Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Uskrs i Pasha kao poziv na oslobođenje – no znamo li što dalje?

Ove se godine odvijaju gotovo istovremeno dva velika blagdana, Uskrs i Pasha. Oba u svojoj suštini nose poruku slobode i spasenja - Uskrs predstavlja konačnu pobjedu nad smrću, a Pasha oslobođenje od ropstva. No previše je onih koji slobodu u životu postavljaju kao cilj, a ne kao početak.
Objava 03. travnja 2021. 0 komentara 920 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Čežnja za slobodom duboko je zapisana u našem biću. Ali upute za njezino korištenje - nisu.

Među onim sam sretnicima koji se lome od posla. Iako to zvuči kontradiktorno (barem u Hrvatskoj) jer ako se lomiš od posla ne bi trebao biti sretan, u današnje je vrijeme to itekako razlog za sreću. Lomiti se od posla znači da posao imaš i vjerojatno ostvaruješ prihod – i više nego dovoljan razlog za zadovoljstvo i zahvalnost. Nažalost, iscrpljenost čini svoje, pa rijetko mogu sastaviti nekoliko suvislih rečenica teksta za svoju dušu. Ipak, to ne znači da ne razmišljam, naprotiv… Misaoni život mi je i više nego živahan.

Sloboda misli je divna stvar, no često to ne primjećujemo. Ako ti i sve druge slobode oduzmu, pravo na slobodu misli – barem onu neizgovorenu - uvijek imaš. Iako po naravi posve sigurno nisam introvert, oduvijek sam uživala u razmišljanju kao što neki uživaju u filmovima. Kao dijete sam maštala toliko živahno da je bilo doista teško odrediti koji mi je svijet stvarniji – onaj u glavi ili ovaj izvan nje? Iako sam odrasla, ni danas nije puno drugačije, pa mi tako nema slađeg nego kad mogu dugo hodati ili negdje naprosto bivati sama sa svojim mislima. Kad ne teglim teške stvari, uvijek hodam na posao i s posla, ukupno šest kilometara, i to su mi jedini trenuci u danu kad se mogu opustiti razmišljajući, bez da sam ometana nekim razgovorom ili društvom. Ma koliko bila okružena onima koje volim, u danu moram imati prostor samo za sebe, moj slobodni misaoni kutak.

Slobodni smo. I što ćemo sad?

Ovih sam dana bila dosta zaokupljena razmišljanjima o slobodi. Igrom sudbine, svojih izbora, spletom najrazličitijih i najčudesnijih okolnosti o kojima bih mogla napisati knjigu (tko zna, možda jednom i napišem), našla sam se uronjena, što poslovno, a što privatno, u dvije velike religije – kršćanstvo i judaizam.

O religiji gotovo nikada ne pišem, kao ni općenito o onome što zovem „svojim“ duhovnim putem. S jedne strane, odgajana sam uz rečenicu: „o dvije stvari nikada ne treba raspravljati ako ne želiš da rasprava završi svađom – o politici i religiji“. S druge pak strane, svoj odnos s Bogom smatram toliko intimnim, dubokim i osobnim da ga uopće ne želim, pa i ne mogu dijeliti s drugima. Bilo bi mi to gotovo jednako otkrivanju pojedinosti iz privatnog života, svih onih detalja koji se ne stavljaju u statuse na društvenim mrežama. Ne želim ih razgolititi, a niti izložiti kritikama jer nikome ne dajem to pravo – točnije, to pravo zbog slobode govora ne mogu ljudima uskratiti, ali zato mogu zadržati svoju slobodu i svoj izbor da šutim, mislim i vjerujem svoje. Puno tih spoznaja i razmišljanja čak ni ne mogu verbalizirati, a da zvuče iole smisleno.

No vjera, možda ponajviše slična onim najranijim judeokršćanskim skupinama, važan je začin mom životu. I na tom sam području odabrala slobodu krenuti svojim putem te se prepustiti s radošću i mirom razmišljanjima, velikom većinom onim neizgovorenima ili tek malo i selektivno otkrivenima unutar vrlo uskog kruga dragih osoba.

Upravo je sloboda, koju u raznim oblicima tako često i nerijetko žestoko oduzimamo jedni drugima, kao i drugim bićima s kojima dijelimo ovaj mali treći kamenčić od Sunca, u podlozi oba velika blagdana koji se, barem ove godine, odvijaju otprilike istovremeno – Pasha i Uskrs - svaki na „svojoj strani“ i obilježeni svojim ritualima. Jedan obilježava oslobođenje od ropstva, a drugi konačno oslobođenje od smrti. U oba je zaključno sadržana i vjera u dolazak Mesije, samo što jednima dolazi prvi, a drugima drugi put.

Ta naša čežnja za slobodom nekako je duboko ukorijenjena u našem biću, pa ipak se čini da ljudi zapravo ne znaju što bi s njom. Sloboda, naime, nije sama sebi smisao.

Koliko ste puta, primjerice, čuli nekog od svojih prijatelja ili poznanika da ogorčeno govori: „Borili smo se za slobodu, kako bismo imali svoju državu. I što su od nje učinili? Zar smo za to ginuli?“. Ovo nije blog na temu „Gdje si bio ’91.“, ali ta kritika sjajno oslikava poantu – slobodu nije dovoljno imati, treba je znati i koristiti. Nije čak niti riječ samo o slobodnim državama, slobodnom narodu… O slobodi se može pisati i na vrlo osobnoj razini.

Slobode nema bez odgovornosti

Primjerice, vjerujem da mnogi roditelji (prije ili poslije) čuju od svoje djece izjavu: „Joj, jedva čekam da odrastem! Onda ću moći raditi što god hoću i nitko mi ništa neće braniti!“. Iako je to simpatična dječja izjava te u suštini odražava definiciju slobode, ona bi ipak morala ostati takva – dječja – a ne da se kao stav njeguje do odrasle dobi. U protivnom dobijete, kao rezultat, mlade odrasle ljude koji na pitanje kakvi su im planovi/želje za život ili posao, odgovaraju sa „Ne znam“. I tako godinama, skačući s fakulteta na fakultet, s posla na posao, uvijek nezadovoljni, neispunjeni i izgubljeni, žive na grbači roditelja nesposobni da definiraju, barem kratkoročno, svoje želje i planove. Dobili su, s pravne strane, svoju slobodu s punoljetnošću, ali nemaju pojma što bi s njom.

Stoga nikada tu dječju izjavu ne bi trebalo olako shvatiti, već je uvijek korisno postaviti pitanje: „A što ćeš onda raditi?“. Svoju djecu uvijek dovodim u takve škakljive situacije, tjerajući ih da razmišljaju korak dalje. Naravno da ne očekujem da će mi s 10 i 14 godina odgovoriti koje će biti njihovo buduće zanimanje, a posve je jasno da će još puno puta tijekom života, posebice tijekom mladosti, promijeniti smjer kretanja. No jako je važno da uvijek sebe propitkuju, što će učiniti s tom slobodom? Osobno im ne želim nametati svoja razmišljanja jer želim da uključe mozak te jednog dana preuzmu život u svoje ruke, posebno kad nas neće biti tu da ih podržimo i pridržimo kad padnu.

Uz slobodu, nezaobilazno dolazi i odgovornost – za svoj život i za druge. Djeca ne mogu do kraja razumjeti taj pojam i ne mogu shvatiti da im je djetinjstvo lako u onoj mjeri u kojoj roditelji nose na plećima odgovornost za njihovo zdravlje, sreću te, općenito, život. Često ne mogu pojmiti da onog trena kad ih se pusti da odlete iz gnijezda, moraju preuzeti taj teret jer je upravo odgovornost cijena slobode. Lako je raditi što te je volja dok netko drugi za to „plaća“. Zato je žalosno vidjeti da mladi nerijetko odrastaju nesvjesni te činjenice jer ih roditelji nisu htjeli, mogli ili znali osloboditi od - sebe. Da bi se ptiće moglo pustiti da odlete svojim putem, roditelji ih najprije moraju naučiti letjeti. Kod nas, ljudi, za let je potrebno razmišljanje koje se razvija od trenutka kad djeca progovore, a posebno kad nas počnu rešetati pitanjima ili nam servirati svoje zaključke.

Apsolutno slobodni ili slobodnom voljom vezani?

Kad se govori o slobodi, važan detalj koji se ne bi smjelo smetnuti s uma jest da je naše pravo na slobodu ograničeno i pravima drugih na slobodu, iz čega, htjeli mi to ili ne, opet proizlaze određena ograničenja, barem toliko dugo dokle postojimo kao društvena bića te živimo u zajednicama. I tu se u priču provlači ona već spomenuta odgovornost za druge.

Pa ipak, zanimljivo je da gotovo sve religije i razne duhovne prakse zapravo teže nečem posve drugačijem – konačnom sjedinjenju: bilo u jedno ili/i s Jednim, već ovisno o tome tko u što vjeruje.

Kao i u ljubavi: mi ne težimo razdvajanju, već spajanju. Samoću, točnije usamljenost, doživljavamo negativnom, a društvo pozitivnim, takav je naš „genetski kod“. U kontekstu takvih potreba, želja i vjerovanja, apsolutnoj slobodi nema mjesta, nikada je nije ni bilo, a nikada je, vjerojatno, nismo niti htjeli. Iz ljubavi najčešće biramo samo jednu slobodu – slobodnom se voljom odričemo nekih drugih sloboda ili da ih barem ograničavamo u ime njegove/njezine, pa i zajedničke sreće. Na tom odricanju se temelji i pojam monogamije, a i poligamija ima neka svoja ograničavajuća pravila, već ovisno o kulturi u kojoj je prihvaćena.

Sloboda u kontekstu nesebične ljubavi

Čini se tako da ljubav i odricanje od slobode nekako idu ruku pod ruku. Oni koji nesebično vole proglašavaju se svecima ili se barem samo smatraju divnim ljudima te su svugdje rado prihvaćeni. A zapravo se ne razmišlja o tome da njihova nesebičnost podrazumijeva potpuno odricanje od brojnih osobnih sloboda - oni sebe daju za druge, odnosno drugog. Može li roditelj nesebično voljeti dijete, a ne odreći se brojnih luksuza koje bi mu pružala sloboda samačkog života? I, u konačnici, želi li uopće potpuno oslobođenje? Naravno, ne mogu govoriti u tuđe ime, ali mogu potvrditi da svoj život više ne mogu i ne želim zamisliti bez djece, ma koliko mi ponekad bile teške roditeljske dužnosti.

U kontekstu Uskrsa, tako je i Isusova smrt na križu onaj konačan izraz nesebične ljubavi u kojoj se daje najviše što se može dati za druge – svoj život. Iako velika većina nas neće otići toliko daleko te umrijeti za druge, ipak vrijedi razmisliti o tome jesmo li uopće spremni odreći se barem ponekad nekih svojih sloboda u interesu drugih? Primjerice, slobode govora kako nekoga ne bismo povrijedili? Ili slobode izbora kako bismo usrećili dijete? I tijekom ove pandemije je ugroženost (kako navodna, tako i stvarna) osobnih sloboda u središtu pažnje, a poziva nas se i na odgovornost prema drugima – materijala za razmišljanje svakako ne nedostaje. No pritom svakako treba razmisliti čega se zapravo želimo osloboditi, uz koju cijenu te je li ono čemu težimo uopće sloboda…

Svim svojim prijateljima od srca želim sretan i blagoslovljen Uskrs te sretan i košer Pesah. Neka nam je svima na zdravlje, mir i dobro.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.