Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Mentalno (Na)Zdravlje!

Potres kao traumatski događaj: Od žrtve do oporavka

Stanovništvo se u slučaju japanskog grada Kobe postupno oporavilo i vratilo na istu razinu prije potresa nakon pet godina.
Objava 04. siječnja 2021. 0 komentara 339 prikaza
Foto: pexels.com
Foto: pexels.com
Sve emocije koje osjećate normalan su odgovor na nenormalnu situaciju

Od potresa u Petrinji i Sisku prošlo je nekoliko dana. Ipak, oči cijele nacije i dalje su uprte u potresom pogođeno područje i mnoštvo tragičnih, ljudskih sudbina. Svatko pomaže najbolje kako može i zna. Otvorili su se hvalevrijedni besplatni telefoni za psihološku pomoć, a u tijeku je i organizacija pomoći preko Hrvatske komore psihoterapeuta.

Potres je prirodna katastrofa i kao takav, traumatski je događaj. Prirodne katastrofe poput potresa, poplave i požara baš kao i automobilske nesreće i nasilje razaraju osjećaj sigurnosti i kontrole nad vlastitim životom. Trauma je događaj u kojem je osoba proživjela opasnost od stvarne ili moguće smrti ili ugrozu tjelesnog integriteta. Trauma se može razviti i ako je netko od nama bliskih osoba proživio traumatski događaj. Svi će ljudi imati reakciju na traumatski događaj, ali neće svi razviti traumu. To ovisi o našoj otpornosti, crtama ličnosti, obrambenim mehanizmima i ranije doživljenim traumama. Trauma se može javiti i s odgodom od nekoliko mjeseci. Posebno česta je tzv. retraumatizacija, svojevrsno oživljavanje starog traumatskog događaja. U slučaju Banovine to može biti prethodni gubitak doma iz vremena domovinskoga rata.

Ljudsko biće na traumu reagira borbom, bijegom ili zaleđivanjem. Može se dogoditi da vas adrenalin ponese te se date u pomaganje drugima, izgubivši potrebu za hranom, tekućinom, snom i odmorom. Neki ljudi će pak reagirati tugom, bespomoćnošću, sramom, krivnjom i razdražljivošću. Imat će psihičke posljedice kao što su glavobolja, mučnina, nemir, teškoće disanja i spavanja. Smetat će ih zvukovi i bit će pesimistični. Treći će se emocionalno zalediti. Neće osjećati negativne, ali ni pozitivne emocije. Poricat će i potiskivati sve što se dogodilo. Neki će se ponašati regresivno, dezorijentirano, osamljivati će se ili se pojačano družiti s drugima. Sve su to normalne reakcije na nenormalnu situaciju. Međutim, valja reći da sve što se događa sada, tek nekoliko dana nakon potresa jest šok. Na žalost, put emocionalnog iscjeljenja od traume i gubitka je spor i dugačak. Srećom, nije za sve isti.

Što nas uče prošli događaji?

U rano jutro 17. siječnja 1995. godine, japanski grad Kobe pogođen je snažnim potresom, koji je trenutno usmrtio 5 500 ljudi, a 350 000 ostavio bez doma (N. Shifuku). Profesionalci mentalnog zdravlja odmah su se uključiti na terenu i napravili priručne klinike. Međutim, nitko nije dolazio. Stanovnici su radije razgovarali s volonterima koji su u velikom broju pohrlili u pomoć. Stručnjaci mentalnog zdravlja morali su pripremili upute za volontere: kako razgovarati i ohrabrivati lokalno stanovništvo i pri tom sačuvati njihovu privatnost.

Svaka faza oporavka diferencirala je različite vrste metalnih problema. Prva reakcija na katastrofu bila je emocionalna tupost, gubitak osjećaja realiteta i gubitak osjećaja za vrijeme. Nakon nekoliko dana ova faza je zamijenjena tjeskobom, strahom i naknadnim šokom. Mnoge žrtve postale su pretjerano pričljive i vrlo uznemirene. U roku od tjedan dana zavladali su anksioznost i nesanica. Simptomi depresije pojavili su se tek nekoliko tjedana kasnije kada su se ljudi suočili s gubitkom članova obitelji, domova, financija i zajednice u kojoj su živjeli. Ova faza se nastavila nekoliko mjeseci pa čak i nekoliko godina kasnije. Nakon godinu dana stariji stanovnici izgubili su nadu u život. Mnogi su počeli piti alkohol da bi zaboravili tešku stvarnost. Osnivanje grupa za samopomoć pokazala se vrlo korisna u sprečavanju suicida usamljenih žrtava.

Učestalost posttraumatskog stresnog poremećaja uvelike je varirala. Nekoliko čimbenika, poput dijagnostičkih kriterija, mjesta uzimanja uzorka, vremena istraživanja pridonijelo je različitim rezultatima. PTSP se smatrao dijelom različitih mentalnih problema među žrtvama katastrofe i pomogao je u smanjenju stigmatizacije.

Grad je nakon katastrofe izgubio 100 000 stanovnika koji su se morali odseliti zbog gubitka radnih mjesta i zatvaranja tvornica. Međutim, stanovništvo se postupno oporavilo i vratilo na istu razinu prije potresa nakon pet godina.

Ovaj primjer uči nas da je emocionalni i svaki drugi oporavak nakon traume i gubitka proces, ponekad dugačak ali moguć. Želim da to imamo u vidu kad je riječ o našoj Banovini. Ljudi tamo trebaju pomoć sada, ali još više trebat će je kasnije.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.