Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Prvi korak prema boljem životu: prestanite s kukanjem i jadikovkama

Ne znam je li riječ o mentalitetnoj crti našeg naroda ili je, općenito, ljudima usađeno da stalno plaču oko onoga što im u životu nije dobro, a da se manje bave time kako to promijeniti. Pa, možda je vrijeme za zaokret, barem ako se želimo maknuti s mrtve točke.
Objava 07. ožujka 2021. 0 komentara 897 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Stalna kuknjava i jadikovanje oko tužne sudbine nije ništa drugo nego štetan "mozgovni virus".

Kukanje nad onime što je bilo i stalno traženje krivca za našu žalosnu sudbinu nije put prema naprijed, kako na razini pojedinaca, tako i na razini grada, države... Naravno, inspirirala me je gomila tekstova i komentara objavljenih na račun pokojnog gradonačelnika Zagreba, no u politiku uopće ne želim ulaziti. Možda je istina, što je jedan moj prijatelj napisao, da to nije cipelarenje mrtvaca, već putokaz u kojem smjeru ne bismo trebali ponovno ići, da nam ne treba ponavljanje povijesti zbog čega moramo znati što nije bilo dobro i tko ne bi smio zasjesti na čelo glavnog grada. Možda je također istina, što je drugi napisao, da se je predizborna retorika kandidata za mjesto gradonačelnika, umjesto na kvaliteti programa, temeljila na napadima na Bandića, pa su se s njegovom smrću naši u „neobranom grožđu“ jer je jasno da ništa konkretno zapravo i nemaju za ponuditi; Bandić im je po posljednji puta smjestio koru od banane.

Političke ću „istine“ prepustiti drugima, no to me je potaknulo na razmišljanje o temi koju već dugo „žvačem“ i čekam da sazre, a odnosi se na stalnu kuknjavu u privatnom životu oko toga kako nam je loše i kako ništa nije kako treba, kako nas je ovaj ili onaj opljačkao, prevario, kako nam je sudbina teška... Ne znam postoji li uopće self-help udžbenik u kojem bi neka tehnika, na primjer, uključivala vježbu „ponavljajte što je sve bilo loše u vašem životu“. Za pojačavanje učinka vježbe moglo bi se i dodati „…, a potom to i vizualizirajte“.

Negativna „mantra“ koja mora stati

Dobro je poznato da zarobljavanje u prošlosti ne vodi prema naprijed, zna se zašto se i u poslovanju definiraju vizija i misija, a i politički programi trebali bi, barem teoretski, nuditi, uz viziju, i više konkretnih rješenja od broja navedenih problema.

Nikome nije u cilju ostati na mjestu, posebno ako je nezadovoljan. A ako je nezadovoljan, obično jako dobro zna i izvore svog nezadovoljstva. Ostane li na tome, isključivo na mantranju svih izvora nezadovoljstva te prebrojavanju onih koji su krivi, ništa se dobro neće dogoditi, samo se možemo osjećati (oprostite mi na izrazu) još posranije i bez motivacije da nešto promijenimo. Počinjemo vidjeti samo loše, samo mane, svugdje su lopovi, svi nas žele prevariti, nitko nas ne voli, ne poštuje se naše mišljenje, ovi i oni su krivi, nikada ništa neće biti drugačije… Prava mentalna kaljuža koja garantira zaglavljivanje na mjestu; pakao više i nije potreban jer ga imamo i na zemlji.

Pomak je moguć samo i isključivo uz promjenu stava, a u skladu s time i promjenu djelovanja. Najprije se mora dogoditi „klik“ u glavi, odnosno svijest o tome da je potrebna promjena, potom slijedi želja za promjenom koja daje zamah mislima te, u konačnici, dovodi do djelovanja koje je konstruktivno i vodi prema drugačijem životu.

Oprezno s proradom emocija

Volim se sjetiti jedne rasprave u kojoj sam sudjelovala o tome treba li na pitanje „Kako si?“ ponuditi iskren i opširan odgovor te je li uopće pristojno opterećivati drugoga svojim problemima te ga iskoristiti kao rame za plakanje jer to je pitanje, kao što znamo, retoričko. Činjenica je da pitanje "Kako si?" zaista predstavlja „okidač“ koji će one kronične nezadovoljnike potaknuti na ponavljano izbacivanje i širenje nezadovoljstva. E sad, netko bi mogao reći: „Pa sam je to tražio, zašto pita ako ga ne zanima? Nikome ne treba lažna pristojnost.“ Bilo pristojno ili ne, opet dolazimo na temu naricanja koje stvarno nije poželjno. Potiskivanje emocija također je itekako štetno, treba ih osvijestiti i na odgovarajući način „proraditi“, izreći, odnosno verbalizirati, ali treba znati to učiniti tako da nam ide u korist, a ne da nas još dublje zakopa u… blato.

Oslobađanje emocija i njihova prorada je složen proces o kojem nisam educirana govoriti te bi bilo najbolje potražiti stručni savjet psihologa, odnosno psihoterapeuta, a u slučaju depresije svakako psihijatra. To nije floskula već ozbiljna napomena jer psihosomatske bolesti nisu u domeni alternativne, već suvremene medicine te ih treba prevenirati na vrijeme. Čak i ako stavimo na stranu sve priče o, primjerice, zakonu privlačenja te se usmjerimo na znanstvene spoznaje, doći ćemo do već dobro poznatih pojmova kao što su placebo i nocebo, spomenutih psihosomatskih bolesti, somatoformnih i umišljenih poremećaja i sličnog.

Čudesan stroj u glavi i njegovi programi

Naš mozak ima moć koju mu nitko ne može umanjiti. Kao primjer ću navesti crticu iz mamine psihijatrijske ambulante kojoj su doveli pacijenta u invalidskim kolicima, paraliziranog od struka prema niže, a bez ikakvog organskog uzroka. Dakle, nije osjećao apsolutno ništa u nogama, niti je na njih mogao stati. Pojednostavljeno prepričano, terapija se svela, u prvoj fazi, na placebo, odnosno na obične vitaminske injekcije za koje je pacijent bio uvjeren da su „najnovija terapija iz Amerike“ - tih davnih dana bilo je popularno sve što bi dolazilo iz Amerike... Sugerirala mu je da će se osjet postepeno vraćati jer mozak, naime, teško prihvaća čuda, pa tako i čudesne lijekove od kojih odmah ozdraviš, premda bili i iz Amerike. Kad mu se osjet doista i vratio, krenula je druga faza, odnosno konkretna terapija koja je rješavala pravi uzrok poremećaja - duboko nezadovoljstvo zbog teške obiteljske situacije. Ta priča me je uvijek fascinirala, navodila sam mamu da je ponavlja u detalje, kako je medicinskoj sestri tiho rekla da donese „onu novu terapiju iz Amerike“ pobrinuvši se da on to svakako čuje iako je „šaptala“, kako nam mozak mapira tijelo, odnosno kojim redoslijedom mu je rekla da će se osjet vraćati… Već tada sam shvatila koliko je mozak fascinantan stroj, ali da ipak postoje načini da mu se uspješno „smjesti“. U mojim dječjim očima je mama zbog toga bila heroj, znala je kako ga reprogramirati. Kasnije sam čitajući shvatila da je očito bila riječ o somatizacijskom poremećaju jer se nisam sjetila mamu pitati (niti me je tada zanimalo) koja je zapravo bila dijagnoza.

Ovaj put nisam ispričala maminu priču kako bih je doista i predstavila kao heroja, već kako bih barem pokušala otvoriti oči onima koji još uvijek nisu svjesni goleme moći ljudskog mozga te kako nam on može ići u korist, ali i na štetu. Iz tog razloga misli nipošto ne smijemo doživljavati olako, oduzimati im snagu kojom utječu na naše zdravlje i naš život. Emocije se nikako ne smiju potiskivati, ali itekako treba paziti koje ćemo misli neprestance izražavati i tako se unaprijed programirati na jad i čemer.

Činjenica je da već imamo hrpu usađenih „programa“, što onih koji su nam usađeni odgojem, a što onih koje nam je usadilo društvo kroz složene procese socijalizacije i pokušaje manipulacije. Iako se ne slažem u cijelosti s nekim „učiteljima“ s tog područja „reprogramiranja ljudskog mozga“ (ne govorim o neurolingvističkom programiranju kojeg svakako vrijedi proučiti) te imam svoje mišljenje o potpunom oslobađanju od raznih programa, činjenica je da se ne trebamo još i sami pobrinuti da stvaramo novo smeće, ubacujemo „novi virus“. A stalna kuknjava i jadikovanje oko tužne sudbine i nije ništa drugo nego mozgovni virus koji će, u konačnici, dovesti do smrzavanja sustava, a možda će ga na nekim područjima i oštetiti.

Brzinski savjeti

Dakle, sigurno je da vam neće štetiti ako povremeno ne odgovorite u cijelosti na pitanje „Kako si?“, da ponekad i prešutite odgovor, a da ga ponudite tek nekolicini vrlo bliskih prijatelja koji će vam znati i pomoći, ponuditi vam rješenje.

Posve sigurno vam neće štetiti i ako, prije nego što po ne znam koji puta osujete po nekome paljbu, zastanete na trenutak i razmislite je li ta osoba vrijedna te goleme negativne energije te trebate li možda nastaviti dalje, pustiti to što je bilo, ne povećavati si i dalje rizik od čira na dvanaesniku. Možda se od nje trebate naprosto maknuti, uzeti je na znanje kao negativnu, ali itekako vrijednu lekciju iz prošlosti te se usmjeriti na one koje smatrate dostojnima vaše pažnje i interesa.

Možda biste, umjesto kukanja i jadikovanja trebali napraviti malen i jednostavan trening zahvalnosti – svakog jutra nabrojiti nekoliko sitnica zbog kojih ste u životu zahvalni. Možda bi vam zaista dobro došlo pisanje liste onoga što u životu želite, a bez i jedne riječi o tome što ne želite. Zamislite samo na trenutak da vam je postavljeno životno pitanje „A što ti zaista želiš u životu?“ (dakle, ne pita se što ne želiš) i da morate na njega iskreno odgovoriti. Ubrzo biste mogli shvatiti da ste, uz toliko ponavljanja onoga što ne želite, zapravo zaboravili što biste doista htjeli te da to niste u stanju niti izreći bez da kukate oko onog što ne valja.

Što, dakle, želite u životu?

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.