Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Moraju li liječnici prema svima biti empatični?

Empatija. Pojam na kojeg se danas mnogi pozivaju, točnije, na jeziku im je „manjak empatije“. I dok za većinu vrijede općenita pravila, liječnici su priča za sebe. Manjak empatije im se ne oprašta, niti za njega postoji razumijevanje.
Objava 08. siječnja 2022. 16 komentara 2815 prikaza
FOTO: Pexels.com, Mikhail Nilov
FOTO: Pexels.com, Mikhail Nilov
Liječnicima se manjak empatije ne oprašta

U posljednje vrijeme u više sam navrata naišla na kritike kako nekome nedostaje empatije, da je surov… Mračna vremena ističu važnost ljudskosti, suosjećanja, ljubaznosti i sličnih pozitivnih osobina jer smo ih gladni. No posljednji primjer vezan uz empatiju me je ozbiljno natjerao na razmišljanje.

Riječ je o objavi pulmologa koji živi i radi u Sloveniji, a koji je oštro, bez zadrške, a na kraju izjave i bezobrazno, na Twitteru komentirao proces liječenja osobe koja je odbila cijepljenje jer želi COVID preboljeti „prirodno“. Naravno, prilično je „neprirodno“ liječena jer se drugačije život nije mogao spasiti. Liječniku su mnogi necijepljeni zamjerili „bezobrazluk“ i „manjak empatije“ – položio je Hipokratovu zakletvu, a prezire pacijente, to kao liječnik ne smije.

Liječnik mora osjećati empatiju, kažu kritičari, doduše oni isti koji bez dlake na jeziku osuđuju medicinu i cijepljenje. No mora li doista? I može li baš uvijek? Ili samo ne smije pokazati kada je nema? Je li empatija uopće uključena u Hipokratovu zakletvu?

Sjetila sam se i drugog prizora iz jedne naše bolnice u koju je primljen ubojica djece, njihov otac. Nakon tog strašnog čina pokušao je počiniti samoubojstvo, a preminuo je tijekom liječenja. Sjećam se razgovora s prijateljicom liječnicom iz hitne službe te iste bolnice. Dobio je punu medicinsku njegu, pokušali su učiniti sve da ga spase. A kada su završili, mnogi su sjedili nemoćno, neki i plakali preplavljeni dubokim gađenjem jer su pomagali čovjeku čiji su čin smatrali neoprostivim. Mnogi od njih i sami su roditelji. Mrzili su trenutak kada je primljen u njihovu bolnicu i što je baš njih zapala dužnost da mu pomažu. Njihove osjećaje bi javnost još i mogla razumjeti, ali osjećaje pulmologa s početka teksta? Mnogi apsolutno ne.

Cipele koje žuljaju

Empatija. Pojam na koji se danas mnogi pozivaju, točnije, na jeziku im je „manjak empatije“. No pitam se – koliko je uopće onih koji empatiju doista osjećaju? I što se s njome dogodilo u protekle dvije godine tijekom kojih smo postali tako polarizirani?

Empatija je, po definiciji, „sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i primjerenog reagiranja na te emocije. Imati empatiju prema nekom znači da se možemo 'staviti u njegove cipele', odnosno da možemo zamisliti kako bismo se mi osjećali da smo u istoj situaciji.“ Riječ je o predivnim, toplim osobama koje svatko želi imati uz sebe kada mu je teško.

Pritom treba reći da suosjećanje i empatija nisu isti pojmovi. Suosjećanje podrazumijeva da nekome pružite podršku, uglavnom u tuzi i nevolji, ali ne uključuje „stavljanje u nečije cipele“. Suosjećanje je, recimo to tako, racionalno i često ostaje na toj razini. Također, suosjećanje uglavnom nećemo izraziti prema onima čije postupke osuđujemo i tu dolazimo do razlike koja je bitna u pandemiji – empatija je postala jako rijetka pojava, gotovo karakteristična za svece. Naime, osjećati empatiju za nekoga tko je s „krive strane“, pravi je izazov.

Slušanje i razumijevanje - bez osuđivanja

Ne slažemo se. Točnije, toliko se razilazimo u mišljenjima da smo na granici otvorenih sukoba. To više nije relativno benigno neslaganje oko, primjerice, kulturoloških ili mentalitetnih razlika. To neslaganje u temelju ima nešto što smatramo ključnim za preživljavanje – s jedne su strane oni kojima je za preživljavanje ključno cjepivo, a s druge su oni u čijim očima je cjepivo oružje za istrebljenje ili barem prevelika nepoznanica da bi preuzeli rizik cijepljenja. I jedni i drugi smatraju da svojim postupkom spašavaju živu glavu, ne pokazujući nimalo obzira prema onima s kojima se ne slažu, a „ulaženje u njihove cipele“ uopće nije opcija. Empatiju zapravo niti ne žele osjećati, ne zanima ih. Druga strana ih ugrožava…

Da biste bili empatični prema nekome, najprije biste trebali imati sposobnost pažljivog slušanja te biste morali biti doista spremni razumjeti perspektivu te osobe i kako ona sve to proživljava, a bez da na vaš stav utječu osobni sustavi vrijednosti, odnosno razlike u razmišljanjima. Drugim riječima, empatija podrazumijeva slušanje bez osuđivanja, a potom i razumijevanje osjećaja.

Što nalaže zakletva?

Pa da se vratim na liječnike i Hipokratovu zakletvu. Ljubaznost, koja najčešće proizlazi iz empatije, jest cijenjena osobina, ona će učvrstiti odnos liječnik-pacijent, pa i utjecati na liječenje u smislu bolje suradljivosti pacijenta. Ljubaznog, toplog liječnika ćete gotovo uvijek poslušati, više ćete mu vjerovati te ćete biti skloniji slijediti upute o liječenju. Ako ste pacijent bez temeljnog znanja o medicini, ne postoji način na koji možete procijeniti njegovu/njezinu stručnost, odnosno razinu znanja. On vas sluša, razumije, a liječnik je, znat će što je za vas najbolje jer bi to isto učinio i za svoju obitelj, tako prosuđujete situaciju. Čak i greške ćete biti skloniji oprostiti, ipak je čovjek, u to ste se i sami uvjerili jer mu je do vas stalo, tako ste ga doživjeli.

No empatija ni na koji način nije uključena u Hipokratovu zakletvu, bilo onu staru, originalnu ili pak Ženevsku koja se polaže od 1948., lako ćete ih naći na Wikipediji. Zakletva se može skratiti u jednu rečenicu: liječnik je dužan liječiti, pružati uslugu neovisno o tome tko mu je pacijent. Ni u jednoj rečenici se ne uvjetuju osjećaji. Priziv savjesti je tema za sebe i opet nema veze s empatijom.

Pulmolog stoga ni na koji način nije „prekršio Hipokratovu zakletvu“. Naprotiv, pružene usluge su bile u potpunosti u skladu s njom. I poanta onoga što je napisao, no izrečena na ljubazan način, bila bi – mi ćemo vas liječiti kako god okrenete; naši osjećaji na to neće utjecati, ma kakvi bili. Kao što ni osjećaji onih liječnika iz druge bolnice u kojoj radi moja prijateljica, nisu utjecali na liječenje osobe koju bi većina prozvala demonom, a ne čovjekom.

O vještini komunikacije dalo bi se raspravljati, kao i o tome kako pojedini liječnici istupaju u javnost. Nadam se da će ovaj trend stati, da će nam svima pandemija biti dobra škola. A do tada nije na odmet osvijestiti činjenicu da živimo u vremenu u kojem je, među ostalim, posve normalno da jedna profesorica prostači i urla po društvenim mrežama te poziva na javni linč, a pritom uredno radi svoj posao s djecom.

Empatiju se ne može zahtijevati

Liječnici su, naravno, ljudi s emocijama, a u pandemiji su itekako na rubu pucanja i najviše izloženi. O stopama samoubojstava među liječnicima te, općenito, medicinskim osobljem, već se dugo ne piše. Ne piše se više niti o sindromu izgaranja, depresiji, kroničnom umoru i užasnom stresu kojem su izloženi. A zašto bi se i pisalo, zar ne? I zašto bismo imali razumijevanja „kad smo i mi na rubu pucanja, depresivni, egzistencijalno ugroženi…“? Manjak empatije doista je sveprisutan, a nema baš ni neke prevelike spremnosti da se na njenom razvoju radi. Nedostaje sućuti, pa i temeljnog poštovanja. A u takvom suludom vremenu mnogi smatraju da je obaveza liječnika da bude empatičan.

Pa ipak, empatija nije ničija obaveza. Nikoga se ne može natjerati da bude empatičan, niti se to može od bilo koga tražiti. Eventualno bi se na razgovoru za posao moglo dati prednost nekome tko, uz sve zadovoljene stručne uvjete, pokazuje više topline u odnosu na ostale kandidate podjednake razine znanja i stručnosti. Malo je onih koji se rađaju s empatijom; ne znam postoji li na tu temu neko istraživanje, no mislim da bi svijet izgledao daleko bolje kad bi to bila česta prirođena osobina.

Na kraju krajeva…

Kad završim na kirurškom stolu, sigurno me neće zanimati je li onaj koji me otvara empatičan ili nije, ali svakako će me zanimati koliko je stručan i uspješan u zahvatima. Kad mi specijalist propisuje lijekove, ne zanima me hoće li imati razumijevanja za moj strah od lijekova ili ne – time se može baviti eventualno psiholog ili psihijatar. Od specijalista koji liječi moju temeljnu bolest očekujem da ima odlično znanje s tog područja, s prednošću dobrog znanja o farmakoterapiji u slučaju da imam više bolesti. Taman bi mi trebalo da mi, na primjer, ne prepiše neki učinkovit lijek zato što sam siva i zelena zbog straha od nuspojava, jer „razumije moj strah“. Baš me briga razumije li ili ne moj strah. Zanima me razumije li ili ne moju bolest i njezinu ćud.

Možda vi imate drugačija mjerila, možda vam je empatija doista iznimno važna? No dobro razmislite temeljem čega procjenjujete nečiju stručnost i razinu znanja. Isključivo o tome će, naime, ovisiti vaše zdravlje i život. Empatija će pritom odigrati daleko manju ulogu od stručnosti i spremnosti liječnika da doista učini sve da vas spasi – neovisno o strani na kojoj se nalazite, neovisno o vašim uvjerenjima i neovisno o vašim ili njegovim/njezinim osjećajima.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar cuvarkuca
    cuvarkuca:

    Od liječnika očekujem profesionalan odnos, kao i kod drugih profesija, ni manje ni više. Konstatacija da necijepljeni osuđuju medicinu i cjepivo je na razini etiketiranja antivakserima svih onih koji nemaju povjerenje u ovo cjepivo. Moj prijatelj se cijepio jer se ... prikaži još! više boji korone nego cjepiva, a ja nisam ne zato što mislim da je korona bezopasna, nego zbog nepovjerenja u ova cjepiva koja nisu prošla normalnu proceduru ispitivanja. Moja procjena rizika je prevagnula na stranu necijepljenja, a prijateljeva na cijepljenje. Pri tome niti u jednom trenutku nismo pokušali utjecati jedan na drugoga da promijeni odluku. Uostalom cijeljenje nije obvezno, ali svjedoci smo nesmiljene kampanje, pritisaka i ucjena do te mjere da se protagonisti više ne ustručavaju javno reći kako im je cilj "isp.zditi" necijepljene i zagorčati im život. Bilo bi dobro sljedeći put posvetiti blog i ovoj temi.

  • Frančeska:

    Ja razumijem da je liječnicima koji rade s Covid pacijentima teško. Međutim, u vašem tekstu je naglasak na empatiji, a poglavito na istup jednog liječnika (pulmologa) iz Slovenije, dr. Srđana Lukić. U prvom dijelu vašeg teksta Vi pravilno postavljate pitanje ... prikaži još! o empatiji, koliko je bitna itd. Ali u drugom dijelu branite stav konkretnog doktora, a u njegovom istupu uopće nije problematičan nedostatak empatije. Konkretno, nije bitan ni taj pacijent kojeg je izliječio. Dok ga je liječio doktor je savjesno i dostojanstveno radio taj posao. Onog trenutka kad je njegov slučaj iznio u javnost, pri tome ga vrijeđao i izrugivao se, dostojanstvo u obavljanju posla prestaje. Doktor u javnost ne iznosi samo medicinski slučaj koji će pomoći drugima, već iznosi svoj subjektivan stav o tome kako je pacijent glup i štetočina, a takvi epiteti nisu, niti će, dovesti do napretka medicine. Dakle, trenutno taj doktor obavlja posao savjesno, ali ne i dostojanstveno. Nadalje, u Hipokratovoj zakletvi se ne govori o tajnosti u smislu odavanja pacijentovog imena. "Poštovat ću tajnu onog tko mi se povjeri." Ovdje govorimo o poštivanju nečije tajne, mišljenja, stava pa taman se i ne slagali s tim. A dr. Lukić se izruguje tim stavom i vrijeđa takav stav, dakle nema tu poštivanja...Mislim da ste na temu empatije uzeli kao primjer krivu osobu/istup i samo ste u konačnici pokušali obraniti doktorov neprimjeren istup.

  • Frančeska:

    "Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. ..U vršenju dužnosti prema bolesniku neće ... prikaži još!e na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. " Ovo je dio iz Hipokratove zakletve. Doktor spec pulmologije je prekršio zakletvu u vise tocaka: vrijeđanje pacijenata nije dostojanstveno obavljanje zvanja, zdravlje pacijenta mu nije na prvom mjestu već prijezir prema njemu, ne poštuje tajnu pacijenta koji mu se povjerio, a o utjecaju njegovih osjećaja u vršenju dužnosti bi se dala raspravljati....Nitko od doktora ne traži empatiju već minimum profesionalnosti. Isti taj doktor je tijekom jedne rasprave rekao da " s antivakserima samo preko nišana". Gospodo novinari, ne trebate braniti ekstremne stavove, a doktorovi stavovi to jesu. Uostalom, takav njegov stav bi implicirao da je njegov prijezir usmjeren i na sve ostale koji ne žive zdravim životom, tj. nisu odgovorni prema sebi. I još nešto, doktora svi plaćaju, i cijepljeni i necjepljeni, a on bi ove druge preko nišana.