Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Ljekovitost mašte, neba i terapijskog pisanja: ples s aurorom borealis

U životu se nerijetko možemo naći u situacijama koje se čine (ili čak i jesu) bezizlazne. Međutim, postoje načini na koje se teret može barem malo olakšati, a ponekad je dovoljno samo dignuti pogled u nebo...
Objava 01. rujna 2021. 0 komentara 193 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Aurora borealis je simbol svih mojih prelijevajućih želja i nemira, čežnji i maštanja, svega onoga što vrijeme ipak nije uspjelo strpati u kalup

Svakakve mane mi se mogu naći, ali na jednom sam području bez premca – maštanje. Nema mi ničeg goreg nego kad „presušim“, kad mi mašta na trenutak utihne. Tada načelno znam da je zaista gadno i da me je život strpao u škripac u kojem se jedna po jedna lome moje iluzije, zajedno s koščicama nade i optimizma.

U takvom jednom škripcu nalazim se već nekoliko mjeseci otkako se je tati jako pogoršalo zdravlje. Sutra će biti točno dvije godine otkako je mama krenula na put bez povratka, a sad se polako i tata pakira. Iz dana u dan čupala sam (i čupam) posljednje atome snage kako bih uskladila obiteljske obaveze, posao i redovite posjete bolnici. Ne, naravno da mi nije žao tog uloženog truda, a posebno me raduje kad mi se svaki puta razveseli kao da me nije vidio godinama. S druge strane, sretna sam i zahvalna zbog toplog vremena koje nam omogućuje da budemo na otvorenom, pa tako svaki dan možemo provoditi dragocjene trenutke zajedno. Znam da je zbog novog vala koronavirusa pitanje vremena kada će nam i to biti ograničeno, a njegova sjećanja polako, ali sigurno gasnu.

Utjeha u slovima

Počela sam tako pisati o demenciji za ovaj blog, počela sam pisati i o težini stigmatizacije bolesnika koji boluju od duševnih bolesti, svašta sam ovih tjedana počela pisati – a nisam dovršila. Počela sam pisati i članke, one koji su morali biti napisani zbog poslovnih dogovora, no i tu sam stala. Došla sam do točke nakon koje više ništa kreativno iz mene nije izlazilo, kao da se nalazim u mentalnoj pustinji. Prazan ekran danima me je ubijao u pojam, a potom su počele i neke moje, nažalost očekivane, zdravstvene tegobe izazvane stresom. Tako sam počela pisati i o sindromu izgaranja, no njega doista nisam imala snage ni hrabrosti dovršiti, previše mi je postao stvaran.

No upravo su me ti pokušaji (i promašaji) pisanja sjetili na vremena kada sam shvatila da mi pisanje donosi neizmjerno olakšanje, ali samo ako pišem o onome o čemu maštam. Bila sam još školarka, tek sam krenula u srednju školu kada sam dnevnike i leksikone počela mijenjati bilježnicama koje su bile moje najdraže utočište. Naravno, to je bilo vrijeme u kojem su hormoni divljali, pa sam olakšanje nalazila u ljubavnim temama. Slomljeno srce liječila sam pričicama „što bi bilo kad bi bilo“, najčešće za 10 ili više godina. Nisam imala nikakve ambicije te tekstove bilo gdje objaviti, bili su doslovno moje carstvo, moj svijet snova u kojeg nitko nije imao pravo pristupa. S vremenom su se bilježnice izgubile, a mnoge sam čak i bacila. Netko bi rekao „šteta, pa kako ti nije bilo žao?“. No odigrale su svoju ulogu te su postojale upravo onoliko dugo, koliko je i bilo potrebno da se neka tema „proradi“.

Tako sam spontano otkrila čaroliju terapijskog pisanja koje mi je i danas jedno od glavnih oruđa u olakšavanju životnih zavrzlama. Doduše, u tom kontekstu se u današnje vrijeme dominantno govori o dnevnicima koje se piše pod stručnim vodstvom terapeuta te podrazumijevaju određene vježbe koje mogu biti od pomoći. No, važna stavka terapijskog pisanja ističe da se ovaj oblik pisanja ne odnosi na bilježenje kronologije događaja, već na razmišljanja, interakciju i analizu zapisanih događaja, misli i osjećaja. E na tome sam gotovo mogla doktorirati, a danas sam nekako potisnula tu terapiju u stranu.

Podsjetnik s neba

S obzirom na to da sam trenutno doista onemogućena podići sidro te otići ili promijeniti situacije koje me opterećuju, počela sam se gušiti stisnuta uz zid, s vrlo realnim osjećajem da više nemam izbora. To što mi slijedi naprosto moram izdržati i preživjeti. Pa ipak, podsjetnik da sve ipak može biti malo lakše i drugačije neočekivano je stigao – s neba. Iako vjera u mom životu igra također važnu ulogu, ovaj puta ipak ne mislim na Nebo u figurativnom, odnosno duhovnom smislu, već na ono svima vidljivo nebo, puno ljepota koje su me oduvijek fascinirale.

Sjedila sam tako neku večer umrtvljena i bez volje, kada se je naš sin vratio iz šetnje sa psom:

- Mama, vidio sam stvarno lude oblake… – rekao mi je i izvadio mobitel.

- Mamatusi?! Vidio si mamatuse?! Gdje?! – gotovo sam kriknula gledajući u ekran. Djeca su me pogledala s čuđenjem jer su već, nažalost, navikla da predvečer više ne pokazujem bilo kakav interes za bilo što drugo, osim za spavanje.

Pojurila sam prema jednom od naših krovnih prozora okrenutih prema istoku i dah mi je stao. Toliko dugo sam ih željela uživo vidjeti, a sad su nabubreni grozdovi lebdjeli ravno iznad naše kuće! Izletjela sam u vrt bez ikakvog objašnjenja. Dok sam stajala na otvorenom ispod njih, ispunjavao me je dubok osjećaj zadovoljstva i mira kojeg je zaista teško opisati. Tko nije zaljubljen u nebo, teško može razumjeti oduševljenje oblacima.


Ova fotografija nije moja, ali upravo je nekako ovako izgledao prizor kojeg sam ugledala iznad naše kuće... Foto: Depositphotos.com

Zvijezde, izlasci i zalasci sunca, pa tako i oblaci bili su oduvijek najvažnija kulisa mojih maštanja. No dok su se moje izmišljene priče s godinama strelovito mijenjale, ova remekdjela prirode postojala su i dalje nepromjenjivo čudesna, iako svakodnevno drugačija. Veličanstvena galerija uvijek ima otvorena vrata za svakoga tko podigne pogled, podsjećajući nas da postoji toliko toga ljepšeg i većeg od naših pojedinačnih ljudskih sudbina. Vjerovali ili ne, zato se sve više govori i o terapijskim učincima gledanja u nebo, ponajprije u zvijezde.

O da, i o njima bih mogla napisati knjigu punu sjećanja na večernje šetnje s tatom u djetinjstvu tijekom kojih me je učio imena zviježđa te mi pričao uzbudljive i romantične priče – Orion, Kasiopeja, Sjeverni križ, Veliki i Mali medvjed… Ali ipak me se najviše dojmilo kada mi je rekao da je pogled u zvijezde zapravo pogled u prošlost. „Ono što danas vidimo je stanje kakvo je postojalo tisućama godina prije jer svjetlost jako dugo putuje…“. To je bio snažan poticaj za moju maštu koja je sve više bujala.

Moj polarni san

Iz godine u godinu sve sam se više zaljubljivala u nebo te počela polako kreirati listu želja onih pojava koje želim vidjeti i o kojima sam rado maštala. Najviše se je na toj listi pozicionirala aurora borealis, polarna svjetlost. Zadovoljila bi me, doduše, i aurora australis, nisam izbirljiva, iako mi se čini da je „sjeverna zora“ (borealis) često raskošnija od južne sestrice (australis). Kažu da se sve što jako želimo jednoga dana ostvaruje, pa tako tinja u meni nada da ću jednoga dana uživati u tom čarobnom nebeskom plesu svjetla, proboju Sunčevog vjetra kroz magnetsko polje Zemlje.

Aurora borealis je simbol svih mojih prelijevajućih želja i nemira, čežnji i maštanja, svega onoga što vrijeme ipak nije uspjelo strpati u kalup, stereotip ili neki svoj drugi obrazac ponašanja. U svojim bojama i mijenama objedinjava sve ono što nekako nosim u sebi, a teško izražavam. Aurora ne pripada ni nebu ni zemlji, ona je interakcija beskrajnog svemira i ovog našeg ograničenog prostora u kojem živimo. Nije opipljiva, nije stalna, ni u jednom djeliću minute nije ista. Iako se danas može predvidjeti s priličnom točnošću gdje će se i kada pojaviti, uvijek će biti jedinstvena, originalna. Mogu se predvidjeti boje i njihov intenzitet, ali ne može se predvidjeti kakav nam je ples pripremila.

I tako me je njezino svjetlo, u ovom sumanutom razdoblju života, privuklo snažnije nego ikada prije. Da imam novaca, ovog bih trena kupila avionske karte za Finsku te otišla u Aurora selo Ivalo u kojem su bungalovi mojih snova sa staklenim krovovima. Ondje tijekom rujna čak nude povrat novaca ako aurora ne obasja nebo tijekom barem jednog od četiri dana boravka u selu. Leći u krevet ispod prozora te se izgubiti u pogledu na zvijezde, biti budan ne zbog posla ili tjeskobe, već zbog ljepote koja te tjera da uživaš u svakom trenutku, da ne zatvoriš oči...

Tehnološka rješenja za dušu

Pa iako bi se moglo pomisliti da ovakvo maštanje o nečemu što je teško ostvarivo može biti štetno jer može možda produbiti tugu, ipak sam pronašla svoj način maštanja koji me u posljednje vrijeme raduje te mi olakšava napetost. Pronašla sam na internetu streaming web kamere smještene u Laponiji, u švedskom nacionalnom parku Abisko, a koji je također meka lovaca na polarno svjetlo. Skinula sam čak i aplikaciju koja prognozira vrijeme kada bi aurora borealis na odabranoj lokaciji mogla biti vidljiva. Pritom mi je Laponija draga i zbog vremenske zone koja je ista ovoj našoj, pa se lako mogu prilagoditi.

Nažalost, ovih dana oblaci i kiša onemogućavaju pogled na nebo, no povremeno čak i tijekom dana bacim pogled na komadić plavetnila jezera Torneträsk i na krošnje stabala u kojima se poigrava taj daleki vjetar sjevera. I nestrpljivo očekujem da se poklope povoljni uvjeti, pa da napokon mogu pratiti aurorin ples u stvarnom vremenu, makar putem kamere. Uostalom, sada je tek počela njezina sezona. U dubini duše znam da ću je jednoga dana gledati uživo, iako se ipak nadam da to neće biti na našim prostorima (što bi se moglo dogoditi ako se ponovi geomagnetska oluja poput one iz siječnja 1938…). No to je već druga, duga priča – ako je niste čuli, preporučujem link na Wikipediji, isplati se odvojiti malo vremena ili potražiti izvrsne članke na engleskom na tu temu, izvora ima više.

Bilo kako bilo, maštajte, otkrijte svoj kutak svemira jer ovih nam je dana svima itekako potreban barem kratkotrajan odmak od stvarnosti. Ako ste toliko sretni da živite u nekom rjeđe naseljenom području s manje svjetlosnog zagađenja kakvog imamo u gradovima, iskoristite vedre noći za šetnju i podignite pogled prema nebu – sigurna sam da nećete požaliti. Zapišete li potom i neko svoje razmišljanje, učinak bi vam mogao biti još blagotvorniji….

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.