Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Kako se prestati bojati potresa kad zemlja ne dopušta zaborav?

Zagreb se opet tresao… Po dvijetisućiti i neki put, tko to više broji. Zemlja se ne prestaje tresti, a bogme niti ja, ma koliko se trudila.
Objava 02. listopada 2020. 0 komentara 2923 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Nedavno sam pročitala da je od potresa u ožujku do danas bilo više od 2.000 malih i manjih...

Uređenju našeg stana nakon potresa polako se ipak nazire kraj iako još puno toga treba obaviti, a detalje ćemo očito sređivati još mjesecima. No barem više ne moram gledati proklete pukotine i mrlje od kiša, niti više smrdi na vlagu otkako je krov napokon pokriven…

Legla sam tako danas (jučer, jer je ponoć prošla) u rijetkom trenutku samoće i mira na razvučenu fotelju koja inače svih ovih mjeseci služi mom mužu za spavanje u ruševini od stana u potkrovlju iz kojeg smo se djeca i ja iselili još u ožujku. Nije bio neki posebno romantičan trenutak, nije bilo nikakvih velikih spoznaja, introspekcija... Istini za volju, odmarala sam mozak i neutralizirala hipofizu igrajući Candy crush. Posebno petkom nemam snage čak niti za rješavanje križaljke ili sudokua, a kamoli za čitanje bilo kakvog smislenog štiva nakon što mi sivim vijugama svakodnevno defiliraju kartice i kartice tekstova za redakturu i uređivanje, a ostaci dana se troše na kuhanje od ranog jutra, pa jurcanje oko djece i raznih drugih poslova.

Uronjenost u strah

I tada se dogodio… Tek što sam čula tutnjavu koju svim srcem želim, kao i svi Zagrepčani, pripisati kamionu, razdrmalo me je onako pošteno, zajedno s tom razvučenom foteljom. Grede našeg tavanskog stana su kvrcnule, udarac je bio odozdo (kao i svaki puta kad je epicentar blizu), vibracija u trajanju od dvije, tri sekunde, pa opet tišina.

Uspjela sam se osoviti na gumene noge i doći do štoka od vrata hvatajući zrak. Imala sam osjećaj da mi je cijelo tijelo uronjeno u strah, onaj iskonski, životinjski, koji te tjera na bijeg. Nije reakcija uvijek ista - zapravo sam u posljednjih nekoliko navrata pomislila da polako prolazi taj posttraumatski stresni poremećaj. Doduše, trenutno živim s tatom u suterenu gdje sam samo jednom osjetila drmanje, tu ništa nije niti stradalo. Možda je zbog umora ili baš zbog činjenice da sam se opustila današnja reakcija bila žešća nego inače.

Uporni flashback

Nedavno sam pročitala da je od potresa u ožujku do danas na području Zagreba bilo više od 2.000 malih i manjih, ali dovoljnih da utjeraju strah u kosti kao, na primjer, ona trojka u travnju. Nju sam osjetila na otvorenom i ta me je ubila u pojam jer su djeca bila sama na petom katu zgrade kod Jaruna gdje smo proveli protekle mjesece. Dodatno me je emocionalno pokopala jer se dogodila na moj rođendan, pa sam se zdušno prepustila i samosažaljenju. Činjenica je da potresi drmaju svako malo i da će sigurno drmati još neko vrijeme, a nitko ne može reći hoće li, odnosno kada zatresti i preko 6 stupnjeva.

Zapravo me ništa ne straši više od pomisli da ću kroz koji tjedan leći u svoj krevet, onaj isti u kojem me je probudila tutnjava uz jezivo ljuljanje, iz kojeg sam iskočila kao ofurena i s užasom shvatila da zbog ljuljanja i trešnje jedva hodam do dječje sobe. Reagirala sam vrištanjem (blago onima koji uspiju ostati sabrani), tjerala djecu da obuku bilo što i da izađemo van, muž iz kreveta nije mogao niti brzo ustati zbog invaliditeta… Pa otvaranje vrata od stubišta i prizor od kojeg mi je pozlilo, ti raspucali zidovi i strop, strah da će se sve urušiti, kako ćemo van… Svi ti doživljaji mi se svaki puta vrate u nekakvim konfuznim slikama kada god me preplavi strah tijekom nekog od tih „malih“ potresa koji uporno nastavljaju tresti i dalje.

Ne okreći se, sine i igraj se

Kad živiš na trusnom području, zapravo i nemaš drugog izbora nego se naviknuti na činjenicu da ćeš se povremeno tresti. Dakle, ako se ne mislim odseliti (što nam nije u planu, niti o tome razmišljamo), nema druge nego pokušati se pomiriti, prihvatiti status quo. Kako?

Na to pitanje još uvijek nemam pravi odgovor. Mislim da će rješenje u konačnici biti slično onome koje sam počela primjenjivati u životu – ideš iz dana u dan i ne okrećeš se. Bilo je što je bilo. Najvažnije je ono što je sada, a po mogućnosti treba vidjeti što se može poboljšati barem u nekoj bližoj budućnosti. Dobra je vijest da se na našoj kući sad više nema što srušiti osim ako se ne dogodi takav potres u kojem će štete biti goleme, scenarij o kojem uopće ne želim razmišljati. I zemlja će se valjda smiriti nakon nekog vremena (do daljnjega). Uostalom, iz razdoblja prije ovog cirkusa pamtim svega četiri ili pet potresa u svih mojih 40+ godina. Prema tome, doći će i taj trenutak mira.

A po pitanju straha, vjerojatno bi ipak bilo neprirodno da ga tijekom potresa nema – tješim se izjavom jednog seizmologa koji je nedavno izjavio da svi osjete strah od potresa, pa da ga je osjetio i on iako je jako dobro u sve upućen.

Za sada se samo igram s djecom pogađanja stupnjeva, a njima se to sviđa – pa gledamo u izvještaje EMSC-a kao na rezultate u kladionici, tko je bolje procijenio.

Palo mi je na pamet i kako sam se davnih dana sama vozila trajektom od Lošinja do Suska. Puhao je jugo i žešće je ljuljalo, a tada sam imala i fiks-ideje o potonuću i davljenju… No odlučila sam se na zaokret – umjesto da sjedim u kafiću u potpalublju, izašla sam na palubu i prepustila se strahu do kraja. Gledala sam u more i ponavljala najjeftiniju trik-mantru: „kako ja volim valove, kako volim ljuljanje!“. Iako sam znala da to nema veze sa zdravom pameću (barem ne mojom), činjenica je da je djelovalo. Ako ništa drugo, osjećala sam veću dozu gluposti nego straha i bila sam sama sebi toliko smiješna jer to radim, da mi je vjerojatno zbog toga odmah bilo bolje.

„Suočite se sa strahom“, pišu i autori self-help literature. Kao da mi u Zagrebu, barem kada je o potresu riječ, bilo što drugo i preostaje. Ali ovaj puta zaista ne mogu mantrati da volim izbjegavati padajuće dimnjake i balkone, pa čak niti benigno ljuljanje u toj našoj visulji (kako se prikladno stručno zove konstrukcija našeg potkrovlja).

Za sada se samo igram s djecom pogađanja stupnjeva, a njima se to sviđa – pa gledamo u izvještaje EMSC-a kao na rezultate u kladionici, tko je bolje procijenio. I to je dobro za početak, barem mislim. A i ta mi je ideja pala na pamet inspirirana djetinjstvom kad sam se bojala grmljavine, pa smo imali igru: brojali smo sekunde od trenutka kada bismo vidjeli bljesak do zvuka grmljavine, pa bismo množili sekunde s tristo i nešto (ako se ne varam, riječ je o brzini zvuka) da odredimo udaljenost munje u metrima.

Zaključak: pretvoriti život u igru. Smiješak, čak i kada nije iskren, nakon nekog vremena pokrene lučenje endorfina i procese u tijelu koji popravljaju raspoloženje. Primjera ima puno, zna se da je mozak relativno jednostavno prevariti, samo treba naći vlastiti prekidač.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.