Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Sva lica licemjerja: dvoličnost u nama i svuda oko nas

Slučaj s majkom profesorice Markotić oslobodio je demone i nagomilani bijes. No kad je već osuđujemo zbog nemorala, možda bi bilo dobro zapitati se što moral jest, pa razmisliti i o vlastitom licemjerju.
Objava 14. veljače 2021. 3 komentara 1132 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Licemjerje se već desetljećima njeguje u našem društvu kao posve normalno.

Jako su mi simpatični pilići, pa i koke, ali ipak, piletina mi je najdraže meso. Kad uzimam u ruke pileći file, u mojim mislima nema nikakve emocionalne povezanosti s tim slatkim pilićima ili kokicama, a pritom je to truplo vjerojatno i uzgajano u nehumanim uvjetima. Slično je i s teletinom. Govorim da ne mučim životinje i ne podržavam mučenje životinja – zaista?!

Kad god razmišljam o licemjerju, pa zaustim da kažem „nisam ja“, sjetim se pilećeg filea. Do danas nisam našla opravdanje za to moje ponašanje, ne pomaže mi ni objašnjenje da je čovjek svejed – takvo nam je barem zubalo. Naime, čak i to tumačenje je na krhkim nogama jer su naši davni preci tek s otkrićem vatre i usavršavanjem oružja za lov počeli u većoj mjeri jesti meso, prije toga smo uglavnom bili biljojedi.

Potom se sjetim kućnih ljubimaca. I opet ne mučim životinje…? Možda bi mi bilo super da poput naše crvenouhe kornjače dane, mjesece i godine provodim sama u akvariju. Ako reinkarnacija postoji i ako moram biti kažnjena, mislim da mogu pretpostaviti kakva mi sudbina sljeduje. Eventualno bih se mogla složiti da ne mučim našu kujicu – znamo kako završavaju kućni psi na navodnoj slobodi, a koji su već odavno izgubili nagone divljih zvijeri. Dovoljno smo se nagledali izgladnjelih, bolesnih i izranjavanih pasa koje se pokušava spasiti. Oni sigurno nisu stvoreni za slobodu, niti bi im takav status bio „nagrada“.

To što prepoznajem i priznajem svoje licemjerje, ne čini me sveticom, niti boljom od drugih. Naprotiv, loše je jer ga poznajem, a ništa ne mijenjam te sam po tome možda čak i gora od onih koji su licemjerni, a da toga zapravo nisu niti svjesni. I dalje jedem piletinu, a kornjača i dalje mlatara nogicama po akvariju. Doduše, slobodu u Maksimiru ili Botaničkom vrtu joj ne mogu i ne smijem pružiti; ima ih već jako puno, a zna se da su invazivna vrsta. Reklo bi se, što je, tu je - iskreno mislim da to više ne mogu promijeniti.

Licemjerje i moralne vrijednosti

Licemjerje, dvoličnost ili hipokrizija je, po svojoj definiciji, ljudska osobina gdje pojedine osobe ili skupine navode da se drže pojedinih vjerovanja, standarda, kvaliteta, vrlina, ponašanja, vrijednosti ili nekih drugih karakteristika, a u stvari ih sustavno krše.

Što je moral? Da nismo „društvene životinje“ i da ne živimo u zajednicama, o moralu bi možda bilo i suvišno govoriti, iako bi nas se i onda moglo staviti kao pojedince u odnos prema ostalim živim bićima. Dakle, riječ je o skupu nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke društvene zajednice, barem ga tako definira etika, odnosno filozofska disciplina koja se bavi moralnošću ljudskih čina. Moral je ono što smo prihvatili ispravnim i temeljem čega određujemo što je dobro, a što loše ponašanje. Ovom prilikom ne govorim o zakonima, odnosno pravnom sustavu. Kao kazna za nemoralno ponašanje ne slijedi zatvor ili neka novčana kazna, već grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline. Govorim o vrijednostima i mjerilima koje smo kao društvo usvojili i temeljem kojih prosuđujemo sebe i druge. Dobro se definira kao najviša moralna vrijednost, uz ispravno i pravedno.

Sve se vrti oko „ja“…

Živimo u 21. stoljeću u kojem se je dodatno pojačalo koprcanje koje je počelo već koje desetljeće prije, kada su se ljudi počeli oslobađati društvenih okova te se okrenuli prema sebi i zadovoljavanju vlastitih želja i potreba. Imamo pravo na slobodu, sreću, mir, ljubav i to sve onako kako je po našoj mjeri. To što će naša sreća nekog drugog unesrećiti ili ćemo biti mirni na račun nečijeg nemira, manje je važno od naših želja. Immanuel Kant postavio je svojevremeno formulu za moral: „Djeluj samo po onoj normi za koju bi istodobno htio da postane opći zakon”. Kad samo pomislim na norme koje ključaju u današnjem društvu i za koje bi posve sigurno pojedinci htjeli da postanu opći zakon, zgrozim se. Iskreno, ne vidim veću razliku između utilitarizma koji počiva na stavu „dobro je ono što je dobro za mene“, a koji se predstavlja drugačijim u odnosu na Kantovu formulu. Oboje zapravo polaze od pojedinca i njegovih mjerila. No osobno mi filozofija nije jača strana, pa po tome neću dalje kopati, dobijem glavobolju (barem znam da imam glavu, zar ne?).

Suština mog razmišljanja je ta da nisam više sigurna postoji li više moral u smislu u kojem je postojao nekada. I kada se govori o moralnom ili nemoralnom ponašanju, čini mi se da to isključivo ovisi o onome tko prosuđuje i to prema nekim vlastitim mjerilima ili eventualno religijskim mjerilima. Kao da živimo u svijetu u kojem ne postoji nekakav zajednički skup moralnih pravila koja vrijede za sve, već moral društva predstavlja zbroj toliko različitih ljestvica moralnih vrijednosti koliko postoji članova zajednice. „Me, I and Myself“… Društveni interesi? Opće dobro? Ma nemojte me zafrkavati, reći će mnogi, spakirati kofere i otići tamo gdje je trava zelenija, a osobne slobode čim veće. Spomenuto nema izravne veze s moralom, ali ima s društvom u cjelini koje se zapravo raspada ili, možda, preoblikuje.

Kako briga za majku postaje nemoralna

Prema nekakvim moralnim vrijednostima kojih se (još uvijek) držimo u društvu, svatko od nas ima obavezu pobrinuti se za svoje roditelje. To je dobro, to je u redu, ispravno je i pravedno, vjerujem da ćete se s time složiti. To je moralno, zar ne? Zato osuđujemo zanemarivanje roditelja, zato osuđujemo njihovo iskorištavanje, o zlostavljanju roditelja da i ne govorimo. I ne samo roditelja, već i svih starijih osoba. Prema tome, teško da bi se to što je prof. Markotić učinila moglo nazvati nemoralnim, iako je kažnjeno kao da jest, prijekorom i svojevrsnim bojkotom, kao što bivaju kažnjena nemoralna djela. Doduše, sumnjam da osjeća zbog toga grižnju savjesti.

Zapravo je izrazito licemjerno napadati je zbog nemoralnog čina jer, gledano iz ljudske perspektive, on to nije - riječ je o iskrenoj brizi kćeri o bolesnoj majci, a posve je sigurno bi se većina pobrinula za svoje roditelje da ima tu mogućnost. No, u čemu je problem? To što je cijepila svoju majku, a previše je ostalih koji imaju bolesne majke i to još uvijek ne mogu učiniti, izazvalo je veći bijes od činjenice da bi ona trebala biti nekakav moralni uzor, pa stoga ne koristiti svoju poziciju čak ni za dobrobit roditelja. „Ona može, a ja ne mogu“ boljelo je daleko više nego „ona jest, a nije smjela“. I to što nije smjela je zapravo na klimavim nogama - kako biti preko reda kad nema jasno definiranog reda preko kojeg možeš biti…

„Točka na i“ razdoblja licemjerja

Slučaj s majkom zapravo je „točka na i“, ne samo sve težeg probavljanja licemjerja s kojim živimo desetljećima, već posebno ovog „koronskog“ koje čak i nije skriveno, već je i volu jasno te vidljivo iz aviona. Ne možeš zagovarati i određivati primjenu epidemioloških mjera, a sam ih se ne pridržavati i to pred kamerama. Ne možeš tada tražiti od drugih da ih se pridržavaju, kad i sam pokazuješ da za tebe mjere ne vrijede. Ne možeš i ne smiješ imati dvostruka mjerila u vrijeme kad zbog njih ljudi gube poslove i na rubu su egzistencije. Budimo iskreni, ovdje nije riječ samo o prof. Markotić već o čitavom jednom sustavu i licemjerju kao stilu života i rada koji je podržavan desetljećima kao „normalan“ i na kojeg se više nitko ne obazire, niti ga mijenja do trenutka dok netko ne zabrlja pa novinari saznaju.

Osobno se pitam što bi se postiglo da u ovom trenu prof. Markotić da neopozivu ostavku? Što bismo dobili? Odgovor je – baš ništa. Naime, vjerovali ili ne, i u zdravstvenom sustavu, kao i u bilo kojem drugom, na funkcije se dolazi isključivo po političkim linijama, odnosno prema podobnosti. I to se zna, to je čak „normalno“. Licemjerno (i opet) se spominju njihova stručnost i kvalifikacije, a u podlozi leži podobnost. Stručnost i kvalifikacije mogu biti samo bonus, ako imamo tu sreću, a prof. Markotić ih ima, barem kada je o medicini riječ (politika je već drugi par rukava).

Gdje je još vidljivo licemjerje?

  • Licemjerni su novinari koji doista jesu tražili od prof. Markotić usluge za sebe i svoje roditelje, a koji su je napali zbog majke (neovisno o tome jesu li ili nisu bile ispunjene).
  • Licemjerni su svi koji su je vrijeđali po društvenim mrežama, a sami bi učinili isto da je riječ o njihovim roditeljima.
  • Licemjerni su svi koji kažu kako im se gadi nepotizam i Bandić, a potom za svoju djecu i rođake traže bez imalo grižnje savjesti veze i vezice da ih ubace u razne firme (jer se to tako radi, bez veza se ne može).
  • Licemjerni su svi koji prihvaćaju radno mjesto za koje znaju da nisu kvalificirani, a okolo kritiziraju i ogovaraju nesposobne šefove.
  • Licemjerni su svi koji vrijeđaju liječnike kao struku, a zovu Hitnu pomoć kad im je loše.

I tako dalje, i tako bliže, licemjerje je na svakom koraku, od svačije kuće, pa do kriznog stožera i ureda predsjednika. I za licemjerje ne postoji drugi naziv, kao što ja nemam drugi naziv za svoju ljubav prema pohanoj piletini.

Teško je očekivati da će se u ljudima preko noći probuditi neki „gen za svetost“, ali, ako ništa drugo, mogli bismo početi od onih brvna u svojim očima, prije nego što drugima vadimo trunje. Ili barem to učiniti na drugačiji način, s manje otrova i sa sviješću o vlastitom licemjerju i manama. Onda ćemo se možda pomaknuti barem za jedan korak dalje prema društvu kakvog bismo željeli za svoju djecu. Možda ću i ja početi eksperimentirati s pohanim patlidžanima, tko zna…

  • djurdjica.gasparic:

    Polymere, kao prvo bilo bi pristojno da pišete hrvatskim jezikom, "prevazilazi" nije hrvatska riječ, već "nadilazi". No, nije to bitno ni meritum ovog komentara. Mnogi zaboravljaju da naši vrijedni doktori i ostalo medicinsko osoblje daje 200 posto sebe u ovoj ... prikaži još! strašnoj pošasti, a potplaćeni su do bola. Što se tiče gospođe dr. Markotić, nisam mogla vjerovati gledajući i slušajući novinare, ili bi se bar tako trebali ponašati (jer to je časno zvanje), no čitava plejada u zadnje vrijeme pobija tu tezu. O tempora, o mores! Tako sitno i licemjerno secirati i razvlačiti doktoricu Markotić i njezinu majku, je dno dna, poštovani novinari. Patite li vi od amnezije? Još prije mjesec dana, trebalo se moljakati da netko pristane na cijepljenje. Mnogi doktori koji su imali liste, od prijavljenih za cijepljenje odustalo je više od 90 posto. I sad nekoliko tjedana poslije čitava hajka. Kome je to u interesu. Nije na meni da na to ukazujem, ali svatko i malo realan, razmislit će o pozadini takvih suludih napada, a sve pod krinkom transparentosti i zbog naroda. Joj, joj, joj. Nama stvarno ne treba vanjski neprijatelj, dovoljni su nam oni u našim redovima. Lijep pozdrav.....................

  • čujovo:

    Gospođa Markotić jest kriva... ali ostavku bi morala podnijeti jedino u slučaju da nije postupila tako kako jest postupila. Bilo bi lijepo vidjeti ispriku gomile ovih licemjera, okupljenih u klan novinara, ali, bojim se, niš' od toga. Malo me zbunjuje ... prikaži još!e njihova nedosljednost: Nisu, naime, skoknuli do tržnice kako bi od bakica doznale još koju pikanteriju iz života gđe. Markotić. Nisu ni čaršijom prošetali da saznaju što čaršija priča o njoj. Neshvatljivo. ... Usput, zna li itko ijednu "javniju" ličnost od samih javnih novinara? Iz nekog, meni nepoznatog razloga, novinarski se klan ne bavi samim sobom, svojom "javnošću" i "pojavnošću", mada se kunu u svoje pravo da komentiraju (i pljuju, dodao bih) javne ličnosti. Onako sažeto: Ako postoji javni moral, pa samim time i javni interes, sa kojim pravom klan novinara izuzima samog sebe iz javnog interesa? ... Jel' netko spomenuo licemjerje?

  • polymere:

    Alemka Markotić predstavlja institucije Republike Hrvatske a ne samo sebe kao pojedinku i ima odgovornost koja prevazilazi odgovornost koju ima "običan čovjek"!