Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Zašto sam svojoj djeci strogo zabranila da ikome prigovore da nema sluha

Prije 15-ak godina bilo bi mi jako teško zamisliti da ću ikada pisati ozbiljne tekstove o pjevanju. Još bi mi bilo teže pojmiti da ću djecu upozoravati da nipošto ne smiju drugima prigovarati da nemaju sluha, s jednakom ozbiljnošću kao i kada im govorim o međuvršnjačkom nasilju.
Objava 17. listopada 2020. 0 komentara 739 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Treba znati da je pjevanje ljudima prirodno, urođeno, to je jedan od važnih načina na koji izražavamo emocije, ali i sebe u cjelini

Nikada nisam podcjenjivala moć glazbe, to je činjenica. Odavno sam, kao i većina nas, uočila da glazba ima snažan utjecaj na emocije. Pritom moj glazbeni ukus ni u jednom razdoblju života nije bio dulje vrijeme vezan uz neki stil ili glazbenika, pa se tako i dan danas na mojoj top listi nalazi hrpa pjesama koje se ni po kojem kriteriju ne mogu staviti pod zajednički nazivnik. Nema toga tko bi mogao povezati, na primjer, „Poison“ od Alice Coopera s „Names of God“ kanadske pjevačice Laurell Hubick (ako je itko i čuo za nju ili tu pjesmu).

Ovisno o tome koje osjećaje moram nekako izraziti ili „ventilirati“, biram pjesme s kojima su moje emocije trenutno u suglasju. Ne radim to planski, odnosno promišljeno, izbor se događa spontano. Malo je onih koje mi pašu gotovo uvijek, a tu je uglavnom riječ o mjuziklima. Tako ispirem mozak ili s „Fantomom u operi“ ili s „Mamma mia!“, a visoko su na mojoj listi i Disneyevi crtići: „Mulan“, „Kralj lavova“, od novijih „Moana“, „Frozen“…. Oni također prolaze uvijek, dirajući me duboko u dječju dušu (srećom, čak ni s 45 godina nisam do kraja odrasla, pa me nije potrebno učiti i uvjeravati da prihvatim „dijete u sebi“).

Od djetinjstva sam voljela i pjevati, obožavala sam zborove. Davnih dana bila sam izabrana u „Zvjezdice“. Bio je to prvi postav, maestro Zdravko Šljivac nas je „skupljao“ po školama. Kasnije sam još malo pjevušila po školskim zborovima, no iz raznih razloga ta priča nije zaživjela. Ipak, vjerujem da upravo tom iskustvu mogu zahvaliti što sam postala „prijemčljiva“ za temu o važnosti pjevanja, kao i njegovoj terapeutskoj vrijednosti.

Moj El Dorado

Igrom sudbine, dok mi je sin još bio vrtićanac, upoznala sam psihologa i terapeuta pjevanjem Balda Mikulića. Iako sam Balda i njegovu suprugu Maricu dotad povremeno viđala dok smo dovodili i odvodili djecu, naše prijateljstvo je počelo puštati korijenje na rođendanskoj proslavi njihovog sina Frana. Bila sam iznenađena jer se je tulum odvijao u maloj dvorani smještenoj u potkrovlju njihove kuće na zagrebačkom Horvatovcu. Svašta bih očekivala vidjeti u nečijem domu, no dvoranu sigurno ne. Naravno da je znatiželja proradila, pa sam ga po prvi puta pitala čime se zapravo bavi, a kada sam čula da je terapeut pjevanjem, odmah sam dogovorila da o toj temi napišem članak za „Doktor u kući“. No postavio mi je uvjet:

- Pa ne možeš pisati o takvoj temi, a da sama ne probaš – rekao mi je sa smiješkom. Već nekoliko dana kasnije stajala sam s druge strane njegove klavijature. Učinak vježbi koje neupućenima u najmanju ruku mogu izgledati bedasto i smiješno, izbacio me je iz takta. Ponavljala sam određene tonove, glasove, pokrete, bilo je tu i vježbi opuštanja, disanja… Tek pri kraju su slijedile pjesme koje je birao prema samo njemu znanom ključu. Stavio je pred mene notni papir s tekstom, pa smo, kako kaže Pelješčanin Baldo, pivali.

Čovjek bez sluha ne postoji, osim ako nema ozbiljno oštećenje, ako postoji dijagnoza…

Taj sam put napisala članak po svim pravilima struke, odradivši ga profesionalno i objektivno, oduška sam si dala na portalu Naturala gdje sam kraće vrijeme pisala pod pseudonimom Veronika Jelinek. Članak se i dalje može čitati na ovoj poveznici. Naime, o terapiji pjevanjem se ne može pisati bez uplitanja emocija jer je to osnovna razina na kojoj djeluje, a ja sam bila potpuno izbezumljena učinkom. Naravno, neće svi tako reagirati, posebno ne prvi put, a netko možda nikada, ali ja sam otkrila svoj El Dorado. Pjevanje je postalo moj Camino de Santiago, duhovni put. No što je još važnije, postalo je moj osobni dijagnostički alat koji mi pomaže otkriti u kojoj sam emocionalnoj fazi. Naime, lampica za uzbunu se pali kada shvatim da ne pamtim kada sam posljednji puta bilo gdje zapjevala. Ako ne mogu „pustiti“ glas, nešto ozbiljno ne valja.

Isključenost i zakinutost

Postala sam stalni inventar na Baldovim zagrebačkim seminarima. Gotovo svaki put bi započinjao uvod s istom rečenicom: „Čovjek bez sluha ne postoji, osim ako nema ozbiljno oštećenje, ako postoji dijagnoza…“ Tu je misao vrlo jasno obrazložio činjenicom da, iako nemamo svi talent opernog pjevača, svatko ima glas i može pjevati, mora ga samo osloboditi. Čak se i intonacija može izvježbati, pitanje je samo motivacije i spremnosti za vježbanje. No ako su vas tijekom života uvjerili da nemate sluha i/ili glasa, vaš problem je zapravo dublji i složeniji.

Treba znati da je pjevanje ljudima prirodno, urođeno, to je jedan od važnih načina na koji izražavamo emocije, ali i sebe općenito. Pjevanjem izražavamo i tugu i radost, ljubav i patnju, misli… To najbolje možemo vidjeti kod male djece u vrtićima koja se ne opterećuju sluhom ili glasom. Kada zapjevaju, tada vam je jasno što znači pjevati cijelom dušom, pa i tijelom jer posve uranjaju u pjesmu. Neki će nekontrolirano zaplakati pjevajući čuvenu tragediju o zeki i potočiću, dok će se drugi grleno smijati i treskati dok pjevaju „Kad si sretan“. Možete li zamisliti dječji vrtić bez pjesme? Ako ne možete, zašto vam je toliko teško prihvatiti činjenicu da nam je pjesma doista potrebna i u odrasloj dobi?

Svaki puta sam na seminarima slušala i osobnu priču barem jedne osobe (najčešće više njih) koja još iz djetinjstva i mladosti nosi duboke rane jer su joj govorili da šuti jer nema sluha, da reve kao magare… Iako je toliko htjela pjevati, svaki puta se je ponavljao isti scenarij zbog kojeg bi se osjećala isključenom, poniženom, odbačenom. O tome će malo tko u odrasloj dobi iskreno govoriti jer ljudi osjećaju sram. Uz sve što nas tišti u životu, tko bi nas ozbiljno shvatio kada bismo govorili o tome da i danas želimo pjevati, ali se bojimo otvoriti usta te da se svaki puta osjećamo uskraćeno za dio radosti na svadbama i raznim drugim zabavama. A da ne spominjem kako se neki zbog toga i u odrasloj dobi osjećaju isključenima tijekom druženja s prijateljima – gledaju druge kako uživaju u pjevaju, a oni šute po strani.

Utjecaj na samopouzdanje

Taj čin ušutkavanja s vremenom se nerijetko počinje odražavati i na našem samopouzdanju, kao i svako drugo omalovažavanje. Ne vrijedimo, nismo dovoljno dobri, nešto ne možemo… a želimo. No to što želimo, ne možemo dobiti, to nije za nas, samo za „izabrane“, rodili smo se takvi i tako dalje, i tako dalje, nižu se jedan za drugim pogrešni zaključci. Postajemo „oštećena roba“ jer ne možemo u potpunosti izraziti sebe. Osobno sam se uvjerila da ti ljudi i govore tiše, često s dozom nesigurnosti, kao da nisu razvili stav. No također sam imala prilike vidjeti (odnosno čuti) učinke vježbi na njihov glas postignute u samo dva dana.

Upravo zato mojoj djeci strogo zabranjujem da druge ušutkavaju i pritom sam itekako ozbiljna. Čak ako se nekome bez zlih namjera, možda čak i u šali kaže da nema sluha, to može itekako zaboljeti. S obzirom na to da su takve primjedbe u današnjem društvu raširena pojava „k'o dobar dan“, da se uopće ne doživljavaju štetnima, tim važnijim smatram odgajati djecu u pravcu osvještavanja posljedica teških riječi. Uostalom, općenito moraju naučiti da riječi mogu biti oruđe, ali i oružje, moraju znati kako s njima ispravno rukovati. Stoga su izjava „ti nemaš sluha“, kao i naredba „nemoj pjevati“ na listi onih koje sam im zabranila.

Nuspojave se isplate

Sve dosad napisano možda može zvučati kao pretjerivanje, ali samo do trenutka kad i sami počnete pjevati i oslobađati to „smeće“ koje ste godinama marljivo skupljali. Terapija pjevanjem zato ima i svojih „nuspojava“ jer puno potisnutih uspomena i osjećaja može vrlo naglo isplivati na površinu. No provjereno je riječ o prolaznim učincima koje se s vremenom može nadvladati. Isplati se uložiti trud, pa možda i malo zaplakati.

Ne morate otići kod Balda, ima danas i drugih terapeuta pjevanjem (iako sam, i više nego očito, jako pristrana, subjektivna i privržena samo jednom). Ali pokušajte barem kod kuće ponovno pjevati - pod tušem, u autu, a onda, pomalo, na praznoj ulici (npr. dok kasno navečer šetate psa). S vremenom pojačavajte „dozu“, pa što ako vas netko i čuje; pjevušite i dok prolazite kroz gužvu na gradskom trgu. Čak i ako vam se netko nasmije, barem ste mu uljepšali dan. Svima nam u ovim vremenima nedostaje nečeg veselog, neobičnog i raspjevanog. A pritom maske imaju i svoju prednost – vjerojatno nitko neće ni znati da ste baš vi zapjevali.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.