Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

„Novo normalno“ nakon jakog potresa

Sve dok vam se snažan potres ne dogodi, zapravo ne možete niti zamisliti kako će vam izgledati život i što će vam sve biti odjednom - normalno. Kad ono najgore prođe, a glava je na ramenima, na mnogo toga se treba naviknuti…
Objava 01. siječnja 2021. 0 komentara 569 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Teško je govoriti o normalnom životu nakon potresa, no čovjek je prilagodljiv i na svašta se može naviknuti

Ujutro, na dan šestice, napisala sam post u Facebook grupi „Potres Sisačko Moslavačka županija, pomoć i informacije“. Iako nisam ni slutila da će za samo nekoliko sati uslijediti scenarij iz noćne more, već i ona uvertira u ponedjeljak bila mi je dovoljna da probudi sjećanja i potakne me da nekako pokušam utješiti ljude, kad već ne mogu ništa konkretnije učiniti. Uostalom, znala sam koliko su nam u Zagrebu pomagale grupe na Facebooku, koliko nam i dalje pomažu jer je ipak lakše kada se teret podijeli s onima koji prolaze isto. Osim što se u grupama može naći mnoštvo korisnih i konkretnih informacija, odlično služe i kao grupna psihoterapija. 

Iako ni približno jako kao Petrinja, Sisak, Glina i okolna mjesta, činjenica je da smo se oba puta u Zagrebu žestoko tresli. Osim što je to pogoršalo stanje na već oštećenim objektima, užas je bilo daleko teže progutati. No ipak iza sebe imamo mjesece podrhtavanja tla, a u takvoj „normalnosti“ se svladaju brojne korisne lekcije – ne samo vezano uz neke temeljne pojmove iz seizmologije (osobno ih baš i nisam pohvatala jer mi je fizika jako slaba točka, pa se ne bih hvalila naučenim), već prvenstveno na području normalnog života u nenormalnim uvjetima. Srećom, čovjek je prilagodljivo stvorenje te će se na svašta naviknuti ako već mora. A život na trusnom području nam ne ostavlja puno izbora - ne možemo se cijepiti protiv potresa, niti možemo cijepiti majčicu Zemlju. 

Ovom prilikom ponovit ću što sam navela u postu kojeg možete pročitati na ovoj poveznici, uz neke dopune koje su mi kasnije pale na pamet, posebno nakon što je nastao pakao.

Stalno podrhtavanje tla

Prije svega, svakodnevni mali potresi jesu „normalni“ iako ih vi (možda nikada) nećete doživjeti kao „normalne“, ma što vam drugi govorili. S obzirom na to da ih u Zagrebu nismo mogli niti prebrojati, na Wikipediji piše da nas je u nešto više od 24 sata streslo još 57 njih, od kojih je najslabiji bio 2.0. Kasnije budu uglavnom ispod dvojke, a u travnju je bila i trojka, tu smo nateže podnijeli… Do kraja travnja ih je bilo više od 150. U sljedećim mjesecima povećavat će se razmak između potresa, a najgore će biti onima koji su u epicentru te u njegovoj neposrednoj blizini jer će osjećati i najmanja podrhtavanja tla. Dakle, nastavljate se tresuckati svako malo, a mediji će s vremenom prestati o tome izvještavati, pa drugi neće ni znati što prolazite, za njih će ta priča biti gotova. A vama su živci na jako tankoj niti…

U potrazi za mirnim snom

Nesanica je normalna, tjeskoba je isto tako normalna. Bilo je onih (koji su mogli), a koji su se na neko vrijeme odselili u vikendice, u druge stanove dalje od epicentra, iz kuća u novogradnje gdje se manje osjeća podrhtavanje… Ne govorim o onima koji su zbog šteta morali, već onima koji više nisu mogli spavati u svom krevetu. Mislim da je to korisno, na tjedan ili dva (ako imate priliku), naprosto zato jer ćete barem nekoliko dana odspavati i prikupiti snagu, pa će kasnije biti ipak nešto lakše. Ako imate kuću na kat ili dva, možda bi vam bilo dobro da, prema mogućnostima, privremeno spavate u prizemlju gdje se podrhtavanja najmanje osjećaju. Tu bih dodala da su mnogi prvih dana spavali u trenirkama ili obučeni, bilo ih je koji čak ni cipele nisu skidali, samo da mogu odmah istrčati van ako zagusti.

Strah od tuširanja i/ili kupanja

Normalno je da se danima nakon potresa ne otuširate ili ne okupate. Higijenu održavate kojekako, uglavnom mokrim ručnikom i slično, barem neko vrijeme. Da, mnogi su smrdjeli tih dana jer su se bojali skinuti kako ih potres ne bi zatekao gole. Još je teže bilo onima koji su bili pod tušem u vrijeme jakog potresa, pa su imali dodatni strah. Tijelo je u stanju šoka, spremno za bijeg u svakom trenu (što je prirodna reakcija). i Nakon nekog vremena se i to smiri.

Gumene noge i tutnjava

U početku imate osjećaj da sve non-stop podrhtava i da tlo nikako ne miruje, kao da ste na brodskoj palubi. Skačete na svako brujanje i svako podrhtavanje (oni kamioni koji se često u tekstovima spominju). Smiri se i to s vremenom.   

Manje potrese kasnije ćete češće čuti nego osjetiti, a to isto zastrašuje. Čuje se nešto kao brundanje, brujanje iz dubine zemlje… I taj zvuk podsjeća na kamion u daljini. Grede u kućama znaju krckati ili zapucketati, već ovisno o tome u kakvoj nekretnini živite. Sjećam se kako sam u tim prvim danima po prvi puta osvijestila osjećaj kako je to stajati, primjerice, na parketu, a kako na betonu. Te osjećaje nikada prije nisam svjesno zapažala, naprosto sam hodala. No, sada mi više nije bilo svejedno je li podloga po kojoj hodam kruta ili se ipak malčice savija, krcka li pod mojim koracima, kako odzvanja… Sve sam čula i osjećala.

EMSC – da ili ne?  

Aplikacija EMSC se u početku manijaklano pregledava, više je niti ne gasite. No, vjerujte mi da je bolje da je maknete jer ćete s vremenom imati osjećaj da ćete poludjeti (doduše, ionako imate ubrzo osjećaj da ste već ludi, ali to postane kolektivno ludilo, pa ga počnete doživljavati kao normalno). Aplikacija ionako ne može najaviti potres (a to bismo zapravo svi voljeli), već samo izvještava o drugim potresima, pa vam postane slabo. Posebno je loše jer pokušavate sami predvidjeti jači potres, uočiti nekakvu pravilnost u njihovom pojavljivanju, jačini… Pa kad, na primjer, nakon niza slabih potresa ne većih od 1,5 stupnjeva uslijedi nekoliko onih koji se približavaju dvojci ili je neznatno i prelaze, mogla bi vas brzo preplaviti tjeskoba.

Pomaganje drugima i svakodnevne rutine 

Jako može pomoći ako i vi pomažete onima koji su teško stradali, teže od vas. Naime, potres u nama budi osjećaj bespomoćnosti pred snagom prirode i taj je osjećaj najgori. Ako pomažete, imate osjećaj da barem nešto radite, da ste korisni. Izuzetno su korisne i svakodnevne rutine – odlazak na posao, čišćenje kuće, pa čak i kad sami popravljate manju štetu… Teško je čitati u stanju stresa, pa čak i gledati filmove, rad najviše pomaže. Najgore je sjediti ili ležati i ne raditi ništa, stalno osluškivati sve zvukove i pregledavati aplikaciju. 

Pljačke i prevare

Ovaj dio, nažalost, nisam uključila u post, a trebala sam. U Zagrebu smo također brzo shvatili da su kuće koje su najteže stradale i odakle su se ljudi morali iseliti, postale raj za provalnike. Ako je ikako postajala mogućnost, mnogi su se odlučivali da ostanu (ili barem jedan član obitelji), samo da objekt nije prazan. S obzirom na to da je takva odluka po život opasna, trebalo bi razmišljati o drugom rješenju, da se, na primjer, iz kuće iznese i spremi kod prijatelja sve što je doista vrijedno, a što je ostalo sačuvano. Ovih se je dana pisalo i o pljačkama na cesti, bande su susretale kombije i prolaznike, svačega ima. Iako to u Zagrebu nije toliko došlo do izražaja (ipak je grad bez puno mračnih ulica, a nema ni mračnih seoskih puteva), svakako smo se nauživali svih mogućih vrsta prevara, posebno u ovoj fazi obnove. Dakle, dobro razmislite kome ćete dati novac za obnovu domova i pod kojim uvjetima. Također, jako treba paziti na one koji objavljuju brojeve svojih računa s tužnom pričom. Ma koliko bilo teško za povjerovati, ima onih koji će itekako nastojati iskoristiti vašu dobrotu i spremnost na pomaganje. Provjerite je li priča doista autentična i kome novac ide na račun.

Ne ustručavajte se tražiti pomoć

Potres vas preko noći može dovesti na prosjački štap. Jako puno je bilo onih koji su samo u početku pristajali na pomoć rodbine i prijatelja, a kasnije su zbog ponosa ušutjeli. Bilo im je neugodno priznati da nemaju, da ne znaju hoće li uopće moći vratiti posuđeno i kada. Kad se buka oko svega slegne i kad se u drugim gradovima život nastavi dalje, vi ćete i dalje biti u problemima, mnogi će biti na rubu egzistencije. Ovo nije vrijeme za ponos i nemojte se ustručavati tražiti pomoć. Niste propali zbog nesposobnosti, niste vi krivi za potres. 

Držite se…  

Mislimo na vas - vjerujem da će se svi koji mogu uključiti i da ćete imati svu moguću podršku čak i kada prestanete biti vijest za medije, a vi ćete se i dalje osjećati grozno, mučiti se s obnovom. Sve će se nekako posložiti. Kako se ono kaže, bili smo tamo, prošli smo taj užas, a i tresli smo se s vama i to žestoko… No, već smo znali što treba, a tako ćete i vi. Na svašta se čovjek može naviknuti i svašta može preživjeti. Postat će već sve lakše, a i zemlja će se smiriti.

Držite se, nemojte se truditi biti hrabri zbog „imagea“, da drugi vide kako se ne bojite... U ovoj situaciji strah je normalan, no proći će i to, budite sigurni. Ako ništa drugo, naučit ćete ga brže prevladati. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.