Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Pandemijski osjećaj praznine i tinjajuća tjeskoba: kako si pomoći?

Krizni umor je na vrhuncu, pa se tako, unatoč suncu, nerijetko osjećamo kao da smo u nekakvom sivom svijetu bez pravih radosti.
Objava 24. travnja 2021. 0 komentara 1520 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
U ovim je vremenima možda najvažnije shvatiti da nisi sam...

Prije tjedan dana pitao me je prijatelj: a što bi ti željela za rođendan? Mislima su mi proletjeli protekli mjeseci u kojima su se izmjenjivali, jedan za drugim, stresni prizori: mamin sprovod u jesen 2019. kojeg još nisam „probavila“, potresi, rasturen stan, svakodnevno čitanje i pisanje o pandemiji, bolesni u obitelji i izvan nje, smrti i strahovi... U tih nekoliko sekundi razmišljanja grčevito sam se pokušavala uhvatiti ma i jedne želje koja bi bila samo moja i relativno realno ostvariva. Kad kažem „relativno realno“, time mislim da nije u kategoriji „želim Eurojackpot“ ili da mi obnova kuće, ponajprije stana, bude u tjedan dana gotova. Trebala bi biti neka od onih želja koje su sebično moje, koje služe da se taj dan osjećaš posebno, lepršavo i nasmijano. Međutim, shvatila sam da imam samo jednu želju koja bi me usrećila – da se zdravo naspavam, da usnem mirno i mirno se probudim, bez grča i pitanja što će mi biti toga dana „servirano“. A za to trenutno ne postoje preduvjeti.

Komunikativna kakva jesam i od drugih slušam iste ili slične priče. Krizni umor je na vrhuncu i ljudi se već žestoko lome. Kad bi se mjerio broj premorenih kao što se mjere brojevi zaraženih, hospitaliziranih i umrlih, vjerujem da bismo bili blizu 100%.

Krizni umor

Krizni umor je tema s kojom sam također, među ostalim, bila zaokupljena i koji mi je sjajno opisao pojavu koju uočavam u svom okruženju. Naime, riječ je o reakciji ljudi na dugotrajne situacije visokog stresa u društvu kao što je ova koju trenutno prolazimo. Pojednostavljeno, prolazimo kroz četiri faze (više možete pročitati na ovoj poveznici) - od herojske, pa faze medenog mjeseca, do ove treće faze, faze razočaranja, koja je najdulja i koja će trajati dok ne krenemo u posljednju, fazu oporavka. U fazi razočaranja, objašnjavaju psihijatri, ljudi obično reagiraju na dva načina – ili su razdražljivi do maksimuma i pucaju po šavovima ili se povlače i negiraju postojanje krize, a to ponašanje i jest najopasnije.

Osobno već tjednima boravim blizu onog pucanja, pa povremeno i nekontrolirano vrisnem, bilo kod kuće ili na poslu. Nerijetko mi se ponavlja u mislima onaj stih od Prljavaca „Zaustavite Zemlju, silazim, nije mi do ničeg, odlazim…“. Noći su mi najteže jer tada, naravno, nakupljeni stres dolazi na naplatu čak i ako si mu preko dana uspio izmicati. Daleko najgore je ako krenem u večernjim satima čitati vijesti… Obuzme me taj osjećaj da se nigdje, zapravo, od ovog smeća ne mogu maknuti, korona je sveprisutna kao treći svjetski rat. Odlučim ne čitati, razgovarati s prijateljima, pa onda čujem tko je teško bolestan ili mu je netko od bliskih umro ili se boji i tako redom.

Želim se osjećati živom…

I onda me prijatelj pita što bih željela za rođendan, a ja se smrznem pred spoznajom da su moje želje – zamrle. Naravno, željela bih, poput missica, mir u svijetu, da je sve ovo iza nas poput ružnog sna, da se o pandemiji govori u prošlom svršenom vremenu, da su svi u mojoj obitelji zdravi i sretni, da smo dovršili stan, pa da ne živim u gradilištu i tako redom. No što želim kao poklon? Što bi me u ovom trenu radovalo?

Bilo mi je draže vrijeme u kojem su se želje rojile kao zvjezdice, pa bih među njima mogla birati onu koja mi u tom trenu predstavlja neku iskricu radosti ili pak neko veliko veselje. A sad? Od umora ne mogu smisliti niti jednu osim da se želim ponovno osjećati živom, a ne samo preživljavati i/ili životariti čekajući da nepogoda prođe. Nedostaju mi iskrena radost, strast, opuštenost, pa i ljenčarenje koje nije rezultat blokiranosti i nezainteresiranosti, apatije. Nedostaje mi da mi je do nečeg stalo, da hrana ima bezbroj okusa i da oko mene vrište proljetne boje. Iako moje raspoloženje „vuče“ na reaktivnu depresiju, još uvijek nekako samo plutam u melankoličnim mislima koje uspijevam dovesti u red bez psihofarmaka (uz stručne savjete šogorice psihijatrice – to napominjem jer s depresijom treba biti jako oprezan i ne smije se olako shvatiti).

Rođendan bez želja

Došao je i taj moj drugi pandemijski „rođendan bez želja“ kojem se nimalo nisam radovala. Ukratko ću spomenuti da imam obrt, pa tako blisko surađujem s dvoje klijenata, a i trećim virtualno. Sa svima sam u bliskim, višegodišnjim prijateljsko-poslovnim odnosima gdje je ponekad teško povući granicu između privatnog i poslovnog. I tako dođem kod prvog s početka priče, koji je i postavio pitanje na koje nisam znala odgovoriti – dočekala me je predivna, crvena ruža uz paket za njegu tijela i riječi: „Da znaš da nam je do tebe stalo, neovisno o svemu“. Njihova mi je kćer na brzinu ispekla mirisni kolač ukrašen jagodama i bananama. Ona nije znala da ja nisam vješta u pečenju kolača, a da je mama bila ta koja bi mi godinama nešto pekla za rođendan. Nije znala niti koliko mi nedostaje miris kolača iz mamine kuhinje i koliko me je razveselilo da jedem tople šnite tog jednostavnog čokoladnog biskvita. Već sam počela osjećati da me iznutra preplavljuje nešto što već mjesecima nisam osjećala, pa sam tako, emocionalno dobrano uznemirena, stigla do agencije u kojoj sam također imala dogovoreno druženje.

S njima sam najdublje uronjena u koronu od samog početka, kreirajući sadržaj za zdravstveni portal. S njima sam se lomila, na njih sam se i istresala, prošli smo brojne rasprave pretresajući koje ćemo teme pratiti, a koje ne, kako sačuvati objektivnost u suludom vremenu, s njima imam uspone i padove kakvi postoje u svakom poslu. I dobila sam predivnu čestitku… Onu koja je, barem tako osjećam, opisivala ono što sam prije ove ludnice bila: „… Našoj dragoj Vladimiri, kojoj nikada nije teško ništa napraviti, koja ne zna za riječ ne mogu ili ne želim… vedra i vesela, spremna na smijeh bilo da se radi o panici ili šali…“. A uz čestitku ogrlica, predivna i kupljena s pažnjom, koju je birala prijateljica koja me u dušu poznaje. I došlo je do prekida filma, ona santa leda u meni se potpuno rastopila. Vedra i vesela Vladimira imala je oči pune suza, pokušavajući pokupiti kockice rasutih emocija.

Ali ni to nije bio kraj jer je moj muž došao po mene da me odvede na ručak. Moj životni partner i moja suprotnost, čovjek s kojim sam zaokružila dva desetljeća zajedničkog života prolazeći drvlje i kamenje (i testirajući onu „u dobru i zlu“ bezbroj puta) – koliko sam ja bila emotivna, toliko je on bio suzdržan, a zajedno smo nekako stvorili cjelinu. Bez prevelikih riječi dobila sam veliko pakiranje omiljenog (inače muškog) mirisa Prada koji mi savršeno paše, a potom me je odveo u onaj isti restoran kojeg sam već na blogu spominjala i u kojem smo doživjeli „kupku za dušu“. Smješten uz nogometni stadion, gledala sam kako roditelji dovode djecu na trening, a njihova braća i sestre te poneki pas igrali su se na otvorenom uživajući neopterećeno na suncu. Svi odrasli smo bili dovoljno udaljeni, gužve nije bilo… Na trenutak nije bilo korone, a hrana je itekako imala okus….

Rođendanski poučak

Vratila sam se kući u pomalo kaotičnom emotivnom stanju, zbrajajući i oduzimajući, svjesna koliko je potrebno barem na nekoliko sati razbiti ovaj osjećaj stalno prisutne praznine i uporno tinjajuće tjeskobe. Neke savjete vjerojatno ste već čuli, a možda ih nije loše ponoviti želite li i vi sačuvati zdravi razum. Sebi ću svakako napisati pouku i svladane lekcije, ipak sam „sama svoj life coach“ kao što i kaže naziv mog bloga.

  • Iako smo distancirani, ograničena druženja su i dalje moguća, a posebno na otvorenom. Druženja s osobama s kojima smo bliski trebaju biti prisutna kad god je to moguće.
  • Osjećaji se moraju podijeliti – usmeno, pismeno, golubom psimonošom, ali ne treba ih stalno potiskivati i zadržavati. Pa kad su i drugi loše, lakše je čak i kad čuješ izgovoreno da smo svi loše, ali da nam je i dalje stalo, da brinemo jedni o drugima.
  • Osmijeh i smijeh oduvijek su imali moć, a u današnje vrijeme imaju neprocjenjivo visoku vrijednost. Sve što ih može potaknuti, ma koliko maleno bilo, mora se iskoristiti, u tom trenutku treba punim srcem uživati.
  • Općenito, svakodnevno i aktivno treba misliti o sitnicama koje vesele, a ne shvatiti jednog dana da se više ne možemo niti sjetiti što nas raduje. Dobra knjiga, šetnja po kvartu, kupka prije spavanja, odlazak na posao u haljini (kad se već nigdje ne izlazi)… Bilo kakav detalj koji će dodati i trunku boje sivilu, mora biti svaki dan prisutan.
  • Ne treba se niti odricati snova – iako o tome ovom prilikom nisam ništa napisala, ipak sam pronašla onu jednu malo „krupniju“ želju o kojoj ću do daljnjeg maštati. Želim otići s mužem za vikend u kolibicu u prirodu – Gorski Kotar, Plitvice ili, što jako želim, u Logarsku dolinu, u krilo Alpi. Svježi zrak, miris šume i bilja, vlažne zemlje, cvijeće, mir i udaljenost od histerije… Samo dva dragocjena dana bila bi dovoljna. A do tada ću morati češće posjećivati Sljeme i zagrebačke park-šume. Priroda ima ozdravljujuću moć koju joj nitko ne može oduzeti, a već samo maštanje o tome me je počelo puniti energijom.
  • Vijesti ograničiti na najvažnije, a navečer ih nikako ne konzumirati. Ne, ne i ne! Ništa vezano uz pandemiju nije toliko važno da se time morate navečer hraniti – nikakav članak, nikakva objava na društvenim mrežama, apsolutno ništa. Sve ćete već saznati ujutro. Kako kaže ona izreka: za loše vijesti uvijek ima vremena. Informacije moraju biti svedene na nužni minimum, a prednost treba davati kad god je to moguće pozitivnim, afirmativnim (ne govorim o lažnim) i, ponajprije, korisnim sadržajima.
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.