Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Mentalno (Na)Zdravlje!

Što je proces žalovanja?

Kada bismo o smrti mogli razgovarati otvoreno i iskreno, svima bi bilo lakše. Dobili bi vrijeme da se oprostimo s oboljelim, da u sjećanjima proživimo još jednom sretne trenutke, da se dogovorimo o budućnosti i čujemo bolesnikove želje kada je o posljednjem ispraćaju riječ.
Objava 31. listopada 2021. 0 komentara 696 prikaza
Foto:Unsplash
Foto:Unsplash
Žalovanje je zdravi emocionalni proces nakon gubitka.

Gubitak voljene osobe na prvom je mjestu na popisu životnih kriza. Stoga su tugovanje i žalovanje normalne, zdrave reakcije na gubitak bliske osobe. Svatko žaluje na svoj način. Kako i koliko dugo će netko žalovati ovisi o osobi, kulturi, religiji, okolini. Ipak, tri su osnovne komponente tugovanja: gubitak, tuga i oporavak.

Proces žalovanja najčešće počinje fazom negiranja ili šoka. Na neki način, šok nas štiti od boli. Zbog šoka do kraja ne razumijemo što se dogodilo, a onda ni ne osjećamo. U fazi šoka moguće su: nesanica, gubitak apetita, nemogućnost rasuđivanja, obamrlost, iscrpljenost i plakanje.

Slijedi faza ljutnje u kojoj se osoba pita zbog čega se to moralo dogoditi. Ljutnja se može javiti prema onima koji nastavljaju uživati u životu, medicinskom osoblju, umrloj osobi jer je otišla prerano, nedovršenim planovima, prema bogu ako je umrla mlada osoba, a u potrazi za razlogom i smislom. 

Nakon toga počinje faza pregovaranja. Osoba je spremna učiniti sve da ne doživi gubitak. Rado će nešto obećati, zavjetovati se, preobratiti i učiniti sve samo da se smrt ne dogodi.

U fazi depresije osoba se povlači, osamljuje, obuzeta je smrću pa i vlastitom. I dalje perzistiraju poremećaji sna i hranjenja. Osoba je pesimistična, besciljna, žali za propuštenim prilikama, ne vidi budućnost ni smisao života. Obuzeta je osobom koju je izgubila do te mjere da je idealizira i obožava. Osjeća se posramljenom i krivom što je ona još uvijek živa ili što nije na neki način spriječila smrt koja se dogodila.

Na posljetku dolazi faza prihvaćanja. Osoba postaje svjesna novih okolnosti i nove uloge u životu. Traži i nalazi svoj mir. Osjeća zahvalnost za vrijeme provedeno s voljenom osobom. Razumije da su zajednička sjećanja njezina zauvijek i da joj to nitko ne može oduzeti. Spremna je na drugačiji život.

Smrt kao tabu

Naravno, nije isto umre li osoba na pragu života ili ona starije životne dobi koja je proživjela život. Nije isto umre li osoba preko reda npr. dijete prije roditelja. Kao što veliku razliku čini, umre li osoba iznenada ili nakon duge i teške bolesti.

U ovom posljednjem slučaju, kada ne bi bila toliko tabuizirana, smrt bi doista mogla biti dio života. I prijelaz bi mogao biti značajno lakši, za one koji odlaze i za one koji ostaju.

Ono što često vidimo jest negiranje da smrt dolazi. O smrti se ne razgovara. Oboljeli se trudi biti optimističan i pun nade. Obitelj se pravi da je poboljšanje nadohvat ruke. Svakoga dana se isprobavaju novi čudotvorni pripravci. Kada bismo o smrti razgovarali otvoreno i iskreno, možda svi bi svi dobili priliku osjećati se bolje. Imali bi vrijeme da se oprostimo s oboljelim, da u sjećanjima proživimo još jednom sretne trenutke, da se dogovorimo o budućnosti i saslušamo bolesnikove želje kada je posljednji ispraćaj u pitanju.

Religija je ovdje izvor utjehe i sretni su oni koji vjeruju u boga, zagrobni život, u to da će se jednog dana ponovno sresti na drugome svijetu.

Žalovanje najčešće traje oko godinu dana, iako nije pravilo. Međutim, ako se produži do dvije godine, tada govorimo o nezavršenom žalovanju. To znači da je osoba zaglavila u nekoj od opisanih faza i potrebna joj je stručna pomoć.

Želite li znati više, možete zakazati besplatne 20-minutne Zoom konzultacije na http://info@psihoterapija-rijeka.com.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.