Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Ostavljanje odškrinutih vrata: što mislite da znate o svijetu u kojem živite?

Ako doista želite otkriti istinu o bilo čemu, morat ćete naučiti malo ublažiti rigidne stavove te naučiti sumnjati. „Znam da ništa ne znam“ zapravo je izjava o kojoj vrijedi ozbiljno razmisliti prije nego što bilo koga izvrijeđate na pasja kola zbog njegovog ili njezinog "neznanja".
Objava 30. svibnja 2021. 0 komentara 486 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
U životu volim ostaviti odškrinuta vrata za sve scenarije i nerijetko puštam da me se pokuša uvjeriti.

„Teoretičari zavjera“ su došli na svoje, počelo se pisati nakon što je objavljena vijest o tajnom obavještajnom izvješću koje je otvorilo mogućnost da je virus možda ipak „pobjegao“ iz laboratorija.

Sjetilo me to na gospodina epidemiologa u mirovini koji mi je to isto rekao još u travnju prošle godine, nakon što je objavljena vijest da su znanstvenici uspjeli odrediti sekvencu genoma virusa koji uzrokuje COVID-19. „Prebrzo je to, to je nemoguće!“, bio je njegov komentar kojim je argumentirao stav o „puštenom“ ili „odbjeglom“ virusu. Iako se gospodin epidemiolog već bori s ozbiljnim godinama, iako pripada staroj školi koja sigurno nije raspolagala s tehnologijom koju imamo danas, ostavila sam odškrinuta vrata i za tu teoriju te nastavila pratiti razvoj situacije. Uostalom, ispravno je predvidio u siječnju da „ovo nije dobro, doći će uskoro vrijeme kad ćemo svi morati u karantenu i nositi maske“. Sa i bez stava o bijegu virusa iz laboratorija, nije se nimalo dvoumio oko cjepiva: „nije bitno odakle je virus, činjenica je da cjepivo pomaže“. Temeljem neke svoje razine znanja i iskustva te informacija do kojih je mogao doći, odlučio je kome će vjerovati i što će učiniti.

Boja istog imena, a različitog izgleda

Kad sam prije više od 20 godina počela raditi kao novinarka, zaljubila sam se beskrajno u taj posao. Naime, diplomirala sam ekonomiju, no čudnim spletom okolnosti završila sam u novinarstvu iako mi nije bilo ni na kraj pameti da ću se time u životu baviti. Da ne skrećem s teme, novinarstvo mi je pružilo uživo jedan sasvim nov pogled na svijet u kojem živimo. Jedno je, naime, čitati / slušati / gledati vijesti, a drugo je sudjelovati u njihovom kreiranju.

Ono čega je većina novinara, vjerujem, itekako svjesna jest da upravo oni „stvaraju“ viziju svijeta u kojem živimo. Kad bismo društvo zamislili kao organizam, novinari su oči, oni skupljaju signale koje će očni živac poslati na obradu u mozak. O tim očima izravno ovisi vaš pogled na svijet, a kako ćete vi te signale u mozgu obraditi, već je drugi „par opanaka“. No, medija ima raznih, različito su orijentirani, neki su „pokvareni“ i skloni samo senzacionalizmu, drugi su previše kontrolirani, treći (u manjini) forsiraju samo pozitivu i tako dalje. Pa se tako događa slično kao i u životu – iako zovemo boje istim imenima (osim ako smo daltonisti), pokazalo se da ih zapravo ne vidimo svi isto. Kako vi zapravo doista vidite neku boju, a kako je netko drugi vidi, to ne znamo (evo jednog zanimljivog tekstića na tu temu).

Više ili manje ne vjerovati…

Rad u novinarstvu pojačao je još dvije moje osobine – s jedne strane, više nisam u stanju ikome u potpunosti vjerovati (osim isključivo članovima najuže obitelji i najbližim prijateljima), pitanje je samo kome više, a kome manje - ne vjerujem. S druge strane, znatiželja, koja mi je ionako prirođena, porasla je na n-tu potenciju. Naime, da bi napisao bilo kakav članak (barem ako ne kopiraš i ne prerađuješ tuđe tekstove), moraš istraživati, kopati, saslušati puno strana.

Znate i sami onu staru izreku „svaka medalja ima dvije strane“. I doista ima, ali ne samo dvije, već puno njih. I svaka strana ovisi o tome što taj netko zapravo misli, želi, vjeruje, kakvi su mu generalno stavovi… A na tebi je da pokušaš temu prikazati objektivno temeljem svega što si doznao (i opet kažem, to ovisi o čemu i za koga pišeš, nažalost. Objektivnosti u današnjim medijima gotovo i nema). Jednom objavljena, ta priča postaje komadić viđene stvarnosti društva koju će ono dalje obrađivati i žvakati. Ali ti si pridonio vizualnom prikazu svijeta, a netko će, temeljem te tvoje priče, donijeti neke svoje zaključke i odlučiti o djelovanju. Odgovornost koja je na novinarima doista je velika i o tome bi trebalo biti više riječi, no dobro…

Ni znanosti bez sumnje nema

Činjenica da nikome ne vjerujete trebala bi razviti u svakome kritičko razmišljanje koje bi trebalo biti svojstveno i svim novinarima – uvijek poslušati više strana, ne odbacivati nove dokaze, niti se voditi samo za strastvenim, a ne i utemeljenim stavovima i tako dalje.


Foto: Radio Vitez

Gledati tako na svijet, s dozom nepovjerenja, ujedno znači da imaš čak i odmak od krutih, znanstvenih stavova. Potkrijepit ću to primjerom. Znate li tko je bio Ignaz Semmelweiz? Ako vam njegovo ime „zvoni negdje u ušima“, ali se ne možete sjetiti gdje ste o njemu čitali ili slušali, pomoći ću vam – riječ je o mađarskom liječniku koji je živio u 19. stoljeću i kojeg se uglavnom spomene, barem negdje „usput“, jednom godišnje u listopadu kada se obilježava Svjetski dan pranja ruku. Danas se o njemu uglavnom pišu hvalospjevi, kao o čovjeku kojem možemo zahvaliti više spašenih života nego što su ih spasila cjepiva. Ali njegova sudbina nije bila nimalo blistava, osobno bih je čak nazvala strašnom, a umro je u umobolnici osramoćen, neshvaćen i potpuno odbačen od velikih znanstvenika tog vremena.

Vrlo skraćena verzija priče koju u širem izdanju možete, primjerice, pročitati na Britannici glasi da je dr. Semmelweiz otkrio da bi mikroorganizmi koji se prenose na rukama mogli biti odgovorni za visoku smrtnost novorođenčadi, pa je tražio od studenata medicine da peru ruke u otopini klornog vapna nakon obdukcija, a prije pregleda rodilja. Unatoč svim čvrstim dokazima koje je prikupio, a koji su bili i više nego vidljivi u ogromnom smanjenju smrtnosti, dr. Semmelweiza su ponizili do kraja, njegovo mentalno zdravlje bilo je ozbiljno narušeno, a tu je i detalj o tome tko ga je i kako strpao u umobolnicu gdje je i umro. Pročitate li više o njemu, shvatit ćete koliko je priča tužna i bizarna, no to bi vas moglo malo uzdrmati i po pitanju neupitnih „stavova znanstvene zajednice“ koje tako često prihvaćamo zdravo za gotovo.

Imaju, naime, i znanstveni krugovi svoje „felere“ i svoje promašaje, svoj ljudski faktor koji može biti pod utjecajem profita, politike, raznih drugih interesa… Bila sam svojevremeno i demonstrator na fakultetu, upoznala sam malo pobliže neke profesore, asistente, a i danas imam prijatelja u akademskoj zajednici – tako sam slušala i slušam priče o raširenim krađama intelektualnog vlasništva, kao i o perfidnim podmetanjima klipova. Ne možemo se pretvarati da toga nema i da je znanost lišena slabosti, da je baš sve u prihvaćenim dokazima. Uskoro ću održati i izlaganje na konferenciji MICC koju organizira Središnja medicinska knjižnica Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a na kojoj će, između ostalog, biti govora i o sumnji u kvalitetu recenzentskog postupka, čak i u najelitnijim časopisima tijekom ove pandemije. O tome, naravno, neću ja govoriti, moje je područje infodemija, no bit će zanimljivo čuti što o tome kažu stručnjaci.

Kaže se da dobar znanstvenik uvijek mora sumnjati, da znanosti, zapravo, bez sumnje nema. On mora težiti tome da pronađe dokaze koji će otkloniti njegove sumnje. Činjenica je da bi i dobar novinar uvijek morao sumnjati, on mora težiti tome da otkrije što leži u suštini neke priče. A doza sumnje dobro dođe svima u životu jer nas tjera da proširimo vidike, da čujemo razne „istine“ do kojih se je došlo sagledavanjem iste situacije iz raznih perspektiva, prožeto različitim sustavima vrijednosti koji ne moraju nužno biti u suglasju s našima, da učimo jedni od drugima… Sumnja, a s njome i širenje spoznaja, također nas u konačnici čini poniznima, barem ako je sumnja iskrena jer brzo dođeš do onog: „Znam da ništa ne znam“. 

Maknite nogu s gasa

Mi, kao pojedinci, zapravo znamo jako malo s onih područja koja nisu naš „fah“ – neovisno o sadržajima koje ulijemo u sebe, opet se nerijetko nađemo u situaciji da nam nedostaje kontekst, neka podloga za to o čemu se govori, dodatne informacije. A ako vam je doista stalo do istine bilo koje vrste, morat ćete biti spremni naučiti ublažiti rigidne stavove na bilo kojem području, napustiti apsolutne "istine" i biti spremni posumnjati u sve.

To ne znači pohrliti u zagrljaj „suvremenim prorocima“, objeručke prihvatiti bilo kakvu teoriju ili vjeru. Naprotiv, to znači staviti se u ulogu promatrača, naučiti više slušati, a daleko, daleko manje kritizirati i širiti otrove bilo koje vrste, napadati i vrijeđati. To ne znači biti bez stava, to ne isključuje niti pristranost – uostalom, pristranost će ionako doći sama po sebi nakon što se napuniš određenom količinom informacija, bilo bi prilično neprirodno ne formirati mišljenje o nekoj temi. To samo znači maknuti nogu s gasa.

Eto, zato ostavljam odškrinuta vrata za sve scenarije i nerijetko puštam da me se pokuša uvjeriti, čak i kada mi to osobno ide jako na živce, kad se snažno protivi mojim osobnim stavovima/istinama ili stavovima/istinama koje sam prihvatila.

U konačnici, ne smije se zaboraviti da je sposobnost slušanja izrazito bitna u bilo kakvoj vrsti pregovora, posebno ako vam je namjera uvjeriti druge da nešto učine (kao što je to primjer sa cijepljenjem). Taktika „ti si budala i ne znaš ništa“ potpuno sigurno garantira neuspjeh. Imate li volje i ako razumijete engleski, svakako preporučujem da na tu temu pogledate ovaj video s prve WHO konferencije o infodemiologiji. Iako je čovjek ostao na teoriji i nije baš dao konkretnih primjera, njegovo razmišljanje o tome kako bi trebalo pristupiti ljudima sa stavovima drugačijim od naših, ipak zaslužuje pažnju.


Ako se ne varam, već sam negdje na blogu dijelila „Desideratu“, tekst kojeg sam još davnih dana usvojila kao neki svoj osobni manifest. Možete ga u cijelosti naći na linku (preporučujem da o Desiderati malo proguglate, zgodna je to priča), no ovom prilikom citirat ću samo dvije poučne rečenice:

Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.