Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Tko će prvi umrijeti? Zastrašivanje kao prevladavajući oblik „COVID komunikacije“

U posljednje vrijeme ne mogu se oteti dojmu da se je gotovo sva retorika, neovisno o taboru iz kojeg dolazi, svela na zastrašivanje uz nezaobilazno vrijeđanje neistomišljenika.
Objava 09. svibnja 2021. 1 komentara 981 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Ne, koronavirus i COVID nisu nimalo bezazleni, no stvorena atmosfera straha posve je kontraproduktivna.

Kad sam bila mala, govorili su mi da se svi moji osjećaji vide na licu kao na svjetlećoj reklami. I zaista je bilo tako, sve sam proživljavala, kako se ono kaže, punim srcem – i radost i tugu i strah i oduševljenje... Sve je letjelo van bez zadrške. I ne samo da nisam skrivala emocije, već, nažalost, nisam skrivala niti mišljenje što bi ponekad poprimilo ekstremne razmjere. Da ne ulazim u detalje, bila sam poput protočnog bojlera za osjećaje i misli, živući primjer izreke „što na umu, to na drumu.“

Puno godina kasnije shvatila sam da moja pretjerana transparentnost ipak nije samo odraz temperamenta, već i okruženja u kojem sam odrastala. Poticana sam da mislim svojom glavom (ma kakva bila) i uvjeravana da imam pravo na sve svoje osjećaje, a ne samo na one koji su „društveno prihvatljivi“. Učena sam od malih nogu kako da prihvatim sebe takvu kakva jesam, iako moram reći i to da su s godinama ipak obavljane korekcije, uglavnom one koje su se odnosile na socijalizaciju. To je značilo da sam naučena i da, primjerice, nemam dvostrukih mjerila za sebe i druge (pa će mi tako, na primjer, biti jednako „normalno“ da i drugome dajem pravo na njegove emocije), da nemam osjećaja lažne veličine (jer se od svih i svega može učiti), a potom i ono što često ponavljam i u ovim svojim blogovima - da su moja prava na sreću, tugu, slobodu, mišljenje i drugo, ograničena pravima drugih na to isto.

„Jako mala vjerojatnost“ me ne tješi

U petak sam bila šutljiva dok me je taksist vozio s posla do ambulante kako bih primila prvu dozu cjepiva. Poput mnogih drugih, i ja imam strah od nuspojava lijekova, pa mi tako vrag ne da mira i moram čitati upute o lijeku, nerijetko pisane i previše detaljno kako bi se otklonila svaka mogućnost tužbe u slučaju da nešto krene po zlu. S jedne strane, to me je znalo dobro nasmijati kada sam, na primjer, tako naišla na upozorenje u uputama o lijeku za skidanje temperature kod beba: „Nemojte davati djeci alkohol tijekom liječenja Lupocet baby čepićima.“ Valjala sam se od smijeha iako mi je sin u tom trenu kurio iznad 38 što mi nije bilo nimalo smiješno, no ta mi je uputa uljepšala dan.

Šalu na stranu, čitanje uputa i previše informacija (a posebno ako nisi liječnik ili farmaceut, pa ti fali kontekst) može dovesti do navale straha te na kraju uzrokovati možda najopasniju i najčešću „nuspojavu“ – odbijanje terapije, ona poslovična nesuradljivost pacijenta. Ako ti piše da je vrlo rijetka nuspojava, primjerice, zastoj srca, a ti si uvjeren da će se dogoditi baš tebi, nema te sile koja će te natjerati da staviš tableticu u usta, iako ti istovremeno prijetila realna opasnost od zastoja srca uslijed bolesti za koju i trebaš lijek kojeg se bojiš.

Osobno sam o novom koronavirusu, COVID-u i cjepivima informirana možda i više nego dovoljno, takav mi je opis posla. Pritom mi je činjenica da nisam u rizičnoj skupini dala dovoljno vremena za razmišljanje i odlučivanje o cijepljenju dok sam čekala svoj red. No strah se je ipak uspio uvući pod kožu. Nije mi nimalo pomagalo kada su mi navodili iznimno male vjerojatnosti za neke nuspojave. Protekla je godina, naime, bila godina u kojoj su se male vjerojatnosti baš odlučile ostvariti jedna za drugom, poput potresa, ove sulude pandemije, a tu je i naša osobna priča – što mislite, kolika je vjerojatnost da potoneš s autom usred Zagreba u Miramarskoj ili da ti nađu neeksplodiranu protutenkovsku granatu iz prvog ili drugog svjetskog rata prilikom adaptacije krovišta (a u obitelji nitko generacijama nije primirisao oružje)? Kad se zaredaju takve male vjerojatnosti, a posebno ako su neželjene (jer onih željenih u 2020. godini nije bilo), tada počinješ doista misliti da si baš ti taj, onaj jedan od 1.000.000.000 kojem će se dogoditi neka rijetka svinjarija, kao da je za tebe skrojena.

Sretno!

Prevrtala sam tako u tišini sve te misli u taksiju, da bih pred kraj vožnje, u kontekstu razgovora, spomenula taksistu razlog odlaska u ambulantu. Već smo stali, pa se je okrenuo i pogledao me onim značajnim, prodornim pogledom odlučno mi izjavljujući: „Ja sam odlučio da se neću cijepiti“. Imala sam osjećaj da je očekivao barem nekakvu emotivnu reakciju s moje strane, da ću se valjda zajapuriti poput ovih suludih komentatora na društvenim mrežama, da ću siktati, protiviti se njegovoj odluci, da ću se misionarski baciti na pokušaj promjene njegove odluke... Nekako mislim da je svašta očekivao, samo ne osmijeh i iskreno izgovorenu želju: „sretno!“.

A što da mu drugo kažem? Svima su nam danas dostupne informacije, svi možemo čuti i pročitati mišljenja „za“ i „protiv“, a također svi moramo sami donijeti odluku hoćemo li se cijepiti ili ne. Mogla bih sad možda razviti priču o javnom zdravlju i društvenim interesima, o činjenici da bez postizanja kolektivnog imuniteta (bilo stečenog prirodnim i/ili umjetnim putem) ovo neće završiti što god da vam netko priča, ali neću. Ne živimo u društvu koje bi njegovalo takvu solidarnu atmosferu, niti je za nju osigurano plodno tlo ispunjavanjem nekih temeljnih preduvjeta. Ljudi su naučeni da vode brigu samo o sebi jer nitko drugi neće, a onda „ja“ raste do neslućenih razmjera. Tome se mogu pribrojati i stupanj (ne)obrazovanja, mentalitet, dugogodišnje političko umjesto stručnog kadroviranja u zdravstvu, pa poticanje nepovjerenja u liječnike jer je svaka smrt vijest (a nerijetko se ne provjeravaju sve činjenice prije objave) i slično. Nećete se cijepiti? Ne morate, zaista, barem što se mene tiče. Ne želim vam niti da se razbolite. Iskreno, nikome to ne želim, premda taj netko bio uvjeren da je to „samo gripa“. Bolest bilo koje vrste nikome ne treba željeti. Poželjela sam tako iskreno i vozaču sreću te nastavila misliti svoje i mentalno se pripremati za cijepljenje.

Odlučiti se za cijepljenje uopće ne mora značiti da se zato ne smijete bojati ili da nećete biti tjeskobni (barem ako vam anksioznost nije strana). Odlučiti se za cijepljenje ne mora niti značiti da zbog toga morate biti oduševljeni. Iskreno, sklona sam vjerovati da zapravo većina na cijepljenje odlazi barem s određenom dozom nelagode i hladnih, ako ne i znojnih dlanova. Istina, možda je to subjektivno mišljenje jer sam ja bila smrznuta, a u takvim nelagodnim situacijama se volimo hrabriti, pa čak i vjerovati da je i drugima tako, samo o tome šute. O pravim osjećajima u životu uglavnom šutimo, skrivamo ih kao zmija noge.

Šprica puna strahova

No kakve god nas obuzimale emocije i kakvi god bili strahovi, odluka o cijepljenju trebala bi biti donesena racionalno, operirana najviše što se može od napaljenih tabora antivaksera i anti antivaksera, ratova znanstvenih zvijezda koje se u posljednje vrijeme bore za prevlast u medijima i na društvenim mrežama, PLANdemičara, političara… Znam da je to gotovo nemoguće, ali trebalo bi, što je moguće više, pratiti razum i logiku, a manje (barem ovaj puta) slušati podivljalo srce.

Dok mi je polako ubrizgavao cjepivo, gledala sam kako se šprica prazni. Pomislila sam kako je u njoj koncentrirana i doza mojih aveti, strahova… Hoću li dobiti anafilaktički šok? Hoće li nastupiti tromboza? Hoću li imati parezu ličnog živca (pareza facijalis)?... Iskreno, od svega toga sam na kraju ipak dobila samo jedan solidan napad panike u večernjim satima nakon što su me noge počele boljeti, a ja razmišljala o sustavu dubokih vena koji nam je genetski pomalo sprčkan. Još gore sam se osjećala kad sam prilikom zijevanja dobila grč mišića ispod donje vilice, između brade i vrata. Vrlo neugodan osjećaj kojeg sam u dva, tri navrata već iskusila i bez cjepiva.

Napad panike nikada nije ugodna, niti željena pojava, to mogu potvrditi svi koji su ga ikada doživjeli. Pa ipak, ovaj put sam razmišljala kako mi je to zapravo bila dobrodošla „nuspojava“ cijepljenja. Za razliku od svih mojih prijašnjih napadaja panike, ovaj kao da je imao za cilj otvaranje očiju i svojevrsnu katarzu.

Toksična komunikacija

Nedavno sam pročitala duhovit status objavljen na Twitteru, a koji se je proširio kao izvrstan vic:

„Vakseri čekaju da antivakseri umru od korone, a antivakseri čekaju da vakseri umru od vakcine. Napeto do samoga kraja.“

Da, tako to doista u praksi izgleda, čovjek je pogodio ravno u srž. Naime, iz dana u dan slušamo prijetnje i punimo se strahovima. Zastrašivanje je, ako niste primijetili, postalo vodeća taktika u komunikaciji, bilo onih koji se protive cijepljenju, bilo onih koji se za njega zalažu. To je prestala biti samo „stvar medija“, otrovi izlaze na sve strane, potpuno zamagljujući suštinu. Svaki pokušaj edukacije je nadglasan „mišljenjima“ o toj temi, kao da govorimo o, primjerice, najboljem načinu za čišćenje rešetki pećnice od skorene masnoće.

Jučerašnja panika pomogla mi je da proradim to smeće koje sam proteklih mjeseci gutala te me je dovela u situaciju u kojoj sam sebi napokon morala iskreno odgovoriti na pitanje – mislim li (bojim li se) da sam pogriješila ili znam (vjerujem) da nisam?

Danas sam obavljala sve svoje vikend-poslove po kući, Persen mi nije bio niti potreban. I ne, ne čekam da itko umre ma koliko sam se nasmijala spomenutom statusu sa Twittera, moja sreća ne ovisi o nečijoj smrti. A nadam se niti vaša.

Za kraj još malo humora - ipak je smijeh ljekovit.

  • Avatar dražen
    dražen:

    Sviđa mi se poruka koja proizlazi iz teksta, to je ono o čemu i kako razmišlja većina razumnih (možda je još trebalo spomenuti da u odluci donekle prevaguje svojevrsna ucjena: ako se ne budeš cijepio, biti češ uskraćen za ...)