Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Mentalno (Na)Zdravlje!

U potrazi za sobom

Jer, uloge koje igramo donose nam korist u vidu novca ili tuđe naklonosti, ali nikad neće donijeti ispunjenje, radost i ljubav. Uvijek osjećamo da je jedan dio nas prazan i da nešto nedostaje. Činimo sve da bismo zatomili taj osjećaj, ali on kad-tad izbije na površinu.
Objava 12. studenoga 2021. 0 komentara 468 prikaza
Foto: Unsplash
Foto: Unsplash
Spremni smo pogledati tko smo kad napukne ljuska „lažnog selfa.“

Imate li osjećaj da kroz život stalno mijenjate uloge? Na poslu ste odgovorna, ozbiljna i vrijedna osoba koja daje svoj maksimum. S prijateljima ste uvijek veseli i nasmijani. S najboljom prijateljicom ste žrtva koja se stalno žali na težak život. Kad dođete doma pretvarate se u čangrizavu i ljutitu osobu koja često prigovara? Imate osjećaj da mijenjate osobnost prema tome što drugi očekuju od vas. Na pitanje, tko sam, odgovarate: majka, supruga, kći, sestra, prijateljica, susjeda, studentica, profesionalka? U svakoj ulozi se osjećate mrvicu drugačije. Neke su vam draže od drugih. Kad navečer legnete u krevet i kad zastor na kraju predstave padne, kad ostanete sami sa sobom – ne znate, tko ste od svih tih osobnosti stvarno vi.

Naučili smo igrati različite uloge još u djetinjstvu. Brzo smo shvatili što za naše roditelje ili staratelje radi. Kad smo nasmijana, bezbrižna djevojčica. Odlikašica u školi. Vrsna plesačica ili sportašica. U svakom smislu samostalna. Djevojčica koja se ne ljuti. Starija sestra koja se dobro brine o mlađem bratu. Hrabri dječak koji ne pokazuje emocije, posebno suze. Ratoborni junak ulice koji zna obraniti sebe i mlađeg brata. Dobar matematičar, informatičar, znanstvenik i inovator. Perspektivni nogometaš. U svakom slučaju tiho, mirno i poslušno dijete koje ne zahtjeva brigu, pomoć u učenju ili stalne odlaske na informacije u školu zbog osjetljivosti ili nasilja. Brzo razvijemo antene za ono što naši roditelji očekuju od nas i što njih čini sretnima.

„Ja kažem i ti postaneš“

Tako nekako cijela priča funkcionira s roditeljima. Čujemo ih kako hvale susjedu jer lijepo svira klavir i ti za deset dana poželimo učiti svirati klavir. Trudimo se, učimo iako to možda ne volimo. Ali dijete će napraviti sve za malo pažnje, odobravanja, podrške, lijepu riječ i roditeljsku ljubav. I dan po dan, kroz godine, ukalupljujemo se i postajemo ono što drugi očekuju od nas, a zaboravljamo svoju pravu prirodu. Naučili smo da nećemo biti voljeni zbog toga tko jesmo, nego zbog toga tko postanemo.

I onda odrastemo u ljude koji jedva čekaju da mogu zalijepiti naljepnicu. Ja sam odvjetnica, liječnica, policajka, odgojiteljica, vozačica relija, spisateljica itd. I većinu dana provodimo u tim ulogama. Kada ostanemo sami sa sobom osjećamo tjeskobu i strah. Pa se tjeramo da radimo više i bolje. Postižemo veće rezultate. Takmičimo se i uspoređujemo s drugima. Opravdavamo se kad nismo savršeni. Osjećamo krivnju kad pogriješimo i ne stignemo biti svima sve. I tako smo svaki dan sve dalje od samih sebe.

Kriza donosi buđenje

Neke će iz uloge „lažnog selfa“ probuditi simptomi kao što su tjeskoba, panika, agorafobija ili depresija. Druge će osvijestiti životna kriza kao što su bolest, gubitak posla, gubitak bliske osobe, potres i pandemija. Čini se da nikad više ljudi nije tragalo za sobom od trenutka kad je započela pandemije.

Jer, uloge koje igramo donose nam korist u vidu novca ili tuđe naklonosti, ali nikad nam neće moći donijeti ispunjenje, radost i ljubav. Osjećamo da je jedan dio nas prazan i da nešto nedostaje. Činimo sve da bismo zatomili taj osjećaj, ali on kad-tad izbije na površinu.

Razne su uloge koje igramo tijekom života. Žene često igraju ulogu žrtve, zavodnice, nesposobne osobe, plačljivice, one koja treba da se netko pobrine za nju. Muškarci češće upadaju u ulogu agresora, hladnog tipa bez emocija, dominantne osobe, ljutog šefa itd. Žene zaboravljaju pokazati muški, liderski dio svoje ličnosti. Muškarci skrivaju svoju ranjivost, nježnost i emocije. I na taj način svi smo polovična, oštećena bića. Svi smo na gubitku.

Rodimo se kao autentična bića, potom nas roditelji i društvo modeliraju. Nekako dođemo do adolescencije kada je pritisak vršnjaka snažan i umjesto da pronađemo svoj identitet, zapečatimo ona lažni. Ostatak života provedemo tražeći autentične dijelove sebe. Putujemo izvana i iznutra, jer glad za sobom je neutaživa. Tražimo se u dalekim kulturama, egzotičnim mjestima, nepoznatim religijama, drugim ljudima. I to je u redu. Putovanje do sebe je sve što nismo mi. Tek kad prođemo kroz sve slojeve, moći ćemo doći do sebe i odahnuti. Zagrliti se iznutra. Naći svoj mir. 

Započeti putovanje je najvažniji dio putovanja. Mnogi klijenti pitaju me kad putovanje završava? Nikada. Putovanje traje do kraja života. U tome je ljepota života! 

Trebate li pomoć na putovanju ispunite informativni obrazac.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.