Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Treba li sažalijevati ili imati razumijevanja za nekoga tko nas je prevario?

Prevara, bilo da se odnosi na osobe u vezi ili poslovne odnose, uvijek izaziva navalu bijesa, očaja, pa i mržnje. Sastavio bi ih najradije sa zemljom, a tada se uplete taj glas savjesti kojeg također ponekad mrziš jer garantirano u priči izvlačiš – kraći kraj.
Objava 01. svibnja 2021. 0 komentara 1400 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Iza lica ljudi koji varaju i lažu nerijetko se kriju teške, ružne i tužne priče.

Kad sam bila mlađa, često sam znala dobiti po nosu od prijatelja koji bi me upozoravali da nije dobro za svakoga nalaziti neko opravdanje i da sam nevjerojatno naivna. Naime, život sam doista jako dugo gledala isključivo i samo kroz ružičaste naočale, a da ne kažem da sam kasnije postala itekako svjesna složenosti svijeta u kojem živimo.

Naime, nije svatko sretan (poput mene), pa da je rođen u funkcionalnoj obitelji. Kad kažem funkcionalnoj, time ne mislim na obitelj u kojoj je sve divno i krasno, idealno, u kojoj nema baš nikakvih natezanja ili egzistencijalnih teškoća. Prvenstveno mislim na roditelje koji, čak i tijekom njihovih bračnih kriza, nisu uskratili svoje osjećaje prema nama i prestali misliti o našoj dobrobiti, kao i na svoju stariju sestru i starijeg brata s kojima sam i u ovom zrelom životnom dobu izuzetno čvrsto povezana. Ponekad mi se kasnije činilo da je ta naša obitelj opasana visokim, nevidljivim zidinama koje nas čuvaju od vanjskih utjecaja te nam pružaju zaštitu u svakom trenutku – uvijek smo znali da, neovisno o svemu, unutar tih zidina imamo ljubav, podršku i razumijevanje. Baš nikad se nisam osjećala napuštenom i samom te mi nikada nije uskraćeno razumijevanje, ma koliko me ponekad nisu štedjeli kritika. Ali znala sam da te kritike nisu napad, već podučavanje i savjetovanje. Shvatila sam s vremenom i važnost takve obiteljske „utvrde“, njezin utjecaj na naš razvoj, na „vis vitalis“ svakoga od nas kojeg je hranila životnom snagom…

Oni iz druge dimenzije…

No također sam shvatila da oni drugi, koji su odrasli na vjetrometini života i u potpuno drugačijim uvjetima, tek uz jako puno truda i sreće mogu postati „dobri“ i dragi. Gotovo su osuđeni na „naopakost“, ne zato jer bi bili rođeni zli, prijevarni, ljubomorni i kojekakvi već – ne znaju drugačije, nitko im nije pokazao tu stranu života. Naučeni su da ih se stalno udara, lomi, vrijeđa i da je jedini ispravan način odgovoriti istom mjerom, ako ne i žešće, barem ako želiš preživjeti. Svijet kojeg oni vide je mračan, tužan i zao, pun zlobe i mržnje.

Uskraćivanje ljubavi i pažnje koja nam je svima neophodna za život, nosi teške posljedice. Za takav zaključak nije potrebno pročitati udžbenik iz psihologije, dovoljno je pogledati oko sebe. Osobno doista nikada nisam doživjela da me prevari ili da mi nanese bilo kakvu štetu netko tko je odrastao u normalnim okolnostima.

Naravno, nemojmo se zavaravati – to što je netko iz „fine“, „uglađene“ obitelji ili što ga nikada nisu snašle egzistencijalne nevolje, nije garancija da je imao i normalno djetinjstvo te odrastanje. Naprotiv, dobro su poznate i posljedice „kupljene ljubavi“ kod zanemarene djece iz dobrostojećih obitelji. O disfunkcionalnim obiteljima i odrastanju u nenormalnim uvjetima moglo bi se tako pisati na dugo i na široko, uplesti u priču i razne vrste ovisnosti, posebice alkoholizam, fizičko i verbalno zlostavljanje, traume raznih vrsta (od silovanja do nesreća), bolesti, graničnu inteligenciju, mentalnu retardaciju i slično.

Mračan svijet varalica

E sad, ako gledaš svijet uz duboku svijest o ovoj pojavi, tada i situacije koje proživljavaš dobivaju još jednu dimenziju, postajući složenije. S jedne strane, kad te netko prevari pa ti uzrokuje materijalnu štetu (o čemu je trenutno riječ), naravno da te preplavi bijes. Padaju ti na pamet sve vrste osveta, uglavnom u kategoriji onih koje nazivam „starozavjetnima“ – oko za oko, zub za zub, bez previše milosrđa. Kad bih razotkrila neke svoje misli koje me preplave u trenucima zamračenja, vrlo vjerojatno bi mi u sljedećem trenu policija pozvonila na vrata.

No zagrebeš li dublje ispod površine pitajući se tko te je to prevario ili oštetio na bilo koji način, vrlo često naletiš na bijedu, teške, žalosne, pa i tragične priče, emocionalno hendikepirane ljude (koji ne moraju nužno biti zakinuti za inteligenciju, naprotiv), poremećene sustave vrijednosti, posebno na moralnoj ljestvici, nemogućnost da shvate drugačiji svijet od onog u kojem žive, obilježenog lažima, bijedom, prevarama i nasiljem… Ti ljudi iskreno misle da je svijet takav, da ne može biti drugačiji, a pojmovi poput poštenja, razumijevanja ili ljubavi su idealizirani i/ili nedostižni. Hladno je to njihovo mjesto za život…

I tada se dogodi situacija u kojoj se vaši putevi isprepletu, a oni učine jedino što znaju, u čemu su dobro istrenirani, daleko bolje od vas – prevare vas. Nemaju za vas razumijevanje, a zašto i bi? Pa tko je ikada imao razumijevanja za njih? Uostalom, drugačije i ne mogu, nemaju oni para za pošten život. Nanesu vam štetu od 1.500, 7.000, 50.000 kn itd., a vi možete šiziti i samooptuživati se jer ste bili naivni, glupi, jer ste „igrali“ na povjerenje i slično. Nažalost, u tome doista ima istine, posebno ako ste u poslove ušli „na riječ“, bez svih potpisanih papira ili ako ste mislili da ćete lako vratiti novac samo zato jer baš sve papire imate. Bilo kako bilo, ishod je najčešće takav da ste u bilo kojem scenariju izvukli kraći kraj. Možete se žaliti policiji ili upravi vodovoda, ali vrlo je vjerojatno da svoj novac nikada više nećete vidjeti. Hoćete li platiti nekog da ih „dočeka u mračnoj ulici“? Iako možda i poznajete „takve dečke“, nećete ih angažirati jer to niste u stanju napraviti i staviti si taj teret na dušu. Najviše što biste mogli učiniti jest da ih raskrinkate i osramotite pred onima do kojih im je stalo. Naravno, ako nemaju đon-obraz, ako ih se tako nešto uopće dotiče.

Linč na društvenim mrežama - da ili ne?

U današnje vrijeme vrlo su popularna virtualna sramoćenja, no iskreno, od njih mi se diže želudac. Možda ste vidjeli koji od onih videa u kojima npr. jedan ima zavezane oči očekujući lijepo iznenađenje, dok pokraj njega stoji drugi i pokazuje pred kamerom papire na kojima je ispisana priča o toj osobi, kako ga je prevarila, koliko je zla i slično. Pismena svakako jesam, imam sačuvane slike posljednje osobe koja nas je prevarila, možda bih čak mogla napraviti ono što najbolje znam – osramotiti je u raznim grupama s tekstom kakvog ona ne može niti osmisliti, a niti opovrgnuti (čak ni uz najveći trud), na svom profilu objaviti isto s molbom da se šera, poslati kao upozorenje drugima da joj ne iznajmljuju stan ako ne žele i oni nastradati… Ili spomenuti njezino ime ovdje na blogu, grad u kojem živi, roditelje, uplesti obitelj (možda) ni krivu ni dužnu? Svaki novinar (i bloger) zna kakvu štetu i bol može nekome nanijeti riječima. Nepopravljivu štetu s daleko gorim i dalekosežnijim posljedicama nego što je njegov financijski gubitak.

No koliko daleko čovjek treba ići ili, točnije, koliko nisko treba pasti da bi se odlučio na jednu takvu osvetu? Živimo u vremenu u kojem se sve rješava putem medija i društvenih mreža ako je ikako moguće. To je daleko brži put od sustava pravosuđa, a za klevetu se baš i ne kažnjava. Linč nikada nije bilo lakše organizirati. Ljudi kao da jedva čekaju da se nad nečime zgražaju, da se nekoga ocrni, popljuje… Pa ako si spreman to nekome učiniti, a posebno ako si pritom u tome i vješt, ako znaš ispričati tužnu ili strašnu priču, ta osoba se vrlo brzo može pozdraviti i s ono malo dobrog imagea kojeg eventualno ima. U stanju si trajno uništiti neku osobu i/ili njezinu obitelj. Iskreno, da se uvjerim da je zla, da nekoga može stajati života, da je opasna, vjerojatno ne bih imala moralnih dvojbi, iako bih i tada pazila na koji ću način to učiniti – manje zbog morala, a više zbog sigurnosti, ponajprije sigurnosti djece.

I od lopova se može učiti

I što sad? Nemam pametan zaključak, ali imam spoznaju o tome da i moje razumijevanje negdje mora stati. Iako ti ljudi možda zaista ne znaju drugačije, ako ne želim ponovno biti njihova meta, pa ispasti naivna ovca, morat ću se manje baviti njihovim sudbinama, imati manje sućuti, a daleko više pameti i opreza u sklapanju bilo kojeg posla. Tužne sudbine varalica tako ću morati prepustiti jednom zauvijek stručnim osobama poput psihologa i psihijatara, ponegdje možda i socijalnih radnika, policije…

Svi smo rođeni s nekom misijom na ovom svijetu – možda je njihova misija da mene i meni slične nauče pravilima prljave igre. I to je znanje važan dio procesa osobnog razvoja, kao i evolucije, vještine preživljavanja. U tome su takvi ljudi možda čak i vještiji od mene. Zapravo, sigurna sam da jesu.

Nevezano usko uz ovu temu, evo jedne pričice koja mi se jako dopala - koje sve korisne lekcije možemo naučiti od lopova? Zaista možemo učiti od svega i svakoga, pa tako čak i od lopova. Život u cijelosti je ipak samo škola, a povremeno moram i ja dobiti jedinicu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.