Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sama svoj life coach

Zdrava mjera smijeha: gdje je granica smijanja i izrugivanja?

Imamo li pravo smijati se baš svemu i u kojem trenu smijeh postaje toksičan? Smijanje je dokazano ljekovito, no kada je riječ o ismijavanju, tada se priča značajno mijenja.
Objava 30. siječnja 2021. 0 komentara 564 prikaza
FOTO: Depositphotos.com
FOTO: Depositphotos.com
Smijanje nam je svima u ovoj situaciji potrebno, ali velika je razlika između smijanja i ismijavanja

Maloprije sam plakala od smijeha, doslovno. U djetinjstvu, ali i kasnije u mlađoj odrasloj dobi, svako malo bih nekontrolirano urlala do te mjere da bi me zabolio i trbuh, ali ponekad .i poneki mišić.

Sjećam se kako sam jednom prilikom u osnovnoj školi stajala u kutu jer nisam profesoru smjela reći da me je urlik spopao nakon što mi je prijateljica šapnula da on neodoljivo podsjeća na klauna. Danas mi u tome nema ničeg smiješnog, ali eto, bilo je pitanje trenutka i dogodila se eksplozija. Još gore sam se osjećala jer ni u toj kazni nisam mogla stati, leđa su mi se tresla pred cijelim razredom, pa sam u očaju brojala pločice na zidu ne bih li se smirila. Više-manje je bilo uzalud jer u tim trenucima mi ništa ne bi pomagalo. Moja obitelj zbog tog me je smijeha nerijetko zvala Stripy – starija generacija sigurno se sjeća tog crtića. I to sam doista bila ja, pravi Stripy.


Na poslu je pak takav nekontrolirani smijeh ponekad bio krajnje neugodna pojava. Nije se događao baš toliko često kao tijekom rane mladosti, ali kad bi se dogodio, oblio bi me znoj. Vjerojatno najgore iskustvo dogodilo mi se na prvom radnom mjestu tijekom poslovnog sastanka u ozbiljnoj informatičkoj firmi s kojom smo pregovarali o oglasnom prostoru. Bila sam na sastanku sama sa šefom, a njihov je direktor sjedio preko puta nas. I opet sam imala sreću da je bio simpatičan i vjerojatno tu situaciju nije zamjerio. No šef sigurno jest, iako, srećom, nisam zbog toga dobila otkaz. Ne sjećam se čak niti što je izazvalo bujicu, no nisam se uspjela svladati. Svi pokušaji kontrole, čak i razmišljanje o tužnom sprovodu, nisu dali očekivani rezultat, mislim da su čak pogoršali stanje.

U novinarskim sam vodama ipak odahnula jer novinari s lakoćom prihvaćaju sve vrste čudnovatosti, a ja za tu struku i nisam bila nešto jako neobična, možda samo malo pomaknuta. Kad sam jednom prilikom tijekom trudnoće dobila napadaj na kolegiju, urednik je samo ljubazno pokazao na staklena vrata s napomenom da mu ne trebaju popišane trudnice.

Smijanje kao obrambeni mehanizam

Istini za volju, takvih ispada smijeha bilo je i kod mojih roditelja, pa se ponekad pitam je li to neobuzdano smijanje pitanje odgoja, odnosno identifikacije ili možda čak imamo nekakav suludi gen za smijeh. Naslušala sam se, naime, i njihovih priča o tome kako nisu uspjeli kontrolirati smijanje čak i u nekim krajnje neugodnim situacijama. Naprotiv, i tata i ja imamo osobinu da se ponekad do suza smijemo baš onda kada okolnosti zapravo nisu nimalo smiješne, kao da u nama proradi nekakav obrambeni mehanizam. I dok to nama možda produljuje život i čini nas zdravijima (što su pokazala neka znanstvena istraživanja), smijeh u trenutku kada nije prikladan, nekoga može jako naljutiti ili uvrijediti. Čak sam i od djece doživjela u par navrata da mi kažu kako ih moje smijanje vrijeđa, a ja si nisam mogla nikako pomoći.

Teško mi je ponekad objasniti da takvo smijanje doista nije namjerno, a posebno nije zlonamjerno, ali da ga je zaista jako teško, gotovo nemoguće kontrolirati. Od djetinjstva do dana današnjeg nisam pronašla način kako ga obuzdati kad jednom krene. Najbolje i zapravo jedino rješenje bilo je i ostalo da se udaljim – u školi su se profesori pobrinuli da me izbace iz razreda, a danas dobrovoljno i brzo bježim kroz vrata, najčešće do wc-a. Ali i tamo moram paziti jer je u nekima jeka bolja i od one u maksimirskom paviljonu.

Smijeh kao dio odgojnog stila

Stavljajući na vagu pozitivne i negativne posljedice smijanja, donijela sam zaključak da je smijeh od srca i do suza doista dobar i ljekovit kako god ga okrenuo. Uz smijeh se daleko lakše mogu prebroditi i najteže situacije. Osim tih nekoliko spomenutih uvreda koje su mi djeca predbacila, zapravo su odgajana u smijehu i sa smijehom.

U spektar odgojnih mjera aktivno sam i s jasnom namjerom uvela smijeh.

Čim su djeca stigla u jasličku dob te postala opterećena svojim prvim životnim obavezama zbog kojih sam ih morala buditi, činila sam to na način da ih udobrovoljim i nasmijem. Nisam željela da se i jedan dan u tom ranom djetinjstvu probude s mrzovoljom i tugom jer moraju „na posao“. Uvijek sam ih počela buditi dovoljno rano da imamo vremena stići do faze osmijeha koji je bio minimum za ustajanje. Nekada sam „bubnjala“ po njihovim leđima i smišljala stihove (tu vrstu glazbene masaže su najviše voljeli), nekad sam im pjevala smiješne pjesmice, često sam ih škakljala, a bilo je i dana (kada su već bili malo veći) kad bih ih primila za nogu i izvukla van iz kreveta što bi bilo najučinkovitije i stalno su uz smijeh tražili još.

Društveno prihvatljivo i neprihvatljivo

No, neovisno o tome što volim i crni humor, a ni sarkazam mi nije stran, kao i u svemu u životu, mora postojati određena društveno prihvatljiva mjera. Nezgodno je jer ta pravila koja se tiču smijeha nigdje nisu zapisana, ali ipak postoji i dobro poznat pojam – ismijavanje. U ismijavanju nema ničeg pozitivnog, riječ je, naravno, o izrugivanju. Iako i ruganje može dovesti onoga tko to radi do urlajućeg smijeha, namjera čini ogromnu razliku i govori o zlu.

Pritom stavljam na stranu činjenicu da je ismijavanje ipak odigralo i svojevrsnu ulogu u društvenim promjenama tijekom povijesti. U tom kontekstu spomenut ću srednjovjekovne sotije u kojima je glavna riječ pripadala glumcima odjenutim u dvorske lude, a te su predstave ponekad i vrlo oštro kritizirale društveno-političke prilike i događaje te utjecale na kreiranje stavova u javnosti. Međutim, to i dalje ne mijenja moje mišljenje da se ruganje ne smije prihvatiti kao „normalno“. Uostalom, čak i ruganje u smislu kritike bilo politike ili religije može se izvesti sa „pravom“ mjerom. Primjerice, osobno obožavam britki britanski humor Rowana Atkinsona utjelovljen u Mr. Beanu, a Monty Pythonovci mi služe kao lijek u svakom mračnom razdoblju. Satira itekako ima svojih čari. Osobno sam se davnih dana zaljubila u Kishona i njegovog „Lisca u kokošinjcu“ u kojem sam s lakoćom prepoznala i naš mali hrvatski kokošinjac.


Neki su mišljenja (a ima ih i među mojim prijateljima) da ništa nije toliko „sveto“ i nedodirljivo, a da se tome ne bi smjelo smijati. No, vjerujem da bi svatko promijenio ploču kada bi krenulo, na primjer, izrugivanje njegovog djeteta kao što je to slučaj u bullyingu. Ismijavanje je s pravom strpano u kategoriju međuvršnjačkog nasilja jer predstavlja oblik verbalnog zlostavljanja, ma koliko nekom neodgojenom klipanu (ili skupini takvih) to bilo smiješno i zabavno. Granica, dakle, očito postoji i mora postojati.

Ipak, u današnje je vrijeme sve dozvoljeno. Čak i ono zlatno pravilo „ne čini drugome što ne želiš da tebi čine“ sasvim je zaboravljeno i banalizirano. Ne biraju se riječi kada se nekoga vrijeđa (jer svatko ima pravo izreći svoje mišljenje), pa tako niti kada se nekoga ili nešto ismijava. Sve je dozvoljeno i ništa se ne sankcionira. Ljudi kao po navici izgovaraju/pišu floskule o navodnim cenzurama, a svatko se već u nekoliko minuta čitanja komentara po webovima i društvenim mrežama može osvjedočiti da sa slobodom govora očito i nemamo nekih većih problema – govor mržnje, ruganje, antisemitizam… Sve prolazi. Postaje već posve normalno da se, na primjer, na Facebooku stavljaju emotikoni smajlića razvaljenih usta od smijeha pod objave o umrlima od COVID-19. Korona ne postoji, pa je jako smiješno kako se laže o umrlima… Čak i ti primjerci ljudi za koje ne nalazim pravu riječ koja bi ih opisala, uživaju slobodu reagirati smijehom i ruganjem u situacijama za koje ti već trunka zdravog razuma, ako ga imaš, govori da je neprikladno.

Smijanje na vlastiti račun

Osobno ne mogu kontrolirati smijeh, ali mogu kontrolirati svoje ponašanje u smislu da se maknem ili da barem ne iznosim pravi razlog smijeha. Kao što ponekad iz poštovanja zadržim pokoju misao za sebe, tako zadržim i „okidače“ smijeha. I nije sasvim isto smijemo li se rado na vlastiti račun ili ako nam se smije netko drugi.

Primjera radi spomenut ću nebrojene situacije u kojima smo se muž i ja do suza nasmijali zbog njegove umjetne noge što nam je, iskreno vjerujem, pomagalo da pregrmimo jedno iznimno teško razdoblje. No da si je tu razinu humora priuštio netko drugi te da ne staje s takvim „vicevima“ na račun mog supruga i njegovog invaliditeta, sumnjam da bismo se nasmijali više nego jednom. A da ne govorim kako bi bilo da se nešto u tom stilu proširi po društvenim mrežama. Stoga ne prihvaćam niti argument „pa ja se smijem i na svoj račun, zašto to ne može i netko drugi, ne razumijem takve ljude“.

Empatija i poštovanje

Kad već ne postoje jasna pravila, trebala bi svakako postojati empatija i to ona duboka, sposobnost da se doista uživite u tuđe emocije, da vas zaboli ono što bi zaboljelo i nekog drugog ili da vas obraduje. Ako je empatija površna, tada ovisi o našem tumačenju što bi to za nekoga bila radost ili pak patnja. Smatramo li tako da osobe u terminalnom stadiju neke smrtonosne bolesti toliko pate da sigurno ne žele više živjeti, s lakoćom ćemo naći opravdanje za eutanaziju koja je tema za sebe i možda ću joj posvetiti prostor kad za nju skupim snagu.

Smijte se čim više, svima nam je to u ovoj situaciji i više nego potrebno, ali pokušajte pritom pronaći onu zdravu, ljekovitu mjeru. Volim se sjetiti riječi pokojne mame koja je uvijek isticala da sreća nije univerzalan pojam, pa će tako neki nepozvani gost jednu osobu razveseliti, a drugoj će pasti mrak na oči kada joj ta ista osoba pokuca na vrata. Slična mudrost vrijedi i kada je riječ o smijehu, tuzi, kao i o svim drugim osjećajima. Ako već netko nema razvijenu empatiju, onda bi barem trebao poraditi na poštovanju, ako se tako nešto još uvijek cijeni... 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.