Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Na čiju je sramotu smeće ispred HNK?

Gomile smeća oko Hrvatskog narodnog kazališta izazvale su burne reakcije, kako onih koji su napadali mlade koji se ondje okupljaju, tako i onih koji su ih branili, uglavnom s frazama „bili smo i mi mladi“ ili „kriva je gradska čistoća“.
Objava 27. veljače 2021. 0 komentara 1656 prikaza
FOTO: Večernji list/privatna arhiva
FOTO: Večernji list/privatna arhiva
Ne, nisu krivi ni ovi iz gradske čistoće, pa niti oni iz stožera. Krivi su i odgovorni roditelji

„Pa nisi još toliko stara da počinješ rečenice s frazom 'u moje vrijeme'“, kritizira me moj 14-godišnji sin svaki puta kad pokušam zaustiti nešto u tom stilu. To bi mi vjerojatno trebao biti kompliment, posebno kad dolazi od osobice njegovih godina koja bi me već mogla zvati „stara“ te bih mu već mogla početi žestoko ići na živce. Mislim da zaista još nisam stara, ali imam dovoljno godina da uočavam promjene te da se sjećam nekih drugih prizora.

U moje vrijeme...

Dovoljno sam stara da se sjećam vremena u kojem su postojala četiri godišnja doba, pa smo se redovito sanjkali tijekom zimskih praznika. Dovoljno sam stara da se sjećam pionirske zakletve koju i danas mogu ponoviti, partizanskih pjesmica kojima su nam isprali mozak i smrti druga Tita. Dovoljno sam stara da se sjećam „Zvonka telefonka“ i vremena bez fiksnog telefona (barem u našoj obitelji, nije da ih nije bilo), da znam zašto Aki pjeva „… prije 232-887 okreni 041!“, da se sjećam dana kad smo napokon dobili toliko željeni videorekorder, pa sam pogledala vjerojatno sve filmove koje su imali u videoteci. Dovoljno sam stara i da se sjećam kako sam s dječjim divljenjem na drugoj godini fakulteta otkrivala Internet (prva adresa koju sam ikada upisala bila je Yahoo), kao i prvog telefonskog računa kojeg sam nabila kod kuće koristeći do iznemoglosti aplikaciju ICQ u onom prvobitnom izdanju iz 90 i neke (čak i danas postoji).

Stara sam čak i toliko da se sjećam Zagreba prije Univerzijade u kojem su kante za smeće, barem u području Centra i malo šire, bile otprilike jedna po svakoj ulici. Sjećam se da sam čak bila odgajana da, unatoč tome što kanti nema dovoljno, smeće ne bacam po cesti ili travi, a da eventualno smijem baciti organski otpad i to ako smo u prirodi (npr. nakon što pojedem jabuku). To mi je bila jedna od prvih lekcija o razdvajanju smeća iako smo čak i tu vrstu otpadaka uglavnom bacali u kantu. Ni žvake nisam bacala po pločniku ili lijepila ispod klupe (nije da za ovo drugo nisam došla u napast, posebno ako bi me profesor prozvao zbog „preživanja“). Zamatala sam ih u papiriće, pa trpala u torbu ili u džep do prve kante. Nije bilo baš zgodno ako nisam dobro zamotala; ako bih zaboravila da je imam u džepu, dogodilo bi se da izvadim ključeve oblijepljene prljavo ružičastom smjesom na koju bi se polijepile i mucice od jakne. Nerijetko bih stala ispred kante i krenula s poduljim pražnjenjem torbe i džepova od nakupljenog smeća. Ili bih došla kući, izvadila knjige i ono što je važno, a torbu bih preokrenula naopako iznad kante za smeće. Znam da je fuj, ali eto. U to moje vrijeme bio je veći fuj bacati po cesti, nego skupljati smeće u torbi, barem u našoj obitelji. Naravno, daleko od toga da tada nije bilo onih koje je boljela briga za žvake i papiriće. Čak su se, čini mi se, puno češće nego danas, u prirodi mogle naći razne olupine starih automobila, nefunkcionalne veš mašine i sličan otpad. Ali ipak, one koji su to činili, nije se opravdavalo, barem ne javno. Privatno možda i jest, no to nisam mogla vidjeti jer, naravno, nije bilo Facebooka i drugih društvenih mreža.

U to moje vrijeme, doduše, bilo je normalno da majka ili otac prebiju dijete zbog loših ocjena, krađe bombona ili pušenja (još je radio remen), a ni to, na primjer, nije završavalo u novinama kao neka tragedija ili zlostavljanje jer su se pljuske još uvijek smatrale prihvatljivom odgojnom metodom, pa su tako i masnice od remena prolazile. Čak je i moj, dvije i pol godine mlađi muž, kao klinac klečao na zrnima kukuruza. Moram priznati da sam, inspirirana tom njegovom pričom, došla u napast da našu djecu ponekad smjestim na ona neispucana zrnca kokica koja bi ostala u zdjeli nakon što bi barem nekoliko šaka onih ispucanih bilo razbacano po podu. Ne, nisam, no netko je možda i pobrao pljusku zbog smeća, gotovo sigurno jest jer su takva bila ta moja vremena. Majke nisu baš uvijek nježno uvjeravale djecu da pospreme za sobom ili da im pomognu. Poletjela bi šamarčina i problem bi bio vrlo brzo riješen.

Gomila neodgojenih balavaca

Smatram li i ja da je „batina izašla iz raja“ ili da su to bile dobre odgojne metode? Ne, ne mislim, ali činjenica je da se pitam kako se to danas odgajaju djeca kad se za onaj svinjac ispred HNK za njih tako lako nalazi opravdanje? To što su napravili svinjac čak mi je i manje grozno od komentara „pa mladi su“, „moraju negdje ispucati frustracije“, „gradska čistoća je kriva jer nema kontejnera i dovoljno kanti za smeće“, „to smo i mi radili“… Došli smo čak i do toga da su krivi stožer i korona. Ma zaista?!

Mogla bih progutati to da su mladi jer je činjenica da smo svi mi bili mladi, svi smo u nekom trenutku radili „što se ne sm'je“ (netko više, netko manje, netko da svi vide, a netko poskrivećki), pa tako se ne bih mogla zakleti da i meni nije neki od onih papirića iz torbe ili prenatrpanog džepa završio na podu. Ali onakva hrpetina otpada je zaista sramotna jer to nije bio čin jedne osobe ili manje grupe, već gomiletine neodgojenih (u punom smislu te riječi) balavaca.

Da nemam četvoricu nećaka, mladih odraslih ljudi čiji se mentalni sklop nikako ne uklapa u sliku onoga što sam vidjela ispred HNK, popustila bih generaliziranju te bih se možda i obrušila na takozvanu generaciju Z ili koja je to već na redu, s izjavama „u moje vrijeme…“. Ovako se pak pitam što je to u glavama moje generacije (i one malo starije) koji su ovu klinčadiju ispred HNK trebali odgojiti, pa kad nisu, onda nalaze opravdanja u manjku kontejnera, kanti za smeće i u koroni.

Krivi su roditelji

Ne, nisu krivi ni ovi iz gradske čistoće, pa niti oni iz stožera. Krivi su i odgovorni roditelji koji nisu od malih nogu učili tu balavurdiju da se smeće baca tamo gdje mu je i mjesto (a da ti ruka neće otpasti ako napraviš nekoliko koraka više do prve kante ili kontejnera) te da za sobom pospremiš (barem ako nisi u svojoj sobi, tamo imaj svinjac ako ti tako paše). To je čisti odraz kućnog (ne)odgoja, a ne društvenog utjecaja. Roditelji uče djecu pristojnosti te im usađuju navike poput one da se očisti wc školjka ako si je uneredio ili da ne pišaš u nečijem haustoru (da, čak i to se uči, da postoji razlika između muškaraca i pasa te da se noga ne mora dignuti baš svugdje, pa tako ne zapišavaš nečiji ulaz ili zid HNK. Mala opaska iz ženskog ugla: može se izdržati do wc-a, isprobano, nije bapska priča).

Stoga čak i s napadima na te balavce treba pripaziti – ne zato što oni to ne zaslužuju ili su „jadničci“ bili frustrirani i nervozni (zapravo bi im možda i ona kuruza dobro došla), već zato što se treba pitati tko ih je učio takvom ponašanju, u koga su se ugledali? Tko je pred njima bacao smeće i pljuvao po pločniku? Tko se nije ni pitao gdje su bili i kada su došli kući, kao ni što su radili? Ili, što je još gore, koga su gledali kad već roditelja nije bilo u njihovom životu, barem ne onoliko koliko je to bilo potrebno? Oni su naš odraz u ogledalu, kopija „nečijeg vremena“ (onog koje je vjerojatno i moje) i pripadajućih navika.

Iako bi se itekako trebali sramiti prizora koji je obišao društvene mreže, još više bi se trebali sramiti njihovi roditelji. Trebali bi uzeti s njima vreće za smeće, pa krenuti u akciju čišćenja, umjesto da pametuju po društvenim mrežama. Kao što je netko dobro napisao u jednom komentaru: ako već ne znaju kako se to radi, mogu im pokazati Čisteći medvjedići. Srećom, pa u „ovo vrijeme“ ima puno takvih lijepih akcija, možda će nekoga od njih i dovesti pameti kad već to nisu učinili oni koji su trebali.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.