Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Mentalno (Na)Zdravlje!

Susjed iz pakla u doba korone

Objava 14. prosinca 2020. 0 komentara 200 prikaza
Pexels
Pexels
Pexels

„U životu svakog čovjeka razlikujemo očekivane i neočekivane događaje. S očekivanim događajima se znamo nositi, no kada je riječ o neočekivanim događajima poput gubitka voljene osobe, potresa ili pandemije, mi ne znamo kako ćemo reagirati. Nakon potresa u Zagrebu i s početkom pandemije koronavirusa neki naši građani su se odlučili po prvi puta u životu zatražiti psihijatrijsku pomoć. Sjetimo se samo snimaka pomahnitalog kupovanja alkohola prije prvog zatvaranja, kao da dolazi smak svijeta“, dr. Anto Orešković, voditelj Odjela za alkoholizam i druge ovisnosti Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan za Večernji list

Sunčano, mirno, proljetno rano poslijepodne. Sunce se odbija o površinu mora i sjaji prema otocima. U doba korone, sjede na kauču u dnevnom boravku i gledaju školu na televiziji. Njezina desetogodišnja kći i ona. Učiteljica s televizije tiho objašnjava matematiku. Pomalo su napete, sve im je ovo novo, tek je drugi dan karantene.

Odjednom, snažan tresak na ulaznim vratima. Ona ustaje, otključa predsoblje i naivno upita: „Tko je?“ Čuje susjeda s kata ispod kako snažno zalupi vrata svojega stana. Opet se napio, pomisli. Karantena je sranje. Vraća se na sat matematike za četvrti razred. Bio je dovoljan tren da izgubi nit.

Tek što je sjela, čuje divljačko lupanje. „Kravo debela, prestani, ubit ću te!“, prepoznaje glas dok staklena vrata jedva odolijevaju silovitim udarcima. Vrijeme je stalo. Njih dvije se gledaju u oči, prestravljeno. Prati suzu koja nevelikoj djevojčici klizi niz lijevi obraz. Stisnula se na kauču. Kralješnica joj se savila, kao da će puknut na dva dijela. Cijelo tijelo joj se trese. Ona drhtavim prstima traži broj policijske postaje u mobitelu. Ima ga zbog ovakvih slučajeva. Zvoni beskonačno. Javlja se duboki muški glas. Dok hvata zrak, govori: „Bojim se za život svog djeteta i svoj“, plače. „Molim vas dođite, molim vas,“ preklinje bespomoćno.

Nije ni prekinula vezu, čuje prasak stakla i urlik. Zamišlja kako on ulazi u stan. Velik, snažan i obezglavljen. Prima je za vrat jakim šakama. Mrači joj se pred očima. Ne diše. Mora nešto učiniti. Brzo. Zatvara vrata dnevnog boravka i panično traži ključ. Ne nalazi ga. Kći plače. Njezino malo tijelo se trese u kutu hodnika. Šapuće: „Mama, bojim se. Hoće li policija brzo?“

Kroz staklena vrata stana ona čuje glasove iz vanjskog hodnika. Stariju susjedu i muškarca s drugoga kata. Vika, svađa, naguravanje, urlici, nešto pada, prasak, lupanje vratima. Tišina.

A onda sve ispočetka. Minute su godine. Sekunde su dani.

Njih dvije sjede skamenjene i gledaju se. Suze se zaledile. Srca im divlje kucaju. U sobi pomračina. Užas se može rezati nožem. Učiteljica na televiziji bezglasno i žustro gestikulira.

Policajci ulaze s plavim, kiruškim maskama i gumenim rukavicama četrdeset i pet minuta kasnije. Ona potpisuje nekoliko formulara. Ne zna što ni zašto. Ne ostavljaju joj ni jedan papir. Preko voki-tokija čuje kako je on prijavio drugog susjeda za fizički napad. Govore kratko. Odlaze. Zatvara vrata. Ostaju same.

„Dođite u roku dvadeset četiri sata u postaju“, odzvanja joj odjednom u ušima. U međuvremenu, muž dolazi s posla. Po tome zna da su četiri sata poslijepodne. On sjedi onemoćalo za kuhinjskim stolom. Dlanovima drži glavu. Suze se slijevaju jedna za drugom na laminat boje zrele breskve.

Susjeda su priveli.

Njih dvije su uvijek same kada napadne. A napada već sedmu godinu. Oko tri popodne, kada se vrate s posla i škole. Smeta mu buka koju proizvode dok hodaju. Uvijek je u alkoholiziranom stanju. Navodno je agresivan i prema drugima.

Kao u filmu, oblači se, izlazi iz stana. Na hodniku sreće susjede. Daju joj piti vode. Čokoladu. Pričaju o nožu s dugom oštricom. Mačeti. Dva puta dolazio je na njihova vrata. Svjedok ima ozljede. Pokušao ga je svladati. „Kako bih se mogao bojati pijanca!?“, kaže. Ona sluša u nevjerici. Još uvijek se trese.


Pred policijskom postajom kola hitne pomoći. Liječnica ne želi pregledati ozljede svjedoka. Policajci su pritvoreniku nadjenuli nadimak „onaj s koronom“. Jer se prije pet dana vratio iz inozemstva, s broda gdje radi.

„Ne želim ugroziti kolege u hitnoj službi“, govori liječnica.

„Imam bolesnu ženu“, govori inspektor.

„I ja imam bolesnu ženu“, dodaje drugi inspektor.

„Ovo se nije smjelo dogoditi“, šapuće svjedok koji im je vjerojatno spasio život.

Dvadeset sati kasnije pritvorenik je pušten na slobodu. Ledi joj se krv u žilama. Međustanična tekućina. I likvor u kralješničkoj moždini. Dok sjedi u dnevnom boravku zamišlja ga u stanu ispod. Prestaje disati. Želudac joj se penje u usta. Trči povraćati u wc školjku.

Svjedok u svojem iskazu nije spomenuo napad nožem. „Ne želim se prisjećati svoje kriminalne prošlosti“, rekao je pred postajom. Kako reći kćerki da susjed nije u zatvoru? Žele li izaći iz stana moraju proći pored njegovih vrata. Žive na posljednjem katu. Iznad njih je ravni krov. Nemaju kuda pobjeći.

Nemoćna je. Zatočena u stanu zbog karantene. Ljuta i frustrirana. Vrištala bi. Ne može spavati, ne može jesti, srce joj luđački lupa, steže je u vratu, ima proljev, mučninu, vrtoglavicu, ruke joj se tresu. Mora raditi.

Kći povraća danima, ne jede, ne spava. Smršavila je pet kilograma u dva tjedna. Želi se odseliti. Ne mogu iz grada. Nemaju propusnicu. Kći svakodnevno razgovara s psihologinjom preko mobitela. Ne pomaže. Razgovor traje jedan sat, a ona mora ovdje živjeti još dvadeset i tri dnevno.

Alkoholizirani susjed je dobio mjeru zabrane približavanja na pedeset metara. Njegov stan je od njih udaljen dva metra.

Ona divlja. Lupa nogama u pod. Hoda razbojnički po stanu. Psuje. Baca stolicu deset puta za redom. Prevrće stol. Baca čaše u zid. Dok prolazi pored njegovih vrata viče: „Pedeset metaraaaaa!“. Odzvanja cijela zgrada.

Zove poznanika, psihijatra u Psihijatrijskoj bolnici za liječenje ovisnosti. „Jel ti mene zajebavaš?“, ljuti se. „Nije on za liječenje. On je za zatvor!“

Zove njegovog oca. „Ne možemo ništa, korona je, nismo u gradu“.

Šalje sms poruke njegovoj ženi. Piše: „Liječenje ne dolazi u obzir.“

„Kujo!“, vraća poruku.

„Nikad nisam imao takav slučaj“, govori odvjetnik.

„Nikad nije bilo ni korone“, odgovara.

„Ne mogu ništa učiniti, sve ste već poduzeli“, piše pravobraniteljica za djecu.

„Sve je po zakonu“, piše ravnateljica Ustanove za hitnu medicinsku pomoć.

„Sve je detaljno provjereno i u redu“, piše načelnik Policijske uprave.

„Kreni prema Europskom sudu za ljudska prava“, savjetuje poznanica.

„Čestitam, imate susjeda iz pakla!“, govori savjetnica na besplatnoj telefonskoj liniji za žrtve nasilja.

________

Devet mjeseci kasnije, drugi val korone. Žive u iznajmljenom stanu na suprotnom dijelu grada. Ni drugi kontinent nije dovoljno daleko, a kamo li isti grad. Daje pola plaće za stanarinu.

Kći ide u staru školu. Vozi se javnim gradskim prijevozom. I dalje se boji. Ima noćne more. U tretmanu su psihoterapeuta. Pojedinačno i zajedno, kao obitelj. Ona pije lijekove za smirenje, one prirodne i one neprirodne. Pokušala je prestati. Bezuspješno. Bila je toliko bijesna da bi mogla zubima rastrgati rotvajlera.

Zamišlja susjeda na respiratoru. Želi da ga nema. Ujutro dok vozi na posao glasno plače.

„U životu svakog čovjeka razlikujemo očekivane i neočekivane događaje.“

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.