Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

U Hrvatskoj je teško čak i ljudski umrijeti

Smrt je tema o kojoj uobičajeno počinjemo ozbiljno razmišljati tek kada se nekome od naših članova obitelji (ili nama) počnu odbrojavati posljednji dani. No, s druge strane, u zemlji starih ljudi kao što je naša, o starosti i umiranju ne razmišljaju ni oni koji bi trebali, a koji su na vlasti.
Objava 10. listopada 2021. 0 komentara 1276 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Svi znamo da ćemo jednog dana umrijeti, no ipak nam nije svejedno kako ćemo prijeći na drugu stranu.

Od smrti svi okrećemo glavu – kao u Harry Potteru, to je „Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti“, to je vrlo neugodna, mnogima i strašna tema. U zapadnjačkom društvu, u kojem već desetljećima vlada kult mladosti, starenje je jako nepopularno, osim ako ne stariš aktivno, u punoj snazi i ako ne izgledaš s 80 kao da si upravo proslavio 30. rođendan. Tako će glavna faca biti deda upitnog mentalnog, ali navodno besprijekornog fizičkog zdravlja, a koji je izjavio da su penzioneri uništili zdravstvo, pa „vježbaj, pi. ti materina“ ili će viralne biti bakice koje su aktivne u teretani i na razboju. U kozmetičkoj anti-age industriji vrte se milijarde eura, a estetski kirurzi su čak i u Hrvatskoj sasvim pristojno zarađivali, barem prije pandemije.

A smrt? O tome ćemo razmišljati kada se približi ili neka se drugi time bave – nama će biti ionako svejedno jer nas neće ni biti.

Naravno, čak i mi kojima bore na licu i sijede vlasi ne predstavljaju noćnu moru, voljeli bismo sačuvati zdravlje i snagu čim dulje je moguće, ali život najčešće piše sasvim drugačije romane. Što zbog genetskog zapisa, što zbog teških životnih okolnosti koje nas stavljaju u žrvanj i preplavljuju stresom, a što zbog zapuštanja i stvarnog nemara prema zdravlju, točnije zanemarivanja mjera prevencije bolesti tijekom cijelog života, počinjemo osjećati trošenje tijela već negdje oko četrdesete godine (pa i ranije). Do sedamdesete ili osamdesete godine, ako smo sretni da toliko poživimo, škripimo poput starog ormara i prebrojavamo kronične bolesti, a razboj ili vježbanje po dida Tonijevom receptu možemo samo sanjati. Da, tako fizički potrošeni, postajemo opterećenje za zdravstveni sustav i svoje obitelji.

S druge strane, fizičko starenje i bolesti su samo dio velikog tereta kojeg nosimo na plećima. Možda još gori je taj podcjenjivački odnos prema osobama starije životne dobi u našoj zemlji (starci su teret i niš koristi) te kontinuirano zanemarivanje ulaganja u razvoj gerontoloških centara, obiteljskih domova te domova za starije i nemoćne osobe, a da ne govorimo o palijativnom sustavu i hospicijima od kojih u Hrvatskoj, brojkom i slovima, postoji samo jedan, „Hospicij Marija K. Kozulić“ u Rijeci. Specijalne bolnice, poput bolnice za kronične bolesti u Novom Marofu ili bolnice za produženo liječenje u Dugoj Resi (obje poznate u narodu kao „bolnice za umiranje“), mogu se prebrojati na prste jedne ruke, a u bolnicama koje se bave akutnim bolestima nema takozvanih „B kreveta“, odnosno nema (ili je zanemarivo malo) dijela smještajnog kapaciteta namijenjenog produženom liječenju.

Tko se bavi umirućima?

Sve te pojmove mnogi će naučiti tek kada „vrag uzme šalu“, pa teško oboli majka ili otac, a ne daj Bože, dijete. Ako već nisi naučio, tada doznaš da bolnice poput Rebra, Vinogradske, općih bolnica u drugim gradovima i ostalih, pripadaju toj skupini bolnica za akutne bolesti i stanja. Pojednostavljeno objašnjeno, ondje će vas „zakrpati“, ukloniti neposrednu opasnost, stabilizirati stanje koliko se to može, ali to nisu bolnice u kojima možete ležati tjednima ili mjesecima. Odnosno, oni će i kod kroničnih bolesnika liječiti neko akutno stanje poput, na primjer, naglog pogoršanja bolesti i gušenja u slučaju pacijenta koji boluje od KOPB-a, ali taj pacijent ne može ostati u bolnici i liječiti se dugotrajno nakon što se bolest stabilizira. Čim se stanje poboljša, otpušta se kući, neovisno o tome što je možda u terminalnoj fazi bolesti i što bi ubrzo mogao umrijeti. Dakle, to nisu bolnice koje bi imale predviđen odgovarajući kapacitet za produženo liječenje ili palijativnu skrb - imaju malo ili nemaju uopće onih spomenutih B kreveta, a i postojanje palijativne skrbi je upitno.

Palijativna skrb ili hospiciji bave se posljednjim trenucima života. Hospicij (ako postoji) prima one pacijente kod kojih se procjenjuje da im je preostalo do najviše tri mjeseca života. Namijenjeni su olakšanju umiranja, odnosno ublažavanju muka i agonije, poboljšanju kvalitete tih posljednjih dana života koliko je to moguće te pružanju utjehe i podrške njihovim obiteljima. Riječ je o pacijentima kod kojih ne postoji nikakva mogućnost izlječenja ili poboljšanja stanja, koji su u terminalnom stadiju bolesti.

A potom su tu i bolnice/odjeli/timovi za produženo liječenje. Iako često „dijele“ pacijente s palijativnom skrbi jer su među onima kojima je potrebno produženo liječenje nerijetko i oni koji će relativno brzo umrijeti, produženo liječenje uključuje i pacijente za koje postoji nada u određeni oporavak. Dakle, kod njih je moguć pomak na bolje, odnosno postoji mogućnost poboljšanja stanja do one mjere da stalni medicinski nadzor nije više potreban, pa će se moći otpustiti kući.

Čardak ni na Nebu ni na Zemlji

Zahvaljujući anksioznom poremećaju s kojim sam se počela boriti još u mladosti pa sam dugo vremena bila opsesivno opterećena mislima o smrti, shvatila sam da me osobno nimalo ne straši smrt, već se bojim upravo dugog i teškog umiranja. Strah od smrti može otjerati, primjerice, čvrsta vjera ili racionalan stav prema životu za kojeg znaš da će se prije ili poslije morati ugasiti – život je bolest sa sto postotnom stopom smrtnosti... Ali strah od umiranja je priča za sebe i tim je veći kada shvatiš da živiš u zemlji u kojoj je takozvana „dobra“ smrt koju može i treba pružiti dobro razvijen sustav palijativne skrbi (hospiciji), teško dosežna. Bila sam neizmjerno zahvalna kada je moja mama brzinski preminula prije dvije godine – srušila se je preda mnom dok sam bila s njom u bolnici gdje je obavljala pretrage nakon što joj je te noći pozlilo. Nakratko su je oživjeli, operirali, a potom je zaspala u induciranoj komi nakon zahvata. Ma koliko je teško prihvatiti smrt nekoga koga voliš svim svojim srcem, već sama pomisao na njihovu patnju koja bi bila neizbježna, potpuno je neprihvatljiva.

A sada sam u situaciji da je i tata krenuo na put s kojeg nema povratka, no njegova je priča daleko teža, smrt ga nije odlučila uzeti brzo, a neće se od njega ni maknuti. Stavljeni smo u situaciju u kojoj se vrti između doma (u kojem su silom prilika ograničeni po pitanju pružanja njege strogim pravilima) i dvije bolnice koje, kao što sam spomenula, ne mogu tek tako pružiti produženo liječenje. A njega u kućnim uvjetima zbog njegovog stanja nije moguća - razmatrali smo, naravno, i tu mogućnost. On je takozvani „bolnički pacijent“ i svakako mu je potrebna stalna medicinska skrb. Teško je procijeniti koliko još vremena ima na raspolaganju jer se može ugasiti već sutra ili za nekoliko mjeseci.

I tako je postao čardak ni na Nebu, ni na Zemlji – niti je za umrijeti, niti je za živjeti, niti je njihov, niti je naš… Jeziv je osjećaj kada u jednom trenu pomisliš za vlastitog oca da bi mu bilo najbolje da umre naglo i brzo, a onda se još pitaš razmišljaš li tako zbog njega ili zbog vlastite sebičnosti jer više ne možeš gledati kako se mrcvari. Da mogu negdje potpisati da želim umrijeti jednoga dana kao moja mama, odmah bih zapečatila dokument. Ovako sam se ulovila da pred prijateljem gotovo vrištim da ne želim ostarjeti i umrijeti u Hrvatskoj.

Zadnja rupa na svirali

Europa, a s njome i Hrvatska stari, taj trend nije od jučer, ali se isto tako već godinama zanemaruje. Lijepo je vidjeti kada se ulaže u djecu i mlade, tako i treba biti. Ali s druge strane je taj strašni kontrast nebrige o osobama starije životne dobi. Nije samo pitanje njihove smrti, već ponajprije života. Spomenula sam na samom početku kult mladosti, a gdje bih tek došla kada bih počela pisati o raširenim zlostavljanjima, iskorištavanjima i zanemarivanjima starijih osoba u obiteljima o čemu se gotovo uopće ne govori, o činjenici da u našoj zemlji sa starošću postaješ i beskoristan (umjesto da se tvoje mišljenje cijeni te da imaš priliku doprinijeti razvoju društva savjetima i edukacijom, kao što je to slučaj u zemljama poput Kine), a trebam li uopće spomenuti mirovinski sustav koji je pred urušavanjem? Vidjeti starije osobe kako kopaju po kontejnerima i skupljaju boce gotovo je uobičajeno, jedva da ima i mlađih.

O „penzićima“ će se govoriti u predizborno vrijeme, a negdje između svjedočit ćemo „blistavim“ potezima poput nove genijalne ideje o ukidanju obiteljskih domova za starije osobe o kojoj se upravo raspravlja. Kao što mi je odgovorila prijateljica iz karlovačke Udruge starKA na jedan od mojih komentara, prepoznatljiv je to modus operandi vlasti u našoj zemlji – godinama zanemaruješ problem, ne ulažeš, ne rješavaš, puštaš da se prašina i smeće nakupe, a onda rušiš sve jer ne valja, umjesto da očistiš žito od kukolja, pa uložiš u razvoj onoga što je dobro.

Još mi zvoni u mislima i izjava druge osobe koju poznajem, doktorice u jednoj našoj psihijatrijskoj bolnici, o tome kako se, na primjer, u psihijatriju ulaže manje nego u neka druga područja medicine, a da su pritom odjeli za palijativnu skrb u psihijatrijskim bolnicama „zadnja rupa na svirali, po principu 'ti su pacijenti ionako za otpis'“. Pritom treba znati da su psihijatrijske bolnice one u kojima će vjerojatno završiti vaši roditelji oboljeli od teških oblika demencija, poput Alzheimera. Uz sav često nadljudski trud osoblja na tim odjelima za palijativnu skrb, vjerujte mi da ne želite ondje vidjeti majku ili oca – ne zato jer će umrijeti, već zbog toga kako i gdje će poživjeti do smrti.

Nada u „dobru“, milostivu smrt

Tako nam do daljnjega ostaje nada da će nam smrt biti milostiva i „dobra“ po prirodi stvari. Pa kad jednoga dana kucne na naša vrata, da će obaviti posao čim brže i bezbolnije. A do tada sve što možemo učiniti jest da se pobrinemo za voljene „starce“ i sebe najbolje što možemo te čuvamo svoje zdravlje kako bismo čim dulje ostali funkcionalni.

No krene li bolest, ne čekajte posljednji trenutak kako biste razmišljali o mogućnostima smještaja i liječenja, pa tako i o smrti. Iako se volimo držati one „duhovne“ mudrosti koju nude neka alternativna učenja da „neželjeni gost na kraju i ode“, kod kroničnih teških bolesti u starijoj životnoj dobi su spontana izlječenja uglavnom nemoguća. Ishod njihovog ignoriranja nosi teške i tragične posljedice, mučenje koje nikome ne biste poželjeli, a kamoli osobi koju volite ili sebi.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.