Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Mentalno (Na)Zdravlje!

Zbog čega je dobro kada nas djeca ne slušaju?

Za razliku od vašeg djeteta, postoje ona djeca za koju roditelji kažu: „Gdje ga/ju ostaviš, tamo ga/ju nađeš. “ To su tzv. nezahtjevna djeca, pristojna, mirna i tiha. Što im kažeš, to naprave. Znaju pravila i poštuju ih. Spavaju sami u krevetu. Jedu sve što im se stavi na tanjur. Igraju se sami. U parku sjede po strani i ne uključuju se. Ulicom hodaju držeći vas za ruku. U supermarketu ništa ne traže, ne zahtijevaju i ne zanovijetaju. Pokušavaju vas zabaviti ili nasmijati. U vrtiću s njima nema problema. Tete će za njih reći: „Nit ih vidiš, nit ih čuješ.“
Objava 04. srpnja 2021. 1 komentara 3629 prikaza
Foto: Unsplash
Foto: Unsplash
Zdravi protest nasuprot odustajanju.

Vrtići, škole pa i roditelji često se bave tzv. teško odgojivom djecom. Možda ste i vi roditelj djeteta koje je pretjerano živo i tvrdoglavo kao magarac. To je dijete koje neprestano govori „ne“ i „želim.“ U supermarketu se baca po podu, plače i vrišti. U parku se ne da uhvatiti, otima igračke drugoj djeci, a kad nešto ne dobije, glasno protestira. Ako je djevojčica, izluđuje vas izborom odjeće prije izlaska iz stana. Bojite se priznati da jedva izlazite na kraj s ovim malim „divljakom“. Ponestaje vam energije kad nakon posla, umorni, dođete kući. Dijete rasteže vaše granice poput žvakaće gume. Svađe u kući sve su češće. Tete u vrtiću, prijateljice i bake savjetuju vas što i kako s ovakvim djetetom. Osjećate se nekompetentno u ulozi roditelja. Kada dolazite po dijete u vrtić, s grčem u želucu pitate tetu: „Je li danas bio dobar/dobra?“

Da vas utješim, sva djeca su dobra i time je vaše pitanje nepotrebno. Ponašanje je ono koje može biti dobro ili loše, ali to je jedna potpuno druga tema.

Što se krije iza nezahtjevne djece?

Za razliku od vašeg djeteta, postoje ona djeca za koju roditelji kažu: „Gdje ga/ju ostaviš, tamo ga/ju nađeš. “ To su tzv. nezahtjevna djeca, pristojna, mirna i tiha. Što im kažeš, to naprave. Znaju pravila i poštuju ih. Spavaju sami u krevetu. Jedu sve što im se stavi na tanjur. Igraju se sami. U parku sjede po strani i ne uključuju se. Ulicom hodaju držeći vas za ruku. U supermarketu ništa ne traže, ne zahtijevaju i ne zanovijetaju. Pokušavaju vas zabaviti ili nasmijati. U vrtiću s njima nema problema. Tete će za njih reći: „Nit ih vidiš, nit ih čuješ.“

Nitko se ne pita što se zapravo događa s tim malim poslušnicima i vojnicima? U kakve će odrasle odrasti?

K meni dolaze mnogi mladi, apatični ljudi. Srednjoškolci ili studenti. Naizgled iz normalnih, brižnih, potpunih i funkcionalnih obitelji. Mahom su to odlični učenici koji su se bez problema upisali u srednju školu ili na fakultet. S njima nikada nitko nije pisao domaće zadaće niti su roditelji bili pozivani u školu. Imali su prijatelje koje su većinom putem pogubili. Štoviše, pogubili su i sebe.

Srednja škola ili fakultet, u pravilu su bili roditeljski izbor. Roditelji su odlučili što je to dobro obrazovanje, traženo zanimanje ili su se opredijelili za nastavak obiteljske tradicije. Adolescencija im prolazi mirno, štoviše - zaravnjeno. Dok njihovi vršnjaci partijaju, izlaze, eksperimentiraju sa sredstvima ovisnosti, druže se sa sumnjivim vršnjacima - oni se kod kuće dosađuju. Radili bi nešto preko ljeta, ali posao pomno biraju. Družili bi se s vršnjacima, ali ne znaju gdje ih upoznati. Nemaju hobija, strasti niti su svjesni što vole raditi. Dane provode u svojoj sobi gledajući YouTube. Čak ne vise ni na društvenim mrežama. Ne čitaju knjige i stripove. Ne igraju video igrice. Nesposobni su donijeti bilo kakvu odluku. Plaču nad sobom i ne vide izlaz. Jednom riječju izgubljeni su. Ponekad na žalost, i na rubu suicida.

Zdravi protest

Što ne valja s ovim pristojnim, poslušnim mladim ljudima dobrih roditelja? To su mladi ljudi koji su odustali od sebe. Još u djetinjstvu.

Jer, roditelji su uvijek znali što je najbolje za njih. Donosili su sve izbore i odluke. Nisu im dali da vrludaju. Postavili su im stroga pravila, nametnuli život kakav žele. Oglušili se na njihov protest. A dijete ima šanse sve dok protestira. Kada prestane, zauvijek je izgubljeno.

Druga varijanta su prezaštitnički roditelji. To su roditelji koji djeci ne dozvoljavaju i omogućavaju pad, neuspjeh, gubitak i razočaranje. Ta djeca se nemaju za što boriti, gristi, smišljati nove strategije. Sve im je dano na tanjuru. I tako su jednostavno odustali od sebe, još kao mali. Jer nitko ih nije vidio onakvima kakvi stvarno jesu. Nitko nije prepoznao njihove potrebe. Postali su nevidljivi. A nevidljiva djeca postaju nesretni odrasli. Dezorijentirani, nejasne slike o sebi, nijemi za emocije, bez strasti, izgubljeni u vrtlogu tuđih očekivanja.

Zato, budite zahvalni na svojem malom nestašku, čelične volje. Zadatak djece je rušiti vaše granice. Zadatak roditelja je postavljati granice, opet i ponovno. Taj nemogući, mali "deran" koji vam radi scene u supermarketu jer želi baš taj određeni slatkiš ili igračku, on sigurno nije odustao od sebe. I kada ne dobije ono što želi, pošteno će to otplakati i odžalovati. Ali i ustati iz pepela i krenuti dalje. Dok god ima svoj zdravi prkos, volju i snagu da se bori za ono do čega mu je stalo – ne trebate brinuti! Brinuti trebate ako imate nevidljivu djecu.

Online seansu sa mnom možete dogovoriti na https://docs.google.com/forms/d/15V0JyuZZLayBBjkwLUFTUlDgJ8H7r5J8brR_bDCqLPI/edit.

  • jorgen:

    Kakvo žalosno svođenje karaktera djeteta na crno-bijelo, kao da ne postoje nijanse! A sami ste sebi kontradiktorni, jer na početku članka navodite "sva djeca su dobra", da bi u ostatku članka zagovarali stav da "nije dobro" ako su djeca tiha ... prikaži još! ili introvertna. Vjerovali ili ne - to je njihova osnovna osobina i ne postoji ništa "krivo" u tome! Čak dapače, više štete možete nanijeti forsirajući da dijete treba biti određenog karaktera koji mu nije prirođen! P.S. Ne znam što je vaša struka, ali ako se planirate baviti djecom i odgojem probajte barem svladati osnovne pojmove od kojih je jedan da u vrtićima ne rade "tete" nego odgajatelji(ce) - osobe koje su završile fakultet da bi djetetu pružile kvalitetni, pedagoški pristup u vrtićkoj dobi. A ne nekakve "tete iz susjedstva" kakva je malograđanska percepcija tog nimalo jednostavnog zanimanja.