Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Ponekad je i psovanje zdravo

Nikako da ulovim vremena, pa da pročitam neke knjige s moje wish liste, a među njima je i „J** mi se“. Nekako mi trenutno paše zaokret s „cmizdravosti“ na neki drugi film. A jedan mi je čovjek ovih dana nepresušna inspiracija, kako za psovanje, tako, eto, i za blog.
Objava 11. rujna 2020. 0 komentara 247 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Treba znati da olakšanje postignuto psovanjem nema trajni učinak i ne predstavlja trajno rješenje

Nalazim se u onoj životnoj fazi u kojoj predmenopauza počinje mutiti moje ružičaste naočale (a bogme sam sretna jer sam ih dugo i nosila, daleko dulje od većine poznanika), kad mozak odbija nagodbe i hoće da bude isključivo po njegovim hladno racionalnim zahtjevima i kada je strpljenje opako na rezervi, kao i energija. Svaka žena 40+ (a i poneka mlađa) prepoznat će se u mojim riječima.

No, u tome ne vidim tragediju, niti smatram da sam zbog toga nesretna ili da mi slijedi takva mračna budućnost. Život se naprosto sastoji od faza, uspona i padova, dobrih i loših vremena, susrećemo divne i drage, ali i opake i pokvarene osobe, ljubimo se, svađamo se, posrćemo i dižemo se… Smijemo se, ali i psujemo.

Svijet dualnosti

Forsiranje sreće pod svaku cijenu, nasilan osmijeh i beskrajno mantranje "sretna sam iako se sve oko mene ruši" nikada nisam smatrala dobrim rješenjem, iako jesam aktivno radila na mnogim tehnikama. I da, vjerujem da već male promjene stava, a posebno ponašanja mogu učiniti puno. Tome učim i djecu. Na primjer, oboje naše djece sam tijekom prvih godina života aktivno i svjesno ujutro budila, odnosno razbuđivala tako što sam ih nasmijavala, škakljala, grlila... Nisam im dozvoljavala da ustanu bez osmijeha.

Zašto? Zato što doista vjerujem da se, kako kaže poslovica, po jutru dan poznaje i da svakom danu treba dati priliku za radost. I lakše je ako na „lijevu nogu“ ne ustajemo uopće, a to se, iskreno vjerujem, donekle može istrenirati ili barem svesti na najmanju moguću mjeru (još lakše je ako si „isprogramiran“ od najranije dobi).

No koliko god radio na tome da budeš sretan, okružen dugama i jednorozima, povremeno te nešto mora poklopiti, ne možeš izbjeći. Redaju se gubitci, lomovi na poslovnom i/ili privatnom planu, elementarne nepogode, smrti, bolesti… To je sve dio života koji nikome neće biti uskraćen, samo je pitanje mjere. E sad, kao što sam nedavno pročitala kod jedne meni drage duše na Facebooku: „Bol je samo obično stanje tijela, a patnja je stvar onoga u glavi; ti biraš“. U mnogim situacijama doista možemo birati – ne situaciju, već kako ćemo na nju reagirati.

Nije to nikakva velika duhovna mudrost, a možda je već i pomalo istrošena u današnjem vremenu kada su self-help udžbenici na svakoj polici, a Facebook prepun inspirativnih videa. Šteta je samo da ih ljudi uglavnom šeraju po društvenim mrežama, maštaju o njima, a manje primjenjuju u životu. Po tom pitanju ja sam praktičar, a ne teoretičar.

Ventiliranje žestokih emocija

Pa da se napokon vratim na psovanje. Ne volim ga, baš kao što ne volim niti te loše životne faze. Ali psovanje ponekad može itekako pomoći jer kada nas stisnu teške emocije, moramo ih znati nekako i izbaciti, odnosno moramo otvoriti ispušni ventil.

Ventiliranje je potrebno i kada je riječ o svim drugim žestokim emocijama, pa tako i tugu treba isplakati, a ne gutati suze. Zadržavanje bijesa, frustracija, razočaranja i njima sličnih demona nije dobro niti za psihičko, a niti za fizičko zdravlje; psihosomatske bolesti nisu stvar alternative i dobro su poznate u medicini.

Ako nismo u stanju preraditi te bjesove u nekakav plus, naći neki drugi način poput molitve, meditacije, crnog humora, hobija ili, ako nam tako više paše, dugotrajnog žustrog hoda, trčanja, neke žešće fizičke aktivnosti, pa da ne nabrajam dalje, psovanje može poslužiti za "egzorcizam", a upravo tako može i zvučati – jezivo i zastrašujuće.

Riječi mogu povrijediti daleko više od fizičke sile. Dobro izabrane i ciljane, gađaju točno ondje gdje je "protivnik" najslabiji

Pa ipak, kad se čovjek igra s vatrom, a psovanje svakako jest u toj kategoriji, onda trebaju postojati i neka pravila. Kao netko tko obožava riječi, svjesna sam i njihove težine. Riječi mogu povrijediti daleko više od fizičke sile. Dobro izabrane i ciljane, gađaju točno ondje gdje je "protivnik" najslabiji, ostavljaju trajne posljedice i ne zaboravljaju se. To bi posebno mogla biti poruka za roditelje koji smatraju da su jako dobri zato što nikada nisu udarili dijete, a redovito ga verbalno zlostavljaju... Priča za još jedan podulji blog.

Kao zdravstveni novinar vrlo ozbiljno se držim i uzrečice da riječ može ubiti, nikako je ne shvaćam figurativno – pogrešan savjet, na primjer, može imati fatalan ishod. Nije Riječ bez razloga ona s kojom počinje Evanđelje po Ivanu. Riječ je, ovisno o izboru, stvaralačka, kreativna sila ili pak destruktivna i razorna, može biti oruđe, baš kao i oružje.

Pravila „poštenog“ psovanja

Pa evo nekih pravila za psovanje koja sam si postavila te ih se nastojim držati u najvećoj mogućoj mjeri:

  • psovanje ne prihvaćam kao oblik svakodnevne komunikacije, niti kao način rješavanja problema. Gade mi se Amerikanci kojima je „f*ck“ ovo i ono postala poštapalica, baš kao i Hrvati koji koriste „je*i“ ovo i ono u svakoj rečenici. Posebno mi je strašno vidjeti djecu i mlade kojima psovke lete samo tako – kontrast one dječje nevinosti i takvog vokabulara je u najmanju ruku nakazan.
  • nikada ne psujem ono što je meni ili nekome drugome sveto ili drago. Opsovati nečiju majku ili oca jednako mi je ogavno kao i opsovati Boga.
  • kada opsujem u svađi (a to mi se eventualno događa u obračunima s jako bliskim osobama koje me i dobro poznaju, pa gađaju u crno gdje sam tanka) uvijek nastojim da to bude „generalno“ psovanje, a ne da se taj netko „goni ovdje i ondje“. Točnije, ne usmjeravam otrov na tu osobu, nego na situaciju. Oni s kojima imam površno poznanstvo, najvjerojatnije nikada neće vidjeti to moje lice. I da, to psovanje uvijek mi ostavi osjećaj gorčine, toksično je...

Pa o kakvom onda psovanju pišem? Čisto, pošteno, pohvalno i bezgrešno psovanje sigurno ne postoji.

Vrlo jednostavno – govorim o trenucima samoće u kojima istresem iz sebe salvu bijesa ili mi u tu svrhu posluži ekran. Ponekad je to psovanje u razgovorima ili u dopisivanju s najbližim osobama s kojima dijelim neki problem i onda si dam oduška, pa kažem što o toj situaciji mislim.

Nije trajno rješenje

I je li mi bolje nakon toga? Ako pritom nitko nije verbalno razapet, odnosno ako ga nisam zalijepila za pod (a mogu, ako baš želim), da, slijedi olakšanje. Nanesem li drugome rane, vrate mi se poput bumeranga, obično u vrlo kratkom vremenu i ne opraštam si tako lako... točnije, nikako.

No treba znati da olakšanje postignuto psovanjem nema trajni učinak, niti predstavlja trajno rješenje. To je samo popuštanje pritiska, ali lonac i dalje kuha. Ne radim li na rješavanju problema koji je do psovanja doveo, vrlo vjerojatno ću s vremenom imati više štete nego koristi i samu ću sebe zatrovati, kao i onoga koji sluša.

A toga sigurno nije vrijedan onaj zbog kojeg ovih dana psujem. „Ja za svoju riječ ubijam ili umirem“ reče on veličanstveno, gledajući me ravno u oči (vjerojatno očekujući neku reakciju) i povlačeći dim cigarete. I ostade živ, zajedno sa svim svojim praznim obećanjima koja je dosad dao, dok radovi na krovištu i fasadi kuće - koje je započeo te za njih uzeo novac - stoje i dalje… Bemmu takvu riječ....

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.