Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Odrastanje u liječničkoj obitelji: kako smo učili osnove o zdravlju

O zdravstvenoj pismenosti se danas, zahvaljujući pandemiji, sve češće govori kao o važnom preduvjetu zaštite vlastitog zdravlja. Daleko je lakše ako o zdravlju slušaš od malih nogu - brže poloviš osnove, a kasnije samo slažeš kockice te nadopunjuješ sadržaj. Iako sam osobno odrastala okružena liječnicima, činjenica je da ta objašnjenja svako dijete može shvatiti.
Objava 02. listopada 2021. 0 komentara 689 prikaza
FOTO: Pixabay.com
FOTO: Pixabay.com
Djeca puno medicinskih pojmova itekako mogu naučiti ako im se objasni na njima razumljiv način.

Moje djetinjstvo je bilo ponešto drugačije u odnosu na drugu djecu, iako toga tada nisam bila svjesna. Među mojim najdražim igračkama bile su velike šprice (naravno, sterilne) koje bi roditelji ponekad donijeli s posla, pa sam se s njima zabavljala u kadi. Obožavala sam i igre sa stetoskopom – mama bi mi davala da joj osluškujem srce i pluća, a najsretnija sam bila kada bi mi dozvolila da joj mjerim tlak s onim velikim, klasičnim tlakomjerom. Znala sam i opipati puls na zapešću, naći ga na vratu, naučila sam da je „zdrava mjera“ 60 otkucaja u minuti. Najsmješnije bi mi bilo kada bismo si međusobno provjeravali reflekse, pa pronalazili točku na koljenu koju je trebalo pogoditi za trzaj ili kada bismo omatali jedni drugima zavoje (a pritom su mi pokazali kako se to pravilno radi).

„Prirodno cijepljenje“

„Ponekad treba i s poda pojesti“, bila je također jedna od prvih zdravstvenih lekcija naučenih u djetinjstvu, a često ju je ponavljao naš tata, po struci liječnik epidemiolog i infektolog. Bilo mi je jako zanimljivo slušati o djeci sa sela koja su otpornija na bolesti jer su u svom okolišu više izložena mikroorganizmima u odnosu na vršnjake u gradu. To je nazivao „prirodnim cijepljenjem“ – naše tijelo u doticaju s mikroorganizmima iz okoliša uči kako ih prepoznati i kako se s njima boriti, pa tako postaje snažnije, jače. Zato i ne treba baciti u smeće baš svaki zalogaj koji ti padne na pod; puhneš na njega, malo ga očistiš i pojedeš.

Naravno, nisam odgajana da jedem hranu s poda „pod normalno“, ali jesam učena da pretjerana čistoća ima svoju cijenu u zdravlju jer postajemo i pretjerano osjetljivi. Naše tijelo tada niti zna prepoznati mikroorganizam, a niti zna s njime izaći na kraj. Godinama kasnije sam kao zdravstvena novinarka pisala o higijenskoj hipotezi kojom neki objašnjavaju porast učestalosti alergija u svijetu. Higijenska hipoteza i danas ima svojih pobornika, ali i kritičara te predstavlja temu za sebe. No neovisno o svim raspravama, neosporna je činjenica da imunitetu trebaju lekcije kako bi se razvio.

Ogroman nevidljivi svijet

Taj splet okolnosti u kojem su oba roditelja bili liječnici (mama je bila neuropsihijatar, ali također je imala i specijalizaciju iz javnog zdravstva), doveo je do toga da smo i lekcije o cjepivima svladali puno ranije od ostalih, pa ih se nismo ni bojali. Puno mi je strašnija bila priča o hripavcu i bolesnom djetetu koje je od njega umrlo kod tate na odjelu. Hripavac, zahvaljujući cijepljenju, danas više ni ne vidimo, kao ni brojne druge zarazne bolesti kojih su se moji roditelji itekako sjećali, bilo iz njihovog djetinjstva i mladosti ili iz bolnica u kojima su radili.

Moja starija sestra puno bolje pamti kako me je zabavljala crtajući vesele bakterije. Bile su različitih, izmišljenih oblika, a to mi je bilo beskrajno zabavno, pa sam je stalno tražila da mi crta još i izmišlja nove. Iako te bakterije nisu imale pretjeranih sličnosti s njihovim pravim izgledom pod mikroskopom, naučila sam da, ako uđu u tijelo, mogu izazvati neku bolest (zato im je ponekad nacrtala i rogove). Ako nam nisu od ranije poznate, odnosno ako se s njima još nismo zarazili, moguće je da ćemo se i jače razboljeti. Već kod drugog susreta, naš imunitet će biti pametniji i spremniji, pa će i bolest biti blaža.

Općenito, simptomi bolesti su znak da se unutar nas odvija bitka između zločestih mikroorganizama te naših obrambenih snaga (imuniteta). Čim su simptomi teži, znači da je bitka žešća.

Naše se tijelo neće boriti samo protiv bakterija. Naučila sam da smo zapravo uronjeni u ogroman, ljudskim očima nevidljivi svijet prepun raznih mikroorganizama, pa osim bakterija postoje i virusi, gljivice, paraziti… I svatko od nas je krcat mikroorganizmima – oni dobri su neophodni za naše dobro zdravlje, a oni zli prodiru u tijelo iz našeg okoliša te ratuju s dobrima.

Znanje ublažava strah

Tu stupaju na scenu cjepiva koja su posebno važna kod „treninga“ imuniteta (ako se njima unose „mrtvi“ mikroorganizmi ili malena količina živih). Takva cjepiva izvježbaju naše obrambene snage, pa ako se i zarazimo, bolest će biti blaža ili simptoma neće ni biti. Cjepiva su nešto poput vojnih vježbi. Kasnije sam naučila da postoje i drugačija cjepiva, pa tako ono protiv, primjerice, tetanusa, ubija bakterije, a ne djeluje na način da vježba imunitet.

To okvirno znanje i povjerenje u roditelje bili su vjerojatno i najvažniji razlozi zašto u cijepljenju nikada nisam vidjela ništa strašno, naprotiv. Čak su mi i nuspojave bile objašnjene – kada nas cijepe, odnosno kada se tijelo suoči s ušpricanim mikroorganizmom (bilo on mrtav ili živ), počinje bitka koja će biti manjih razmjera od one koja bi bila da sam se zarazila. Ali čak i ta mala bitka mora imati posljedice, pa zato i izbijaju simptomi, odnosno - nuspojave. Nažalost, ne možemo uvijek predvidjeti kod koga će reakcija biti jača, pa tako i simptomi mogu biti jako ružni, ponekad i po život opasni. Zato treba pričekati nakon cijepljenja u ambulanti gdje će se uglavnom vidjeti hoće li doći do reakcije ili ne.

Ni straha od igle nisam imala, a u nekoliko navrata nas je cijepio i tata kod kuće, to mi je bilo posebno zanimljivo. Gledala sam kako stavlja na špricu sterilnu iglu, kako potiskuje zrak sve dok se na vrhu nije pojavilo nekoliko kapi, a ni ubod me nije pretjerano bolio, tek nešto više od vađenja krvi.

Epidemiološke mjere i sekundarne infekcije

Mnoštvo temeljnih pojmova o kojima većina u današnje vrijeme ubrzano uči, savladala sam tako djetinjstvu, među ostalim i epidemiološke mjere. Već sam spominjala u jednom od prijašnjih tekstova da je u našoj kući bilo normalno da tijekom hladnijih mjeseci (u sezoni gripe i ostalih respiratornih virusa) čuvamo bake i djedove jer bi se oni mogli ozbiljnije razboljeti, pa i umrijeti zbog komplikacija. Zbog toga smo u sezoni gripe izbjegavali pretjerano grljenje i ljubljenje, a prehlađeni im nismo niti prilazili. Znali smo što je sekundarna bakterijska infekcija, dakle „napad“ bakterija na organizam koji je prethodno bio oslabljen borbom s nekim virusom (virozom, odnosno zaraznom virusnom bolešću). Još je priča teža ako su tu i kronične bolesti koje ga stalno iscrpljuju. Objasnili su nam da zato stari ljudi relativno često nakon teže viroze, a posebno nakon gripe, dobiju bakterijsku upalu pluća.

Znali smo i što su respiratorni virusi te kako se prenose, pa je bilo normalno staviti ruku na usta dok kašlješ i kišeš – to nisi radio zato što si pristojno odgojen ili jer izgledaš ružno dok pljuckaš okolo, već zato što tako štitiš druge od zaraze. Nismo nosili maske, ali jesmo stavljali šal na usta i nos ako smo tih dana kašljali. O pranju ruku da i ne govorim.

Tu je bila i lekcija o takozvanom "regrutskom valu" - danas više ne nailazim na taj pojam, no tako su zvali navalu virusa početkom nove školske godine. Naziv je, naravno, proizlazio iz "regrutacije", odnosno pojava je bila zabilježena kod mladih vojnika koji bi tek stupili u vojsku. Vojne bolnice bi se odmah napunile viroznim regrutima. Roditelji su me naučili da u školama i zatvorenim prostorima u kojima je gužva virusi imaju "tulum" - jedva dočekaju hrpu djece i da se veselo prošire u idealnim uvjetima.

Bila sam još u osnovnoj školi kada sam već znala da temperatura koju mi mama ne može spustiti ispod 38℃ Aspirinom (tada se je djeci još uvijek davala acetilsalicilna kiselina za spuštanje temperature) i oblozima u razdoblju duljem od tri dana, vrlo vjerojatno govori u prilog bakterijskoj infekciji, pa ću morati dobiti antibiotik. Bilo mi je rečeno da antibiotici djeluju na bakterije, ali ne na viruse, pa viroze moramo „odbolovati“. Doduše, u to su vrijeme puno češće davali antibiotike, pa bi mi ih ponekad „uvalili“ i preventivno – kasnije se je pokazalo da to baš i nije bilo najpametnije jer su „moje“ bakterije, koje su se udomaćile u krajnicima, postale otporne.

Antibiotska rezistencija

Lekciju o antibiotskoj rezistenciji (otpornosti) tako sam naučila u ranoj mladosti. Taman sam zaokružila dvadesetu kad sam po milijunti put dobila streptokoknu anginu. Moj brat, koji je već radio kao liječnik, inzistirao je na operaciji koju su moji roditelji uporno odgađali.

„Gutaš antibiotike kao bombone, to više nema smisla. Bakterije su postale otporne“, argumentirao je stav, pa sam i pristala na zahvat. Međutim, za tu sam anginu po prvi puta u životu dobila Sumamed, antibiotik s kojim se moje „domaće bakterije“ u tonzilama do tada još nisu suočile. Nekoliko dana kasnije mama mi je pregledavala grlo. Znala sam da se je nešto neobično dogodilo kada je pozvala i tatu da me pregleda. „Nema više mandula, atrofirale su, nećeš morati na operaciju“, rekla je začuđeno i zadovoljno. Naime, Sumamed je uspio trajno uništiti žarište bakterija koje je ondje tinjalo - mandule su „uvenule“, pa ni operacija nije bila potrebna. Nikada više nisam imala bakterijsku upalu grla, a od tada je prošlo već više od 25 godina. Nikada više nisam imala ni gripu koju bih uobičajeno pokupila gotovo svake sezone jer mi je imunitet očito bio oslabljen bakterijskim žarištem u grlu.

Koga slušati – mlađe ili starije liječnike?

Razlog zbog kojeg sam se zadržala malo dulje na ovoj priči o mojim tonzilama nije samo zbog primjera antibiotske rezistencije, već i zbog vrlo nezahvalne situacije u kojoj sam se našla unutar vlastite obitelji, a koja mi u današnje vrijeme služi kao itekako korisna lekcija. Na meni je, naime, bila odluka hoću li operirati tonzile ili ne – s jedne strane su bili moji roditelji, „stara škola“ liječnika, a s druge brat s novijim pristupom liječenju i još širim spoznajama o antibioticima (znali su i moji roditelji što je otpornost bakterija, ali su stavovi o ulozi tonzila te prirodnoj sklonosti infekcijama, pa tako i mogućim komplikacijama bili ponešto drugačiji). Oni se nisu međusobno posvađali oko mene, niti su me prisiljavali na bilo što, već su mi i jedni i drugi iznijeli svoje argumente na razumljiv način te me pustili da odlučim. To što sam odbila poslušati roditelje nije značilo da sam trajno odbacila njihovo bogato znanje i iskustvo, već sam naprosto uzela u obzir novije spoznaje i priklonila se bratovoj preporuci.

Treba znati da medicina stalno napreduje, razvoj znanja i tehnologije je neizmjerno brz (kao i na svim drugim područjima), a napredak se odražava i na terapijama, odnosno na novim pristupima liječenju bolesti. Stoga ću i danas svoje povjerenje vezano uz, primjerice, mRNA tehnologiju razvoja cjepiva, sigurno prije dati mlađim naraštajima liječnika, a neće me začuditi, niti šokirati što će joj se neki stariji liječnici protiviti, pa čak i osuđivati. S druge strane, neću zbog toga te iste starije liječnike smatrati glupima ili neukima, a one mlađe plaćenim ubojicama. Nažalost, tako nekako danas većina ljudi prosuđuje slušajući sukobljena mišljenja – umjesto da svoju odluku temelje na slušanju i jednih i drugih, pa da nakon toga donesu nekakav racionalan zaključak, sve se svodi na „ili-ili“.

Razvoj zdravstvene pismenosti

Doista je posljednji trenutak da se poradi na zdravstvenom opismenjavanju jer očito nedostaju osnovna znanja s područja medicine. A djeca puno toga mogu itekako naučiti ako im se objasni na njima razumljiv način, što se uz malo truda jednostavno može učiniti. Ne moraju zato njihovi roditelji biti liječnici.

Možda ne bi bilo loše ni prisjetiti se odlične francuske crtane serije „Bilo jednom… ljudsko tijelo“ (franc. Il etait une fois... la vie) na kojoj je naša generacija odrasla i koju sam obožavala, a više epizoda se može naći na YouTubeu s titlovima. Evo jedne prikladne za kraj o čuvarima tijela, odnosno imunitetu. Vjerujem da će i mnogi odrasli iz nje naučiti kako djeluju bijela zrnca.

Ne moramo izmišljati neku posebno drugačiju edukaciju, otkrivati „toplu vodu“ i pitati se od kuda da počnemo podučavati. Ponekad je dovoljno prisjetiti se kako se je to nekada radilo, pa samo prilagoditi sadržaj novim generacijama i tehnologijama.


 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.