Facebook na Balkanu eksplodirao je kada je beogradska dvadesetšestogodišnja glumica Milena Radulović objavila da je prije skoro deset godina silovana od strane poznatog redatelja i profesora Miroslava Aleksića. U samo nekoliko sati od tog priznanja na Facebook stranici „Nisam tražila“ povezale su se žene iz Regije i podržale jedna drugu pod sloganom „Nisi sama“. Do subote je stranicu zapratilo skoro 35 tisuća ljudi. Krenula je bujica ispovjedi djevojaka i žena koje su doživjele seksualno uznemiravanje ili nasilje. Bujicu nije uspjela zaustaviti ni činjenica da je stranica u jednom trenu blokirana. Isti tren otvorena je Facebook grupa pa čak i web stranica istoga imena. Jedna od posljedica ovog nezaustavljivog vala je preko dvadeset prijava dekanice Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Franke Perković protiv nekih zaposlenike te ustanove, koje će biti predane DORH-u. Prijave se nižu i na ostalim fakultetima u čitavoj Regiji. Ne nazire im se kraj.
Zašto baš sada?
Zar nije dovoljna pandemija, lockdown, potres, nastava na daljinu? Zašto sada još i seksualno nasilje? Čak i meni koja sam prošla dugogodišnje školovanje za rad s traumatiziranim osobama, teško je čitati veliki broj mučnih zapisa raznih vrsta zlostavljanja. Vjerujem da na neke ranjive skupine ljudi, ove priče mogu djelovati poput sekundarne traume koja se prije svega veže za pomagačka zanimanja. Posredna ili sekundarna trauma kod pomagača označava „traumu koja se sastoji od događaja što ih klijenti opisuju svojim pomagačima, a ti događaji onda posredno traumatizirajuće djeluju na pomagače“ (Pregrad, urednik, 1996).
Naravno da ne mogu pretpostaviti motive i razloge zbog čega je beogradska glumica baš sada odlučila javno progovoriti. Međutim, mogu zaključiti da se događa baš ono na što stručnjaci mentalnog zdravlja stalno ponavljaju -retraumatizacija. Stare, potisnute traume koje su godinama čučale u mraku nesvjesnog, pod pritiskom novih trauma kao što su pandemija i potres, traže i nalaze način da se oslobode i kažu svoju istinu. Jer, istina uvijek vrišti unutar nas samih, u obliku raznih emocionalnih, psihičkih i fizičkih simptoma. Svjedoče to ispovjedi djevojaka i žena koje navode kako dugi niz godina pate od anksioznosti, depresije, suicidalnih misli. Posljedica su disfunkcionalni odnosi, posebno obiteljski.
Transgeneracijski prijenos nasilja
Moć je ono što nasilnika razlikuje od žrtve. Zato se ne treba čuditi što se nasilnici pojavljuju u najrazličitijim oblicima. Mogu to biti muškarci kao i žene, mladi i stari, poznati i nepoznati žrtvi. Ali svi oni imaju moć. Zbog toga se toliko često u pričama sa stranice „Nisam tražila“ spominju akademski građani, profesori na fakultetima, poslodavci i svećenici. Svi pod maskama uglađenih, uspješnih, obiteljskih građana, a zapravo - nasilnici.
Jedno kraće vrijeme radim sa studentom koji bi u osnovnoj školi dobio batine od oca svaki put kada bi dobio ocjenu vrlo dobar. Kao student, iako živi nekoliko stotina kilometara daleko od oca nasilnika, on tjera sebe na učenje i do dvanaest sati dnevno. Kada ne postigne željeni rezultat ima napade plača, bijesa i udaranja sebe. I dalje vjeruje da su batine jedini način na koji se učenik može motivirati za bolju ocjenu. Preselivši se, mislio je da je pobjegao od oca zlostavljača, ali zapravo ga je ponio sa sobom. I njegov je otac najvjerojatnije bio žrtva nasilja. Onog trenutka kad je dobio moć, oživio je nasilnik u njemu. Ovaj mladi student došao je na psihoterapiju svjestan da kažnjavanje samoga sebe nije zdravo, pokušavajući prekinuti transgeneracijski prijenos nasilja. Ne učini li to, postoji velika šansa da sam postane nasilnik - na budućem poslu ili u obitelji.
Traumu je puno lakše otvoriti nego zaliječiti
Zastrašujuće je koliki broj priča o seksualnom nasilju se generirao u samo nekoliko dana na Facebook stranici „Nisam tražila“. Međutim, još više zastrašuje pretpostavka o tome koliki je broj zlostavljača i sam bio zlostavljan. I da su to, unatoč predrasudama, bili muškarci. Možda nisu bili zlostavljani seksualno, ali su moguće bili zlostavljani fizički. Ili su, ono što je najstrašnije od svih vrsta zlostavlja, bili – zanemarivani. Lavina svjedočanstava nasilja ne može se zaustaviti.
Međutim, važno je imati na umu kako govorenje o traumi jest važno, ali nije dovoljno. Svatko tko je proživio traumu seksualnog nasilja osjeća da je to ostavilo velikog traga na duši, neku vrstu zarobljenosti osobe u traumi. Vrlo često, osoba ponavlja scenarij iz traume, samo su glumci drugi. Za osvještavanje mnogobrojnih slojeva potrebno je puno više i puno duže vremena nego jedna ispovijed na Internetu. Moj savjet je, potražite podršku i pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja koji je školovan za rad s traumama. Za sva pitanja možete me kontaktirati na info@psihoterapija-rijeka.com.
