Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Moja tri rana spontana pobačaja

U ovim vremenima potresa i pandemije koronavirusa, rijetko mi se dogodi da se podvuče i neka druga misao koja izlazi iz tog konteksta. No 14. rođendan mog sina podsjetio me je na još jedno teško razdoblje života... Nekome tko prolazi isto i čiji se svemir upravo ruši, možda će ova priča, zbog sretnog završetka, poslužiti kao zrnce utjehe.
Objava 09. siječnja 2021. 0 komentara 599 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Rani spontani pobačaji događaju se u prvim tjednima trudnoće, no to ih ne čini manje bolnima

Jučer je naš sin napunio 14 godina. Zapravo mi nedostaje pravi početak teksta jer mi njegov rođendan uvijek budi one najljepše, kao i najteže uspomene. Njegovo je rođenje, naime, bilo sretan završetak jednog razdoblja života koje je ostavilo duboke tragove - tri godine pokušavanja da začnem i tri izgubljene trudnoće, pri čemu sam dvaput morala biti kiretirana.

Srećom, izgubljene su dovoljno rano da ne ostave teže posljedice, ali bile su dovoljno duge da pokopam tri sna. Možda se u onim paralelnim svemirima koje neki spominju odvijaju barem tri moja posve različita životna scenarija. U jednom imam sedamnaestogodišnje blizance, u drugom razigranu šesnaestogodišnjakinju, u trećem petnaestogodišnjeg gimnazijalca... U ovom aktualnom svemiru oni nisu ugledali svjetlo dana, nisu im čak ni srca zakucala na ultrazvuku. Dva puta u dvije godine završila sam u Petrovoj bolnici na kiretaži, a treći puta sam pobačaj "odradila" sama te nije bilo potrebe za zahvatom.

Tvornici treba vremena da proradi

Ma koliko mi te uspomene bile mučne, ipak sam svjesna da pri ostvarenju bilo kojeg od tih snova, danas ne bih imala ovo dvoje djece koja jesu moj svemir te ih ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Zbog njih niti ne žalim zbog ičega što je bilo. Naprotiv, osjećam još i veću zahvalnost. Željeno dijete svakom roditelju donosi veselje, no oni koji su iskusili gubitak trudnoće, pa i više njih, koji su se mučili da do začeća uopće dođe… Njihova su radost i zahvalnost višestruki.

Pretrage nisu jasno odgovorile zašto sam imala dva blighted ovuma i jedan missed abortion, tako se stručno nazivaju moji rani spontani pobačaji. Mama bi mi govorila da se je priroda pobrinula za opstanak vrste – ono što nije sposobno za život, neće ni biti rođeno. S druge strane, nerijetko bi spomenula i riječi bake mog oca koju je jako voljela, a koja joj je rekla jednom prilikom kada je i ona prolazila sličan scenarij: „Ne brini, dijete. Maternica je kao tvornica – treba joj vremena da proradi, ali kad krene, dalje je sve lako“. Tako je nekako i bilo. Prva zdrava trudnoća uslijedila je 2006., a kćer nas je iznenadila tri i pol godine kasnije. 

Blažena vremena bez ultrazvuka…

Kad počnete pretraživati po internetu, ubrzo shvatite da medicina, unatoč silnom napretku, još uvijek nema posve jasnih objašnjenja zašto dolazi do tih ranih spontanih pobačaja. Prije otkrića ultrazvuka, odnosno njegove primjene u praćenju trudnoće, za njih najčešće nisu ni znali. Ženama bi ponekad preskočila mjesečnica, pa bi uslijedilo nešto obilnije krvarenje i to bi bilo to. Najčešće bi se na ta kašnjenja i zaboravilo iako su ih mnoge žene iskusile. I ponekad pomislim da im je možda bilo i bolje nego nama, barem ako ne bi uslijedile komplikacije u slučaju da žena nije uspjela sama pobaciti. Naime, da nisam znala za trudnoće, uštedjela bih si puno živaca i suza zbog izgubljenih snova. Ovako sam iskusila tugu gotovo podjednako duboku i tešku koju prolaze i sve druge žene koje su izgubile dijete u kasnijim tjednima trudnoće.

Činjenica da je do pobačaja došlo prije onog ključnog 12. tjedna trudnoće, ne čini ga manje teškim za podnošenje, posebno kada je trudnoća jako željena. Najgore je svakako bilo prvi puta dok nisam ni znala da takvi pobačaji postoje. Naime, nisam među onima koji trče saznati sve o tegobama i prije nego što se dogode. Kada odrastate u liječničkoj obitelji, onda vam posve jasno da uvijek nešto može poći po zlu. Ali ono ljudsko u vama vam šapuće da se takve stvari uvijek događaju nekom drugom, barem ako ste „klasa optimist“. Doduše, i da sam znala, to bi me samo učinilo nervoznijom, a ionako nisam mogla učiniti ništa kako bih ih spriječila.

Što si mi to doveo?!

Dakle, trudnoća je s oduševljenjem bila prihvaćena i svima objavljena daleko prije 12. tjedna. Kada je prvi ultrazvuk pokazao dvije gestacijske vrećice, nisam se brinula zbog eventualnog pobačaja, već me je mučilo kako ću izaći na kraj s blizancima, kako tijekom trudnoće i poroda, tako i kasnije. Nažalost, sljedeći ultrazvuk nije zabilježio očekivanu srčanu aktivnost, pa sam poslana u Petrovu gdje je uslijedio šok. Ne znam jesam li bila žalosnija zbog činjenice da je trudnoća propala ili zbog okrutnog pristupa dr. D. čije ime neću spominjati jer u meni i dalje izaziva bijes.

Naime, do njega me je doveo mladi liječnik, prijatelj moje sestrične, s molbom za kontrolni ultrazvuk. Dr. D. se je upravo spremao, vjerojatno smo ga omeli pri kraju njegova radnog vremena, no ipak je mrzovoljno pristao. Ni u jednom trenu me nije pogledao u oči, kao da ne postojim, već je nervozno čačkao sondom po mom međunožju. „A što si mi to doveo?! Vidiš i sam da nema ništa! To je za kiretažu“, zarežao je na mladog liječnika. Ležala sam poput komada namještaja, bila sam upravo „to“, kako je on i rekao, umrtvljena spoznajom da je trudnoća završena, s „time“ u utrobi koje je trebalo kiretirati... Izašli smo kao što smo i ušli – bez pogleda i pozdrava, a moj je svijet bio srušen.

Kiretažu sam prošla nekoliko dana kasnije. Nisam bila u općoj anesteziji, već mi je dan „apaurinski koktel“ kojeg bih mogla usporediti s injekcijom za omamljivanje životinja. Unatoč poremećenom stanju svijesti, sjećam se da sam u više navrata ponovila: „molim vas, nemojte me ozlijediti, želim rađati…“. Znala sam da svaki takav zahvat nosi rizik ozljeda koje bi eventualno mogle ugroziti buduće trudnoće. "Ne brinite, gospođo, imat ćete vi još djece", probijao se nekako do svijesti umirujući glas dr. Blajića.

Projekt zvan reprodukcija i drugi neuspjeh

Tijelo se brzo oporavi, ali s dušom je daleko teže. Odlazak na rođendane djece prijatelja, nasmijane prolaznice koje guraju kolica, fotografije majki koje doje na plakatima... Svaka takva scena izazivala je bol, a selektivna pažnja učinila je svoje i ništa drugo u životu nije postojalo - imala sam samo jedan cilj. Postala sam gotovo opsjednuta začećem – određivanje plodnih dana bio je najvažniji posao. Bila sam aktivna u skupini žena na forumu Roda, pa smo se međusobno hrabrile, dijelile savjete i s radošću (te zrncem ljubomore) čestitale svakoj novopečenoj trudnici iz naše grupe.

Opskrbila sam se kompletnim arsenalom: digitalnim toplomjerom kako bih odmah pri buđenju mjerila bazalnu temperaturu, tablicama, džepnim mikroskopom kako bih pregledavala slinu, a imala bih ponekad pri ruci i dva testa za trudnoću s kojima sam trčala već nakon dva, tri dana nakon datuma očekivane mjesečnice (iako nikada nije bila posve redovita, no eto…). Svakog mjeseca osluškivala sam svoje tijelo te pratila svaki, pa i najmanji mogući nagovještaj trudnoće. Reprodukcija je postala posao i projekt, daleko više nego užitak, a svaka je mjesečnica izazivala stres na kvadrat.

Druga trudnoća koja je napokon uslijedila godinu dana nakon kiretaže bila je dočekana s oduševljenjem, ali i s daleko većim oprezom od prve. No, u glavi mi je i dalje bila optimistična misao: „Pa neće valjda dva puta…“. Ali hoće, htjelo je. Moj dugogodišnji dragi ginekolog i susjed nije imao pravih riječi, bilo mu je iskreno žao dok sam se lomila u komadiće ne skrivajući pred njime očaj. Ovaj puta me dr. D. nije vidio, nije bilo ni potrebe. Nakon potvrde u vidu pada razine beta HCG-a, ponovno sam se našla na stolu omamljena.

Zašto mrzim Valentinovo

Kada sam spontano prokrvarila gubeći i treću trudnoću na Valentinovo, ginekolozi me nisu vidjeli. Nazvala sam samo kako bih se raspitala trebam li eventualno na što pripaziti. Nikada mi Valentinovo nije bilo nešto posebno (uostalom, tijekom našeg djetinjstva u Jugoslaviji ga nismo ni obilježavali). No od 2006. godine ga službeno mrzim. Nisam čak niti plakala. Sjedila sam u fotelji pogleda prikovanog u ekran televizora, bez pitanja zašto, kako...

No bilo mi je dosta. Mikroskop sam ostavila u ormariću u kupaonici, toplomjer sam vratila u ladicu s lijekovima i to je bilo to. Kada sam s oprezom pitala muža što misli o posvajanju djece u slučaju da drugačije neće ići, izgovorio je rečenicu zbog koje ga volim i danas: „Naša kuća nikada neće biti bez dječjeg smijeha, nema veze ako i nisu naša.“ To je bilo sve što sam trebala znati.

Negdje među zvijezdama…

Odlučila sam prestati razmišljati o trudnoći i aktivno sam radila na tome. Nisam odlazila na forum, nisam lovila plodne dane, svaku misao koja bi se pojavila vezano uz trudnoću, majčinstvo ili simptome sam odmah u startu preusmjeravala na nešto drugo. Bit će kako bude, s time se više ne želim aktivno baviti. Nakon posla sam s kolegama izlazila, malo bih popila, pa se veselo vraćala mužu. U travnju te iste godine dobila sam najljepši mogući poklon za rođendan, debeli plus na testu, a nekoliko tjedana kasnije me je ginekolog ostavio samu u sobi s ultrazvukom na kojem je titralo srce dok su mi suze nezaustavljivo tekle… Ovaj puta su to bile suze radosnice.

Od tog popodneva je prošlo već više od 14 godina… On, mladić na kojem je testosteron već stavio svoje vidljive potpise, a hormon rasta ga približio visini od 170 cm, sjedi za računalom u majici s logom NASA-e i uzorkom svemira. Bili smo u rođendanskoj kupovini i čim je ugledao tu majicu, morala je postati njegova. Obožava gledati u zvjezdano nebo, otkrivati sazviježđa i skupljati zanimljivosti o planetima… I njemu i meni pogled je svako malo uperen prema gore – njemu kako bi pronašao odgovore, a meni, koja sam pitanja ostavila otvorenima, kako bih zahvalila.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.