Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Tko je kriv za slom komunikacije i širenje panike tijekom ove pandemije?

Tko to širi paniku? Tko je glavni krivac? Na svakakvim testovima smo pali u protekle dvije godine, no jedan je nadmašio sve promašaje – totalno rasulo na području komunikacije.
Objava 20. rujna 2021. 2 komentara 845 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
"Words can kill or words can heal. The choice is yours." (Riječi mogu ubiti ili riječi mogu liječiti. Izbor je na tebi)

“J'accuse ...!” vrištao je naslov ponad otvorenog pisma Emila Zole, objavljenog 1898. godine u francuskim novinama „L'Aurore“, a u kojem je prozvao tadašnjeg francuskog predsjednika zbog slučaja Alfreda Dreyfusa. Afera Dreyfus i danas se spominje kao primjer antisemitizma i nepravde. „Optužujem…!“ mogla bi se nasloviti i kritika našeg znanstvenika Saše Cecija koju je uputio masovnim medijima tijekom međunarodne konferencije Pubmet posvećene znanstvenoj komunikaciji, a na kojoj sam imala priliku sudjelovati kao panelist, pa tako i odgovoriti na Sašinu optužbu da su masovni mediji krivi za širenje panike u javnosti.

Ne, nije rasprava bila baš tako dramatična, zapravo mi je bila baš jako zanimljiva i inspirativna, ali zaključila sam da bi bio red da i ja napokon nešto napišem o tome tko je kriv za ovaj komunikacijski kaos, a bez vremenskog ograničenja kojeg neminovno nameću konferencije.

Dugo sam izbjegavala tu temu iz jednostavnog razloga jer je problematika komunikacije u doba pandemije previše složena te bi je trebali zajednički prežvakati, uz medicinare i prozvane novinare, komunikolozi, sociolozi, psiholozi… a možda ponajviše psihijatri. No, kako bi rekli pobornici (neznanstvenog) zakona privlačenja, kakve signale šalješ u svemir, takvi će ti se vratiti. Ako stalno jadikuješ da nemaš novaca, nećeš ga ni imati. A ako stalno ponavljaš da ne želiš kopati po „COVID komunikaciji“ i ulozi medija, onda ti se može dogoditi da sudjeluješ kao govornik ili panelist na čak dvije konferencije o komunikaciji i COVID-u u razmaku od samo nekoliko mjeseci. Naravno, šalim se sa spomenutim zakonom – zapravo je krajnje vrijeme da se o tome itekako ozbiljno govori jer upravo na komunikaciji sve prolazi ili pada. A mi se trenutno nekako strmoglavljujemo prema dnu.

O komunikaciji

Pa kako je odjednom komunikacija postala toliko bitna? Nije postala, oduvijek je i bila. Vratimo priču na početak. Mogla bih je početi s čuvenim biblijskim citatom „U početku bijaše Riječ“, ali eto, krenut ću ipak od evolucije.

Mogli bismo spomenuti da je jezik ono što razlikuje Homo sapiensa od ostalih vrsta na ovome svijetu te da mu je upravo jezik omogućio povezivanje, brzo širenje informacija (iskustava), brzo učenje, pa time i superiornost. Homo sapiens nije zaslužio svoje mjesto na vrhu hranidbenog lanca sposobnošću ubijanja, već vještinom komunikacije. Jezik je i najsnažnije obilježje identiteta naroda, ali i pojedinaca. Drugim riječima, moglo bi se reći da nas jezik ili, prošireno, komunikacija, određuje, ali i vodi u određenom pravcu.

Mediji su, po svojoj definiciji, sredstva društvenog priopćavanja, odnosno sustavi javnog informiranja. I da, istina je, imaju ogromnu moć, a s njome bi morala ići, ruku pod ruku, golema odgovornost. Po tom se pitanju ništa posebno nije promijenilo, ali se je promijenio omjer snaga među vrstama medija. Tako u današnje vrijeme Internet, kao elektronički medij, definitivno zauzima čelnu poziciju te sve više potiskuje ostale vrste medija, posebice tiskane. S promjenom odnosa snaga, promijenilo se i pitanje najveće odgovornosti, koja se je prebacila na Internet. Internet je omogućio ono što niti jednom mediju prije njega nije pošlo za rukom – da omogući širenje poruka, pa tako i vijesti, neslućenom brzinom do bilo kojeg kutka ove naše planete, a s njome i masivnu čitanost/gledanost. Niti jedna naklada tiskanog medija, kao ni gledanost neke emisije, ne može se usporediti s brojem pregleda najčitanijih članaka na razvikanim portalima. Dakle, uspješnost članaka mjeri se brojem klikova.

Internet je, općenito, zbog svojih specifičnosti počeo istiskivati i pojam „masovni mediji“ kojeg smo jučer nebrojeno puta spomenuli na konferenciji (a spomenuo ga je i Saša), pa se sve više koristi izraz „komunikacijski mediji“. Počeo se je događati i proces razvoja komunikacijskih platformi jer je web stranica postala „must have“ za svaku iole ozbiljniju medijsku kuću, kao i firmu, instituciju… E kad su na scenu stupile društvene mreže, nastao je krš i lom. Zašto? Zato jer se je u tom trenu potpuno izgubila bilo kakva mogućnost kontrole nad informacijama. Čak i danas, unatoč svim algoritmima koji pokušavaju selekcionirati, gurati ili sankcionirati sadržaje, nađe se i dalje način kako ćeš proširiti informaciju. S tehničke strane za to su zaslužni uglavnom mladi magovi digitalne generacije (za koje volim reći da „razgovaraju“ s kompjuterima), a sa sadržajne strane se nađu kreatori koji znaju kako nešto „podvaliti“ te kupiti vrijeme prije nego što te algoritam uspije prepoznati i zakačiti. Trikova, naravno, ima puno više, ali činjenica je da se još uvijek relativno lako može to učiniti.

Treći svjetski rat bio bi - komunikacijski

Jednom sam negdje napisala da, kada bih osobno bila sklona teorijama zavjere, tada bih bila spremna prihvatiti onu koja bi govorila o testiranju čovječanstva za slučaj trećeg svjetskog rata koji bi mogao biti biološki. Pustiš, za probu, neku slabiju inačicu virusa i pažljivo pratiš kako se tko s virusom nosi, gdje su mane u sustavima, pa temeljem toga možeš napraviti projekcije i razviti strategije ratovanja. No, države se ne uništavaju samo ubijanjem ljudi – zapravo, ono što mnogi pobornici raznih sumanutih teorija depopulacije uopće ne uzimaju u obzir, ljudi ti trebaju, prazan svijet nije nikome u interesu, a pogotovo ne financijskom. Onaj tko želi zavladati svijetom, sigurno neće pobiti ljude, već će ih porobiti. Masovno ubojstvo cijepljenjem bio bi siguran recept za financijsko samoubojstvo.

No dobro, 'ajde da se maknem dalje od toga. Interes onoga tko bi započeo u današnje vrijeme svjetski rat, bio bi apsolutno ekonomski, takvo je i vrijeme u kojem živimo, a zato i ova moja teorija pada u vodu jer bi biološki rat imao previše žrtava. Ovo više nije svijet ideala, već svijet kapitala, to je i slonu jasno.

Koje je glavno oružje koje bi se koristilo u trećem svjetskom ratu? Komunikacija. Uspješno kontrolirana komunikacija omogućila bi (kao što je omogućavala i kroz povijest) manipulaciju masama te ostvarivanje ciljeva. Za manipulaciju, slažem se po tom pitanju s teoretičarima zavjera, strah je divna stvar. Drekneš od nekud „buuuu“ i natjeraš gomilu ljudi u divlji stampedo u željenom smjeru, a koji pritom pregazi sve pred sobom. No, ne bih rekla da je ovo treći svjetski rat iako na njega jako smrdi, a kaos je na svim razinama, čak i onima kojima se pripisuje „moć“.

Baš svatko je podložan manipulaciji

Kada se govori o ljudskoj gluposti i ostvarivanju interesa, nije stvar gluposti pojedinaca, već gluposti mase. „Masa je uvijek glupa i njome se može manipulirati“, sjećam se do danas izjave s jednog davno održanog marketinškog kongresa (marketing je i moja „primarna“ struka, barem prema diplomi). Naime, dok pojedinac nekako pokušava biti racionalan, masom upravljaju emocije. Zato proizvode prodaju priče nabijene emocijama, kao što i ratnike podižu na noge strastveni govori (dodatno pojačani ratničkim pjesmama). Ako ti tihi glas razuma šapne da nešto „ne štima“, dignut će te lako stvaranjem odgovarajuće atmosfere.

I nemojte se zavaravati da se s vama ne može manipulirati. Naravno da može. Za početak, svi smo mi proizvod raznih manipulacija. Makne li se s te riječi negativan naboj (u nekim slučajevima, nažalost, može i ostati), nema veće razlike između odgoja i manipulacije. U svakom slučaju se svaki roditelj svojski trudi da „izmanipulira“ dijete kako bi krenulo u smjeru za kojeg roditelj misli da je dobar. Potom su tu odgojne ustanove, a gdje su tek manipulacije u poslovnom svijetu. Jako je teško odrediti gdje završava neki naš izvorni „ja“, a gdje se nastavlja naša nadogradnja. Oboje nas zajednički određuje kao pojedince (da, čula sam i za tehniku uklanjanja štetnih „programa“ o kojoj imam također svoje mišljenje).

A pritom i mi sami imamo bolne točke na koje nas se lako može „dignuti“ – nekome su to, na primjer, djeca/obitelj, nekome imovina, nekome ego…

Načini koji vas mogu učiniti otpornijima na pokušaje manipulacije dobro su poznati:

  • razvoj kritičkog razmišljanja
  • edukacija (čitanje, učenje, širenje znanja na sve moguće načine)
  • kontrola emocija (ako te nešto jako „potegne“, ne reagiraj instinktivno, već stani na loptu i razmisli prije reakcije)

Tko je kriv za COVID cirkus?

Ne, odgovor nikako ne može ležati samo na masovnim medijima. Pažljivi čitatelj uočit će da su današnji mediji proizvod društva. Oni nude ono što društvo traži. I u zlatnoj eri tiskanih medija daleko je najčitanija rubrika bila crna kronika - rubrika kulture vrlo je brzo spala na samo jednu stranicu. Što je veći strah, čim je više krvi, veća je čitanost. Znanstveni časopisi bili su namijenjeni tek jednom malenom krugu čudnih likova, pa tako ni znanstveni portali kasnije nisu imali neku veliku posjećenost. Posve sigurno se nisu mogli mjeriti s Astro magazinom i sličnim popularnim izdanjima.

Budimo na čistom – nitko ne radi besplatno. Raditi u mediju je krvav posao kojeg onaj bez iskustva ne može ni zamisliti. To je posao, a ne hobi ili volontiranje. Ne prodaju li se tvoje priče, ako tvoj medij nije uspješan, na cesti si, gotovo, amen. Drugim riječima, kao i u svakom poslu, neminovno vlada zakon ponude i potražnje.

Dakle, tko je kriv?

Kriv je nepoznat virus koji je viknuo „buuuu“ prije dvije godine te izazvao stampedo prestrašenih tražitelja bilo kakvih spasonosnih informacija, a kojima je najlakše bilo uvaliti one najrazumljivije, poznate iz filmova.

Kriv je kompletan sustav komunikacija koji je zakazao na svim razinama jer se u njega tijekom dugog niza godina uopće nije ulagalo:

  • Zdravstvene i znanstvene institucije bez odgovarajućih komunikacijskih/PR odjela, s neodgovarajućim znanjem o kriznom komuniciranju, koje nikada prije pandemije nisu bile prisutne na društvenim mrežama te su općenito zanemarivale komunikaciju sa širom javnosti.
  • Kriv je stožer za sve one mjere s kojima je skakao sam sebi u usta te izgubio kredibilitet. Trebam li uopće spominjati političare?
  • Krivi su oni znanstvenici koji su se odlučili čerupati pred očima javnosti te dodatno potkopali nepovjerenje u znanost. Među njima ponajviše oni pojedinci koji su odlučili iskoristiti situaciju za samopromociju pod krinkom brige za druge. Najgori su oni koji su odlučili igrati prljavo jer su zaključili da samo takva igra kod nas prolazi te su time trajno narušili dignitet znanosti.
  • Krivo je nepostojanje nezavisnih izvora informiranja (o čemu mi zapravo ništa ni ne znamo jer ih kod nas nema).
  • Da, krivi su i mediji koji su dopustili da novinari bez odgovarajućeg znanja prate teme s područja znanosti i zdravlja. Krivi su i zbog senzacionalističkih, zastrašujućih naslova koji su u ovoj situaciji potpuno nedopustivi.
  • Jučer sam na konferenciji izjavila da su krive društvene mreže. Zapravo sam se krivo izrazila – nisu krive za ovaj cirkus, one to jesu, one su do kraja banalizirale i zatrle smislenu komunikaciju. One su mjesto na kojem su sve naše maske pale, na kojima se je jasno pokazalo koliko se je komuniciranje (zajedno s brojnim drugim vrijednostima) u društvu srozalo na niske grane, otkrile su koliko je duboko neznanje, koliko nedostaje (odnosno nema uopće) zdravstvene i znanstvene (pa i one osnovne) pismenosti neovisno o formalnoj razini obrazovanja, koliko nemamo obzira prema bilo kome drugome nego prema sebi samima.
  • I krivi su svi koji su slobodu govora iskoristili za slobodu pljuvanja, umjesto za dijalog.

„Words can kill or words can heal. The choice is yours.“ Tako je glasio naslov mog jučerašnjeg izlaganja na konferenciji.

Nakon što prebrojimo krivce, možemo li napokon početi raditi na traženju rješenja? Onako, pitam za prijatelja…

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar Epimelijade
    Epimelijade:

    Tko je kriv, zna se Facebook i slični socijalni mediji koji antivakserima dopuštaju širenje lašnih vijesti.

  • kisfranjo:

    Zakaj baš svaki dan na svim televizijama pokazuju kak ljude pikaju?