Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Koji Božić je korona ukrala, a koji bi nam mogla vratiti?

Kada padnu kulise i maske, kao što su pale tijekom pandemije, tek tada može započeti ona prava potraga za smislom, pa tako i za suštinom Božića.
Objava 28. studenoga 2020. 0 komentara 472 prikaza
FOTO: Valeria Boltneva/Pexels
FOTO: Valeria Boltneva/Pexels
Ovo će vrijeme po prvi puta iznjedriti onu pravu potragu za Svjetlošću za kojom svi čeznemo

Svake godine u ovo doba bila je ista priča – konzumeristi vs. kršćani. Pa su veselo defilirali Djed Božićnjak (za kojeg nije sasvim sigurno je li to onaj isti komunistički Djed Mraz ili je Sveti Nikola ili je dva/tri u jedan), a onda napokon dolazi i Isusek. Djedica već od studenog obilazi shopping centre, a zatim se s Nikolom širi i dalje, dok Isusek nekako ustraje na badnjoj noći, odnosno božićnom jutru. Doduše, i pravi Djedica iz američke tradicije upada kroz dimnjak na Badnjak, pojede keks, popije mlijeko, a onda napuni veeeelike čarape, natrpa prostor ispod jelke, pa i sobu ako je moguće.

Bilo kako bilo, činjenica je da već godinama postoje dva Božića – jedan kreiran u kapitalizmu, točnije u Americi te prikladno redefiniran kako bi se novci mogli izvlačiti ne samo iz kršćana, već i iz ateista, kao i liberalnih pripadnika drugih religija, a drugi je onaj originalni Isusov rođendan. Doduše, nekoliko je desetljeća postojao i onaj treći, komunistički Božić, u kojem je Djed Mraz predstavljao kompromisno rješenje te bi se tu i tamo pojavljivao u vrijeme Sv. Nikole. Ali njega više nema - mi smo vjerojatno bili među posljednjima koji smo ga imali prilike vidjeti na našim prostorima.

Nekima su i jedan i drugi Božić u redu, trgovcima su svakako oba Bogom dana (doslovno i/ili figurativno), a ima i onih tvrdokornih kojima Djedica nikako nije sjeo, već čvrsto ustraju na tradiciji. Malo ih je (s godinama sve više) koji se svojski trude oduprijeti „napadima“ iz oba tabora jer ne žele da im djeca vjeruju u bilo kakvo imaginarno biće/entitet, da budu podložni bilo kakvoj organizaciji koja stoji iza religije, a jelku kite Novoj godini u čast.

Moji Božići

Osobno sam iz obitelji koju je Sveti Nikola uredno posjećivao 6.12., a Božić je postojao davno prije nego što je Djedica dovezao svoj Coca-Cola vlak, a potom i šlepere u Hrvatsku. Svake godine smo Badnju večer provodili u krugu šire obitelji kod bake i djeda nakon čega se išlo na polnočku. U velikom dnevnom boravku starinskog stana bio je visoko božićno drvce ispod kojeg su stajale lijepe jaslice, točnije čitavo malo selo kojeg je pokojni stric izradio. Obožavala sam ta obiteljska druženja, a posebno sitne poklone koje je nosio Isusek i koji nikada nisu bili raskošni, niti skupi. Malene igračke, grickalice i slatkiši bili su zapakirani uglavnom u celofan te smješteni ispod bora s našim imenima.

S druge pak strane moje obitelji bili su i oni moji preci koji su u ovo doba godine slavili Hanuku, iako je prabaka u kući ukrašavala i jelku da djeca ne bi bila tužna ili se osjećala zakinutima jer su „drugačija“. Barem je tako bilo dok velika većina njih zbog te nepopularne različitosti nije skončala u Auschwitzu. Neovisno o svim njihovim razlikama, ona suština bila je ista – samo neka je ljubavi, radosti i dječjeg smijeha u izobilju, neka je obitelj na okupu.

Bucmastog i veselog djedicu, eto, nikada nitko od njih nije dočekivao, ali zato sam ja s djecom rado obilazila njegove „gradove“. A Zagreb mi je, u adventsko vrijeme, zaista predivno raskošan. Volim taj božićni kič, volim lampice, miris kuhanog vina i fritula i volim lijepe priče, pa i one koje nisu dio mog vjerovanja. Mojoj djeci sam bila i zubić vila (iako je za moje zube plaćao miš) i Sveti Nikola i sve što se moglo. Samo vještice i bundeve nikada nisu ušle u našu kuću (izuzmemo li bundevu u jelima) – kao što rekoh, volim lijepe priče, a dodatni mi strah, uz postojeće, ne treba.

Kad nestanu iluzije…

I tako nam se bliži korona Božić, prvi kojeg je Grinč uspio ukrasti ili barem onaj njegov „gužvoviti“ i konzumeristički dio – nikakvo okupljanje neće dolaziti u obzir, nema tog čuda koje će ga spasiti. Pa ipak, njegovu suštinu neće moći dodirnuti, onu koja je u srcima. Božić, u svom izvornom obliku, predstavlja obiteljski, tihi blagdan kojeg se slavi u krugu najbližih, a ove godine ni ne može biti nikako drugačije. Pandemija nas je zatvorila u kuće te skinula krinke iza kojih smo se skrivali, razgolitila je do kraja nas same, kao i odnose s članovima obitelji i prijateljima. Nažalost, taj prizor mnogima nije ni najmanje ugodan jer su uslijed stresa isplivale sve potisnute osobine, svi demoni koje nosimo u sebi i s kojima se uspijevamo nekako boriti u normalnim vremenima, a popucali su do kraja oni odnosi koji su ionako već bili ozbiljno narušeni.

Pitanja koja su nam nekada bila ponajviše u domeni retoričkih ili filozofskih, kao što su „Tko sam ja?“ ili „Koji je smisao mog života, koja je moja uloga, misija?“ sada zahtijevaju odgovore

Svaka, pa i najmanja iluzija je nestala – korona nas prisiljava na suočavanje, poniranje u vlastite dubine, a potom i na promjene, na nove početke. Pitanja koja su nam nekada bila ponajviše u domeni retoričkih ili filozofskih, kao što su „Tko sam ja?“ ili „Koji je smisao mog života, koja je moja uloga, misija?“ sada zahtijevaju odgovore. Ta tema nije nepoznata onima koji se, nažalost, bore sa smrtonosnim bolestima, no velika većina ostalih je uglavnom od te vrste preispitivanja uspješno bježala, unatoč činjenici da je život najsmrtonosnija od svih bolesti koju nitko nije preživio. Suočeni s razmišljanjima o vlastitoj smrtnosti i krhkosti našeg tijela, sa strahovima i slabostima, polako otvaramo oči.

Test vjere

S druge strane, korona neminovno predstavlja i pravi test vjere, pa tako i kršćane stavlja na kušnju. U što vjerujem? Vjerujem li uopće u Boga? Je li mi vjerovanje samo na papiru ili upravo ozbiljno preispitujem njegove razloge i krivim ga za situaciju u kojoj se nalazimo? Je li nas ostavio, okrenuo leđa? Gdje je sad kada ga toliko trebamo, zašto dozvoljava da se ovo događa? Zašto je uzeo onu/onog kojeg sam toliko volio? S približavanjem Božića ta pitanja gotovo vrište u mnogim dušama. Nema više scenografije, nema opuštenog odlaženja u crkvu, barem ne onog „da susjedi vide koliko smo pobožni, dobri i dragi i kako smo idealna obitelj“, a nema, nažalost, niti opuštenih druženja sa starijim i bolesnim članovima obitelji. To je zasigurno najbolniji i najteži test kojeg ćemo morati proći. Čak ni popuštanje mjera u tome nam ne bi pomoglo, barem ako postoji jasna svijest o tome da ih nehotično možemo zaraziti, sa i bez dvojbenih odluka Kriznog stožera.

Upravo u ovim okolnostima pogled na tu duhovnu stvarnost nikada nije bio jasniji. Lampice svuda oko nas oduvijek su bile samo simbol one prave Svjetlosti u koju ili vjerujemo ili ne

Osobno na ova silna pitanja, naravno, ne mogu ponuditi univerzalne odgovore jer ih ni nema. Svatko od nas morat će sam na njih odgovarati, kao što ćemo morati odgovarati i za svaku donesenu odluku. Pa da se u tom kontekstu vratim na Božić – kada sve kulise padnu, kao što se to dogodilo zahvaljujući pandemiji, tada dolazimo do čiste srži adventa i Božića, a to je poniranje u sebe, preispitivanje naše vjere, razmišljanje o duhovnim vrijednostima. Upravo u ovim okolnostima pogled na tu duhovnu stvarnost nikada nije bio jasniji. Lampice svuda oko nas oduvijek su bile samo simbol one prave Svjetlosti u koju ili vjerujemo ili ne. Jelke, vijenci i jaslice… sve su to samo simboli koji gube vrijednost i sjaj ako se njihova suština zaboravi. Pa čak i ako čitavu priču o Božiću niste povezivali uz Boga (unatoč njegovom nazivu koji doslovno znači mali Bog), već ste ga doživljavali kao odraz dobrote u ljudima u koju želite vjerovati, i ta dimenzija Svjetlosti dolazi na red, možda više nego ikada. A tu je i Hanuka, koja se s razlogom naziva blagdanom svjetlosti, čija je suštinska misao da se Svjetlost širi svijetom…

Vrijeme došašća

Tako će ovo vrijeme po prvi puta iznjedriti onu pravu potragu za Svjetlošću za kojom svi čeznemo, na ovaj ili onaj način, a koja je svih ovih godina bila gurana pod tepih i u drugi plan, koja je raskošnim adventima po gradovima bila posve zasjenjena. Više nego ikada treba nam njezina toplina. A da bismo se na njoj mogli ugrijati, najprije je trebamo prepoznati i vidjeti…

Osmjesi umjesto lampica, topla i utješna riječ umjesto zvončića, dobra djela umjesto poklona, sve su to vrijednosti koje upravo dolaze do punog izražaja baš zahvaljujući korona-Grinču (ako ga već tako želite zvati). Taj Božić se vraća na velika vrata i traži od nas pravo vrijeme priprema što i jest smisao došašća. A korona ga je, budimo iskreni, svakako omogućila, ma što mi mislili o njoj.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.