Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Post-Miramarski stresni sindrom: zahvalnost kao lijek

Dok se mnogi ovih dana kupaju na moru i u bazenima, naše misli se još uvijek kupaju u podvožnjaku u Miramarskoj. Moj muž, ONAJ Josip Šimić i ja, tražimo načine kako plivati i ne utopiti se u uzburkanom moru života.
Objava 11. kolovoza 2020. 1 komentara 1509 prikaza
Foto: kolaž/Davorin Visnjic/PIXSELL
Foto: kolaž/Davorin Visnjic/PIXSELL
Kao što je Josip isplivao iz Miramarske, isplivat ćemo zajedno i iz 2020., sigurna sam.

Poplave u Zagrebu nakon obilnih kiša polako odlaze u sferu onih vijesti koje će isplivavati s vremena na vrijeme kada ponovno krenu napadi na gradonačelnika i gradsku upravu. Zahuktat će se vjerojatno nakon godišnjih odmora jer je trenutno ipak aktualnije plivanje u moru od onoga u podvožnjaku usred grada Zagreba.

Uostalom, što se više o tome ima pisati i govoriti? Mrlja na licu grada postala je vidljiva diljem Hrvatske, pa i regije, a vijest se proširila, koliko smo čuli, i do Australije. A hrabra Mirna Mrčela, zajedno s mojim suprugom Josipom, postali su njezino zaštitno lice. Dakle, to doista jest stara vijest. Svima, osim - nama.

Novinarka u braku s „viješću dana“

Teško bi i bilo zaboraviti poziv policije koji me je probudio 25.07. u ranim jutarnjim satima, oko jedan: „Gospođo, vaš suprug je imao prometnu nesreću…“, napad panike i pitanje „Je li živ?!“, pa vožnja taksijem do Miramarske uz svijest o tome da smo, nakon što nam je potres udesio kuću i stan, sada ostali i bez auta, ali i zahvalnost jer, na kraju krajeva, živ je, neozlijeđen, dobro smo, idemo dalje…

Još teže bi bilo zaboraviti sve vijesti, članke, pozive… U ovom trenu moram reći da sam dugogodišnja novinarka i urednica, medijska kuća koja me je „oblikovala“ upravo je Večernji list, tako da dobro poznajem kolege i njihov način rada. No sada sam po prvi puta iskusila medijsku oluju s druge strane, kako je to kada si u braku s „udarnom viješću dana“.

Sutradan je Josip otišao ujutro rješavati poslove oko auta i nismo se vidjeli do navečer, ali bilo je dovoljno otvoriti bilo koju web stranicu, uključiti televiziju ili radio – iskakao je od svukuda kao iz paštete. I meni je neprestance zvonio mobitel, počela sam već polako mrziti pjesmu koju sam stavila kao „zvono“, glas Eda Sheerana kako pjeva „Perfect“. Vraga sam bila perfect, osim što je naš auto upravo postao perfekt, zajedno s ručnim komandama i to u trenu kad nam je najpotrebniji, a kuća, točnije stan u potkrovlju i krov su pluskvamperfekt … Raznih perfekta u našem životu ima još.

Mirna, hvala od srca jer nisi bila mirna…

U međuvremenu sam se putem Facebooka povezala i s Mirnom, divnom, divnom ženom za koju nemam pravih riječi. Moj muž, koji zapravo mrzi medijsku eksponiranost (on i ja dva smo različita, ali kompatibilna svijeta) i kojeg je polako počeo obrađivati onaj pravi PTSP, upravo zbog nje nije odbio niti jedan intervju, niti jedan poziv.

O ljudima poput Mirne se mora pisati, o njima se mora čuti jer nam upravo oni u ovim hladnim vremenima punim straha vraćaju vjeru u humanost, solidarnost, u jednu od najljepših ljudskih osobina, a to je nesebičnost, spremnost da učiniš sve za onoga tko je u nevolji… Moralo se saznati o podvigu žene koja je bez razmišljanja ušla u prljavu vodu u podvožnjaku kako bi pomogla nepoznatom čovjeku da izađe iz auta koji je, poput Titanika, usred Zagreba tonuo na nos.

Da nje nije bilo, teško da bi Josip bio spreman trpjeti neke polovične, pa i lažne vijesti (na primjer, da je nogu izgubio u eksploziji bombe koju su tijekom obnove pronašli na našem tavanu - to je već druga priča o kojoj ću također pisati), a da ne govorim o pojedinačnim zlim komentarima, na primjer: „sigurno je pio“ ili „budala je mislila da će proći kroz podvožnjak“ i slično. Ljudska zloba ne poznaje granice, ali, srećom, niti dobrota. A ona zaslužuje da se o njoj čuje – i čulo se, draga naša Mirna...

Derealizacija: život koji nije tvoj

Nakon događaja u Miramarskoj još uvijek se nismo smirili, a niti nam okolina ne dopušta da se smirimo; tako su se s Josipom u nekoliko navrata željeli fotografirati, a jedan je taksist čak zvao i ženu na video call da ona vidi koga vozi. Iako smo se tome nasmijali, takva „slava“ mom mužu ne paše, posebno jer ni sam sebi ne može oprostiti što je do toga uopće došlo (ma koliko ga svi uvjeravali da se moglo dogoditi bilo kome).

Stanje svijesti koje nastupa nakon takvih šokova vjerojatno je ono koje se stručnom terminologijom naziva derealizacija – živiš život koji nije tvoj, teško je prihvatiti da ti se to doista događa, odnosno da se dogodilo, posebno kada stresori nastupaju u nizu kao nama.

Istini za volju, s obzirom na stres koji smo svi u Zagrebu doživjeli nakon potresa, vjerujem da nije potrebno trošiti previše riječi na opisivanje tog stanja - ovdje je, nažalost, dobro poznato i masovna je pojava, dodatno potpaljena koronom.

Snaga zahvalnosti

Tako za sada, kao „sama svoj life coach“ još nemam konkretan savjet za „preživljavanje“ jer ovaj hologram zvan „Godina gospodnja 2020.“ još nije gotov, a možemo se samo nadati da će verzija 2021. biti poštednija.

Kao svaki normalan i (još uvijek) zdrav čovjek, imam ekstremnih emotivnih padova i uspona koji odgovaraju reakciji na stres. Šogorica psihijatrica je u pripremi za „zlu ne trebalo“. Ali znam što nas zasigurno održava da funkcioniramo i dalje:

  • Zahvalnost, jer shvatiš da uvijek može biti gore – niz nevolja otvori ti oči do kraja i uvjeri te da uvijek može biti gore. Mogao se je zabiti u zid da nije bilo „bazena“. Mogao se je i utopiti da nije bilo Mirne.
  • Zahvalnost, jer ono što nemamo i što smo izgubili, povećava vrijednost svemu onome što imamo – kada čovjek počinje gubiti, tek tada postaje u punom smislu riječi svjestan vrijednosti onoga što ima. Jako brzo shvatiš bez čega možeš, a što ti je doista važno u životu, prije svega to su djeca, obitelj i prijatelji.
  • Zahvalnost, jer si vidio dobrotu na djelu – jedno je čitati o dobrim djelima i osjetiti ganuće, a drugo je osjetiti ih na svojoj koži. Osjetiti što znači akcija žene kao što je Mirna, što znači pomoć prijatelja, pa i poznanika koji širom otvore ruke i pomognu ti da isplivaš na površinu (ovaj puta ne govorim o Miramarskoj, već o dobrim ljudima koji su nam uskočili u pomoć nakon potresa)… Taj osjećaj podrške je doista riječima neopisiv i teško je na njega uopće odgovoriti. Zagrlio bi cijeli svijet da možeš, a svaka riječ zahvale ti se čini kao nedovoljna, trebalo bi još nešto dodati… Ako do tog trena i misliš da dobrota u ljudima više ne postoji ili da je rijetka, nakon takvih događaja više ti nije niti na kraj pameti generalizirati, niti dozvoliti da te se zavara. Dobrota u ljudima je ogromna, raširena, ali najčešće djeluje u tišini.
  • Zahvalnost, zahvalnost, zahvalnost… U životu itekako treba naučiti biti zahvalan, a ne stalno plakati nad „žalosnom sudbinom“. Takav izbor bio bi nam kamen oko vrata, siguran put do dna. Ovako plivaš, živiš iz dana u dan, radiš najbolje što možeš, nekuda ćeš već doći…

Isplivat ćemo već – kao što je Josip isplivao iz Miramarske, isplivat ćemo zajedno i iz 2020., sigurna sam. Stoga samo mogu svima nama, mornarima na brodu života, poželjeti: „Mirno nam bilo more i bazeni u podvožnjacima!“