Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Sinonimi koje bi trebalo razdvojiti: Bogu duševne, a psihijatriji mentalne bolesti

Prema čuvenoj uzrečici „Bogu Božje, a caru carevo“, trebalo bi razlučiti dva izraza koja se koriste kao sinonimi iako to možda ipak ne bi trebali biti: duševne i mentalne/psihičke bolesti.
Objava 21. listopada 2021. 1 komentara 4038 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Pitanje duše i toga što ona jest izvan religijskih okvira je do danas ostalo predmetom filozofskih, a ne medicinskih rasprava

Nedavno sam naišla na Facebooku objavu prijateljice koja se je razljutila zbog listića sa župnim obavijestima na kojem je bio, u rubrici „duhovna misao“, citiran svetac Ignacije Loyolski: „Duševne bolesti jednako nastaju od mlakosti, kao i od prevelike ravnodušnosti“. Dotični je listić izazvao zgražanje, a time i očekivano dijeljenje po društvenim mrežama. Nažalost, bez dodatnog objašnjenja te izvađen iz konteksta (a nisam čak ni sasvim sigurna da je točno citiran jer sam naišla i na drugačiji prijevod), taj citat sveca koji je živio na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće, dakle u vrijeme kada suvremene psihijatrije nije bilo ni u povojima, te koji je zapravo govorio o onome što Crkva danas češće i jasnije naziva „bolestima“ duše, doista djeluje neprimjereno te može itekako povrijediti ili barem zbuniti osobe oboljele od mentalnih bolesti, kao i članove njihovih obitelji.

Međutim, upravo mi je taj listić poslužio kao poticaj da napokon napišem nekoliko riječi o potrebi da se naziv „duševne bolesti“ ukloni psihijatrije, ma koliko se „duša“ nalazila u samom korijenu riječi. Naime, riječ psihijatrija dolazi od grčkih riječi psyche, što znači duša, odnosno duh, te riječi iatrea, odnosno liječenje. S druge strane, moram reći i da se duša ne tumači samo u religijskom svjetlu, već postoji i definicija koja kaže da je duša ukupnost čovjekovih osjećaja, svijesti i karakternih osobina. Pa ipak, ta je definicija previše „zasjenjena“ religijskim tumačenjem i stoga bi trebalo ozbiljnije razmisliti o nekorištenju termina „duševne bolesti“ u okviru psihijatrije.

„Bezdušna“ psihijatrija

Osvrt na povijest psihijatrije nije nimalo vedar. Sve do 18. stoljeća kada su se počele otvarati prve bolnice i azili za psihički oboljele osobe, tretman pacijenata je bio sve, samo ne human. Nekako nije uspjela zaživjeti Hipokratova pretpostavka koju je iznio još u IV st. pr. Kr. da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga te da je „sumanut čovjek“ zapravo bolestan čovjek. Trebala su proći stoljeća, pa da se medicina vrati izrečenom. Činjenica je da su se oduvijek ljudi bojali svega što je drugačije, osjećali bi se ugroženo, a neke su psihičke bolesti, nažalost, praćene i simptomima koji pritom mogu biti itekako uznemirujući. Stoga su se psihički oboljele osobe nerijetko smatrale opsjednutima natprirodnim silama, duhovima ili demonima, „liječile“ su se raznim magijskim ritualima (već ovisno o kulturi i vremenu), a u doba inkvizicije bile bi i mučene ili/i spaljivane na lomači. I u prvim bolnicama pacijenti su se još uvijek okivali lancima što je bila srednjovjekovna praksa, a važnu ulogu u drugačijem pristupu psihičkim bolesnicima odigrao je „otac moderne psihijatrije“, francuski liječnik Philippe Pinel (upravo će 25. listopada biti godišnjica njegove smrti, preminuo je 1826. godine u Parizu). Do reformacije koju je započeo dr. Pinel skidanjem okova u psihijatrijskim bolnicama, u cijeloj toj priči o psihički oboljelim osobama, odnosno u načinu na koji im se pristupalo, bilo je svega, a najmanje – duše.

Ne ulazeći u „bolesti“ duše, odnosno u duševnu ili duhovnu patnju, stavljajući, dakle, na stranu religijski pogled na dušu o kojem bi ipak trebao pisati netko potkovan znanjem iz teologije, činjenica je da je psihijatrija dio znanosti, a ne religije. A pitanje duše i toga što ona jest izvan tih religijskih okvira je do danas ostalo predmetom filozofskih, a ne medicinskih rasprava, počevši od čuvenog Aristotelovog djela „De Anima“ („O duši“), pa nadalje. Doduše, o duši se je pisalo i raspravljalo čak i prije Aristotela...

Psihijatrija je grana medicine koja se bavi nastankom, dijagnostikom, sprečavanjem i liječenjem psihičkih bolesti, kao i rehabilitacijom (oporavkom) psihičkih bolesnika. Današnja psihijatrija se dijeli na više grana, odnosno etioloških, terapijskih i dijagnostičkih pristupa. U kontekstu ovog bloga naglasak je na etiologiji, dakle na uzrocima. Tako se niti biologijska, niti socijalna, niti dječja i adolescentna, kao ni druge grane psihijatrije ne bave dušom u religijskom smislu kao uzrokom/izvorom neke bolesti ili poremećaja. 

Stigma i opasnosti nerazumijevanja

Ostaje činjenica da vezano uz psihoze, odnosno psihotične poremećaje (velika skupina kliničkih psihijatrijskih dijagnoza) još uvijek postoji mnoštvo nepoznanica, no nešto se sasvim sigurno zna – psihičke su bolesti i dalje opterećene društvenom stigmom što značajno otežava njihovo pravovremeno otkrivanje, dijagnosticiranje i liječenje. U tom kontekstu, citat sveca Loyolskog s početka teksta dobiva posebnu težinu, a psihičkog bolesnika nehotično može gurnuti dalje od mjesta na kojem mu se može pomoći – psihijatrijske ambulante. Još je teža slika ako ga i okolina, primjerice, temeljem doslovno (a pogrešno) shvaćenog citata, neopravdano počne smatrati „mlakonjom“.

Ma koliko utjeha, mir i ohrabrenje koje religioznim pacijentima pruža vjera nesumnjivo (čak i znanstveno potvrđeno) igraju važnu ulogu kao podrška u liječenju svih bolesti, pa tako i mentalnih, vjera ne može biti zamjena za somatska i psihoterapijska liječenja mentalnih bolesti. Podrazumijeva se da niti jedan ozbiljan katolički svećenik nikada ne bi savjetovao vjerniku da odbaci liječenje te da se isključivo posveti molitvi i vjerskim ritualima kao jedinom obliku terapije. Naprotiv, gotovo se sa sigurnošću može reći da navodni „duhovni vođe“ i „učitelji“ koji svoje „sljedbenike“ udaljavaju od suvremene medicine umjesto da ih potiču na traženje stručne pomoći, nemaju nikakvih dodirnih točaka s Crkvom, već je vjerojatno riječ o opasnim sektašima ili prevarantima. No isto tako, ako oboljela osoba nije upućena u „duševne bolesti“ o kojima je govorio Loyolski u 15. stoljeću te ih nije u stanju razlikovati od „duševnih bolesti“ u kontekstu moderne psihijatrije, ako shvati da su duševne i mentalne bolesti sinonimi (što danas još uvijek jesu te se čak i češće koristi izraz duševne bolesti), ona bi s lakoćom mogla razviti posve pogrešan stav o svojoj bolesti - dušom i njezinim bolestima bi se najbolje trebao baviti svećenik, rabin, imam, odnosno Bog, a ne psihijatar.

Oprezno s riječima

Naravno da bi se moglo u okviru nekakvog teološko-filozofsko-znanstvenog dijaloga raspravljati o tome gdje je granica između duše i uma ili pak gdje su dodirne točke. S obzirom na to da se zna da su psihički poremećaji češći kod osoba izloženih stresnim okolnostima, koje su usamljene, izolirane, odbačene i slično, teško je povući jasnu crtu, a ponekad čak i razaznati što bi se u takvim teškim životnim okolnostima trebalo smatrati „normalnim“ psihičkim/duševnim stanjem te kada potražiti stručnu pomoć. Mislim da smo toga itekako postali svi svjesni tijekom ove pandemije. S druge strane, ni psihički poremećaj i psihička bolest nisu sinonimi, pa tako one navedene okolnosti u slučaju bolesti nisu uzrok, već eventualno „okidač“ ili otežavajuća okolnost.

Pamtim riječi pokojne majke koja je bila neuropsihijatar: „U moju ordinaciju nikada nije ušao netko koga su previše voljeli. Ali svi koji su bili kod mene, nisu bili dovoljno voljeni“. Psihijatar, htio to ili ne i ma kako to zvao, bavit će se itekako onime što svi mi nekako doživljavamo kao dušu, našu suštinu, temelj onoga što jesmo. Uostalom, i dr. Pinel je studirao teologiju prije nego što se je posvetio studiju medicine. S druge strane, krenete li čitati razne članke vezane uz psihijatrijske teme, naići ćete, među ostalim, i na opravdano mišljenje da se suvremena psihijatrija premalo bavi prevencijom bolesti, odnosno očuvanjem mentalnog zdravlja zdravih osoba, a dominantno je usmjerena na kurativu, odnosno na liječenje. Ali ipak, na području te kurative itekako je došlo do napretka, razvijene su vrlo učinkovite terapije pa se tako danas mnogim pacijentima oboljelima od metalnih bolesti može uspješno pomoći te ublažiti njihove patnje. No prvi korak podrazumijeva kucanje na vrata psihijatrijske ambulante i temeljno razumijevanje mentalnih bolesti kao onih koje se trebaju psihijatrijski liječiti kako bi se spriječila pogoršanja te omogućio kvalitetan život.

Riječi i nazivi u tome igraju značajnu ulogu. Kao što bi možda trebalo razlikovati duševne i mentalne bolesti, tako treba razlikovati i depresiju od depresivnih raspoloženja ili pak uznemirenost (anksioznost) od anksioznog poremećaja s napadajima panike. Takvih je primjera puno. Mora se znati što je domena psihijatra, a što psihologa ili pak duhovnika.

Stoga bi se s ciljem doprinosa boljem razumijevanju, pa tako i boljem djelovanju na dobrobit pacijenata, trebalo više posvetiti i terminologiji, povremeno je revidirati, a svakako bi trebalo s većom pažnjom razmišljati o porukama koje objavljujemo, pa čak i kada u namjeri nema ničeg lošeg.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • romobil:

    Zanimljivo bi bilo od stručnjakinje još čuti nešto o metodologiji božjeg "liječenja" duše....kako se to "duša" liječi i postoje li statistika uspješnosti izlječenja.