati konce u rukama. Godina za godinom i skupilo se tako šest, a možda čak i sedam njih bez opuštanja sivih vijuga.

Anno Domini 2020: šutiš, radiš i zahvalan si jer uopće imaš posao

Stala nisam ni tijekom 2020. unatoč svemu što sam se izdogađalo. Tako sam i večer nakon potresa, neovisno o tome što nam je stan bio uništen, a djeca su spavala na madracu kod naših prijatelja, sjedila za stolom i pisala dio projekta kojeg je naša agencija morala do sutradan završiti. Laptop, srećom, u potresu nije stradao, ali zato sam bila radno sposobna. Jer laptop je, naime, moj ured. Ma koliko bila luda situacija - a svi koji nas poznaju znaju da smo imali godinu jezivo nagomilanih stresova (uz one koje svi prolazimo) - radila sam bez pauze.

Nisam se jadala niti žalila, nisam imala obraza. Ljudi oko nas su gubili posao, a meni je posao bio stabilniji nego ikada. Prijavljivali su pad prihoda, dobivali otkaze ili su im se rezale plaće, a meni je prihod čak ponešto i porastao (iako su troškovi i gubitci na privatnom planu bili astronomski, no dobro…). Da se žalim? Pa bila bih doista licemjerna. S druge strane, doista ne mogu reći da me je itko iskorištavao, griješila bih dušu.

Naprotiv, oba posla radim sa srcem, jako volim kolege koje smatram drugom obitelji, a svi su mi bili velika podrška u cijelom ovom cirkusu. Trpjeli su moje promjene raspoloženja koje su već počele nalikovati bipolarnom poremećaju, podnosili su probijanje rokova iako su oni zbog toga snosili posljedice, tješili su me i hrabrili, pomogli mi i financijski i savjetom i humorom i toplim riječima... Dakle, zaista nisam ni u kakvom robovlasničkom odnosu, niti me itko ucjenjuje otkazom. Iskreno volim kolege i suradnike od kojih veliku većinu smatram prijateljima – da toga nema, zapravo nikada ne bih niti bila spremna na ovaj ritam.

Točka pucanja iliti burnout sindrom

No, stiglo je do točke nakon koje naprosto više ne mogu, ne ide, onaj čuveni burnout sindrom iako u ponešto blažem obliku. Do sada figurativne izjave tipa „boli me želudac“ ili „od svega mi je zlo“ postale su doslovne i doživjele materijalizaciju.

Nigdje neću putovati i zapravo ću puno fizički raditi. Ovaj godišnji odmor nije za tijelo, već za mozak – zatvaram po prvi puta laptop na sedam dana!

Tijekom ove pandemije napisala sam mnoštvo savjetodavnih tekstova o tome da se treba maknuti od vijesti, posvetiti se obitelji, iskoristiti vrijeme za rad na sebi… A ja sam u vijesti o koroni i priče iz dana u dan bila i ostala uronjena, takva mi je priroda posla. I sad se davim, pa to naprosto mora stati.

Tako je nekako pala odluka. Što zbog potrebe da se dio poslova napravi unaprijed zbog blagdana, a što zbog spleta okolnosti, po prvi puta nakon puno godina idem na godišnji odmor. Nigdje neću putovati i zapravo ću puno fizički raditi. Ovaj godišnji odmor nije za tijelo, već za mozak – zatvaram po prvi puta laptop na sedam dana!

Aha-doživljaj

U psihologiji postoji pojam kojeg nazivaju inkubacijski period, odnosno inkubacijski učinak (efekt), a poznat je i kao „aha-doživljaj“. Riječ je o pojavi, odnosno fenomenu koji se događa kad privremeni prestanak razmišljanja o nekom problemu zapravo dovodi do njegovog rješenja: „Aha!“ Po tom uskliku koji često prati neku spoznaju, odnosno zamisao je njemački psiholog Karl Ludwig Bühler i skovao naziv za pojavu koja je najpoznatija onima koji se bave gestalt psihoterapijom.

U medicini, period inkubacije odnosi se na vrijeme koje prođe od trenutka ulaska mikroorganizma (virusa ili bakterije) u naš organizam, pa do trenutka izbijanja simptoma. U psihologiji bi se moglo pojednostavljeno reći da se to odnosi na vrijeme koje prođe od trenutka infekcije mislima o rješavanju nekog problema, pa do trenutka spoznaje rješenja problema. I kao što mikroorganizam u inkubacijskom periodu obavlja svoj „posao“ razvijanja bolesti u našem tijelu, a da toga nismo ni svjesni, tako i podsvijest u inkubacijskom periodu radi na rješavanju problema, a da toga nismo ni svjesni. Misao odjednom sine, naizgled ničim izazvana jer o njoj u tom trenu nismo niti razmišljali.

Zbog tog učinka se u svakodnevnom poslu također preporučuju pauze od sat vremena koje bi trebalo iskoristiti za „isključivanje“ mozga. Bilo bi idealno kada bi se tijekom tog vremena čovjek prošetao po prirodi, odnosno u parku i potpuno se odmaknuo od posla – dakle, bez mobitela.

Plan za godišnji odmor mozga

Živimo u vremenu u kojem smo stalno i za svakoga dostupni. I neprestance smo izloženi komunikaciji, usmenoj ili pismenoj, a to jako umara čak i ako smo nezaposleni, a razgovori su privatne naravi. Ako pak želite jako brzo isprazniti svoje emocionalne baterije, bacite se na čitanje vijesti, po mogućnosti na nekoliko portala, dakle, iz nekoliko različitih izvora.

Korona je na tom području napravila pravi kaos kojeg svako malo spomenem s mukom (jer mi je infodemija poslovni kamen oko vrata) – nitko ne može ostati normalan nakon tolike količine vijesti o koroni, odnosno COVID-u. Naravno, nije rješenje potpuno se isključiti i praviti se da koronavirus ne postoji. Treba ga uzeti na znanje, znati da je nepredvidiv, nepoznat i prkosan te poduzeti mjere prevencije u najvećoj mogućoj mjeri, posebno zaštititi starije i bolesne članove obitelji. Ali čitati svaku vijest, pratiti iz sata u sat brojeve, dozvoliti da te preplave sve te misli o teškom obliku bolesti, o umrlima, respiratorima, gušenju… To je stvarno toksično!

Zbog svih tih razloga podvlačim crtu i vodim mozak na godišnji odmor koji mu je nužno potreban, a napravila sam i plan:

  • neću uopće čitati vijesti - niti na laptopu, niti na mobitelu, a neću ih niti slušati na televiziji ili radiju
  • neću uopće biti na Facebooku – neću čitati objave, neću objavljivati, neću biti na messengeru
  • neću pisati, ni čitati bilo što povezano s poslom
  • neću čitati, ni slati poslovne mailove
  • javljat ću se isključivo i samo na mobitel i to samo ako su mi brojevi poznati i ako poziv nije vezan uz posao
  • radit ću fizički u svojoj kući poslove koji čekaju da budu završeni
  • imam još neke posliće na drugoj lokaciji, ali njih ne smatram „pravim“ poslom već opuštanjem, pa je to dozvoljeno
  • pročitat ću neku knjigu jednostavnog, opuštajućeg sadržaja
  • ne zanima me što će biti 2021. godine, boli me briga skroz na skroz. Svi planovi će već biti isplanirani – nakon što bar malo predahnem i posložim kockice, ništa se drastično neće dogoditi u tjedan dana. A ova godina je i zorno pokazala da s nekim velikim planovima u ovim okolnostima ionako ne treba žuriti.

Od tih sedam dana ne očekujem čuda. Sasvim mi je jasno da se nakon sedam godina drilanja mozak ne može odmoriti u sedam dana. Ali imam plan i za budućnost. Jedan dan u tjednu, bilo subota ili nedjelja, bit ću definitivno offline i nedostupna za sve. Ako puknem, ionako nikome nisam od koristi. A snaga mi je itekako potrebna.

Stoga, ako sretnete ovih dana u Zagrebu neku puknutu ženu koja trčkara po cesti i pjevuši „…osjećam se haj, mozak baj-baj…“, znat ćete njezino ime i prezime. Ne brinite, ako baš zatreba, ima ona poznanstva i među psihijatrima, dobro će je zbrinuti.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.