Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Mentalno (Na)Zdravlje!

Zašto je toliko godina šutjela?

Ucjene mogu biti okrutne: „To je naša tajna o kojoj ne smiješ nikome govoriti“, „Ako kažeš kome, ubit ću te.“
Objava 31. siječnja 2021. 1 komentara 1068 prikaza
Foto: Unsplash
Foto: Unsplash
Žrtve desetljećima žive same sa svojim tajnama

Facebook inicijativa „Nisam tražila“ tijekom drugog tjedna postojanja ne usporava, ne jenjava i ne posustaje. Štoviše, svakim danom sve više i više žrtava progovara. Na četiri zagrebačka fakulteta pristiglo je oko šezdeset studentskih prijava. Ne znam da li me više plaši ta činjenica što se ne nazire kraj ili surovost priča koje djevojke i žene iznose. Među njima ima i djevojčica koje još nisu ni punoljetne. Mnogima od njih, seksualno uznemiravanje dogodilo se prije desete godine života. S vremena na vrijeme javi se to jedno vrlo poražavajuće pitanje: „Zašto je toliko godina šutjela?“ Ovo pitanje ujedno sadrži i odgovor. Onaj tko pita - ne promišlja, ne razumije i ne suosjeća. U suprotnom, ono nikada ne bi bilo postavljeno.

Što točno ne razumije onaj koji pita?

Prije svega, žrtva se boji da joj neće povjerovati. Mnoge djevojke i žene i pišu kako je strašnije od samog zlostavljana bilo ono što su doživjele od svojih bližnjih, najčešće roditelja. Nisu im povjerovali. Optužili su ih da su lažljivice. Samo zle osobe mogu izmisliti nešto toliko nastrano. Izbacili su ih iz kuće. Pravili se da ništa nisu čuli. Živjeli ostatak života kao da se ništa nije dogodilo. Ukoliko im se to desilo kao djevojčicama, vjerojatno su odlučile prestati vjerovati odraslim osobama. „Ne postoji nitko tko me može zaštiti“, odluka je koju su moguće podsvjesno donijele.

Nepovjerenje u sustav, drugi je razlog zbog čega žrtve šute. Sustav je spor, trom i nepravedan. Žrtve ne žele nositi teret stigme. Ne žele prolaziti kroz mukotrpan proces svjedočenja na sudu gdje se kroz godine koje dolaze moraju opet i ponovno suočavati s nasilnikom i traumom. Pravda i pravo nisu ista stvar, duboko u sebi znaju. Sustav - to su druge odrasle osobe kojima se ne može vjerovati. Kazne za počinitelje besramno su male.

Žrtve također osjećaju sram. Osjećaju se prljavo, oštećeno i obilježeno. Ne žele da to itko drugi vidi pa kriju što stvarno osjećaju. Pomažu im obrambeni mehanizmi: negiranje, poricanje i uljepšavanje. „Nije to tako strašno“, „Samo je malo previše popio“, „Nije on loš čovjek“, „Preuveličavam“, „Ako ne razmišljam o tome, nije se dogodilo“. Obrambeni mehanizmi brane ih od neugodnih osjećaja, ali i od onih pozitivnih. Zbog toga imaju probleme u odnosima s drugim ljudima, posebno muškarcima. Mnoge svjedoče nemogućnost da budu intimne s nekim, desetljećima nakon nemilog događaja.

Žrtve osjećaju i krivnju. Često se preispituju jesu li su napravile nešto što je moglo izazvati takvu strašnu reakciju zlostavljača. Što je žrtva mlađa, to je gore. Dijete nema mogućnost racionalnog prosuđivanja i zato je u „vlasti“ odrasle osobe. Posebno ako je bilo ucijenjeno. A ucjene mogu biti okrutne: „To je naša tajna o kojoj ne smiješ nikome govoriti“, „Ako kažeš kome, ubit ću te.“

Strah od osvete nasilnika još je jedan razlog zašto žrtve šute. Nasilnik uvijek ima neku vrstu moći. On je često uvažena osoba u društvu, na visokoj funkciji. Profesor, liječnik, učitelj, trener, svećenik. Ponekad ta moć može biti fizička ili financijska. Žrtve se boje da ih počinitelj nikada neće prestati progoniti, maltretirati, zlostavljati. Da će naći mehanizme osvete čak i ako je daleko ili u zatvoru. One će pak zauvijek ostati obilježene u društvu i kao takve manje vrijedne.

Zašto se nisi branila?

Još je jedno pitanje koje se provlači, a to je pitanje: „Kako to da se žrtva ne brani?“. Stvar je u tome da je počinitelj žrtvi vrlo često poznata, bliska osoba. To može biti suprug, brat, susjed, otac ili djed. Što da kaže žena suprugu ako je njegova plaća njezin jedini izvor financiranja? Kako da se brani žena čiji partner prijeti oduzimanjem djece? Kako da se brani dijete pred odraslom osobom? Tjelesna reakcija u slučaju traume je borba, bijeg ili zaleđenost. Borba između djeteta i odrasle osobe nije moguća kao ni između žene i fizički snažnog muškarca. Neke žrtve ponekad uspiju u bijegu. Zaleđenost je problem i to ne samo u trenutku traumatskog događaja, nego i kasnije. Zbog zaleđenosti i otupljenosti, žrtve godinama kasnije ne uspijevaju progovoriti.

I da, naravno, postoje žene koje seksualno ili na bilo koji drugi način mogu zlostavljati muškarce. Ponekad su to odrasle žene koje zlostavljaju dijete. Ponekad ucjenjuju i manipuliraju svojim bračnim drugovima. Istraživanja pokazuju da su ove brojke značajno manje nego u slučajevima kada je zlostavljač muškarac, ali postoje. Također, zlostavljanje postoji i u istospolnim vezana i partnerskim zajednicama.

Tko je odgovoran?

I treće pitanje: „Tko je odgovoran?“ Odgovoran je nasilnik. Uvijek i samo nasilnik. Ali i svaki svjedok koji je znao, šutio ili nije htio čuti. Odgovorno je društvo koje se ne želi suočiti s ovom vrstom zlostavljanja jer je preteško.

Problematika seksualnog zlostavljanja vrlo je složena i svaki slučaj je jedinstven. Institucije su često neosjetljive na potrebe žrtava. Službenici javnih ustanova kao što su policajci, suci, liječnici – često su grubi i neprofesionalni u svakom smislu.

Voljela bih kad bi se s prevencijom seksualnog nasilja počelo još u vrtiću i osnovnoj školi u okviru preventivnih programa. Voljela bih kada bi umjesto ponižavajućeg pitanja „Zašto si toliko godina šutjela?“ pitanje bilo „Kako mogu pomoći?“ i „Što mogu učiniti da se osjećaš bolje?“ Tek tada ćemo znati da smo narasli kao ljudska bića i kao društvo. Tek tada žrtve više neće imati potrebu šutjeti.

  • Vito:

    Da je po anemičaru i danas bi morala šutjeti. njemu (namjerno malo slovo, jer nije vriejda poštovanja niti prvim slovom početka rečenice) ne odgovara što bi njegova milicija zvana policija sad morala provoditi istrage, a bori se protiv svih koji ... prikaži još! žele raditi i zatrađivati. Sad će anemičar tražiti krivce mežu novinarkama i medijima koji tavo nešto bez njegovog odobrenja uopće spominju u javnosti, a on se bori za dobrobit Hrvatske.