Naslovnica Pametovanje

Abolicija je potpuno zloupotrebljena, a govoru mržnje i neprocesuiranju ratnih zločina dolazi kraj

Objava 09. ožujka 2016. 22 komentara 4751 prikaza
Vlado Iljkić (Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL)
Vlado Iljkić (Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL)
Vlado Iljkić

Govoriti u Vukovaru o govoru mržnje nije moguće, a ne reći kako je upravo takav govor devedesetih napravio zadnji korak do brutalnog rata i svih njegovih strašnih obilježja i posljedica. 

Život u Hrvatskoj, napose u Vukovaru, opterećen je mržnjom kao emocijom, neprijateljstvom kao stavom i netrpeljivošću kao osobnim, a često zbog pogrešnih politika - i kolektivnim stavom. 

U vukovarskom sutrpljenju agresora i žrtve, pojedinačna i kolektivna mržnja i neprijateljstvo, pod pokroviteljstvom neodgovprnih ideoloških i političkih vođa očituje se u njihovom trajnom nastojanju da vide propast Hrvatske države i hrvatskog političkog naroda, pa i pod cijenu vlastite propasti.
Kod branitelja i stradalnika te emocije i stavovi, uglavnom se vežu uz izostanak istine i pravde uslijed pravosudne nekažnjivosti zločina, a često im nepoštene politike kroz destrukciju sustava uskraćuju elementarno pravo na traženje i spoznaju istine i pravde, što je izuzetno frustrirajuće. 

Kao rijetko gdje, nakon odlaganja "klasičnog" oružja, uz povremene nasilne pa i terorističke ispade, rat protiv svega hrvatskog, protiv mira i ozdravljenja zajednice, nemilosrdno i nehumano se nastavio kroz medije, ali i institucije i ustanove sustava do te mjere da je iskrivljavanje povijesnih činjenica te nacionalna i ideološka netrpeljivost postala dio normalnog i društveno prihvatljivog pa i poželjnog i poticanog obrasca ponašanja.

Oblici destruktivne mržnje u politici, obrazovanju, znanosti, kulturi, destrukcije i u suživotu i u sutrpljenju zajednica poprimili su takve razmjere da su neki od kršćanskog, ne samo dobivanja, već jednako kršćanskog traženja oprosta, po svemu sudeći odustali.

Zbog te destrukcije, na svim razinama društvenog života, danas smo govorom mržnje i mržnjom jednostavno okruženi i bombardirani. Ona naprosto izvire iz svih pora života i na svakom je koraku - od škola, institucija i ustanova, u javnom prostoru, kulturi........

Ona je tu oko nas i postala je - usudio bih se reći - načinom života poticanim od onih kojima je zaštita i promicanje mržnje izgleda postalo "poslanje".

Ta mržnja ima svoja prepoznatljiva lica i svi koji smo se sa tim licima sreli 90-tih, dobro ih se sjećamo kao agresorskih. To su lica iz našeg neposrednog okruženja, često dobroćudna lica komšija i drugova koji su nas prokazivali krvnicima na ulicama grada i u logorima Veleprometa, Ovčare i diljem Srbije. I ma kako to grozno zvučalo, često su ta lica i sami u svoje ruke uzimali dželatsko oružje, bili silovatelji, rušitelji, mučitelji. Lica koja i danas često srećemo i prepoznajemo.

Kako ne prepoznati izvore i poticatelje mržnje i neprijateljstva kada i danas bez imalo ustezanja možemo čuti od tadašnjeg i sadašnjeg pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta, četničkog vojvode, a sada predsjednika Srbije Nikolića „Vukovar je Srpski grad u kojem Hrvati nemaju što tražiti“,  ili kada najviši predstavnik SPC javno pozdravlja braću Srbe u srpskim zemljama Lici, Baniji, Kordunu, Slavoniji, Baranji kao da Hrvatska uopće ne postoji?, 
 
Ili kada istaknuti srpski istoričari govore kako je u Vukovaru vojska s pravom radila "svoj posao"... kao da postoji bilo tko u svijetu tko ima pravo bilo kojem gradu učiniti ono što je učinjeno Vukovaru.

Smijemo li u pjesmi srpskih navijača po ulicama Vukovara "nož žica srebrenica" za vrijeme ženskog juniorskog košarkaškog EU prvenstva, i u kontekstu toga Srebrenice, Vukovara, Škabrnje, Voćina, Dalja  podcijeniti i dozvoliti da nas zavaraju naoko nebitne stvari i oblici Sustava skriveni iza kulturnih dobara i obilježja jednog naroda, što u biti predstavlja put koji vodi ka mržnji prema hrvatskom narodu i mržnji među narodima. 

Naoko nebitne stvari kao:

  • zasebni vrtići u kojima djecu uče živjeti, igrati se i odrastati odvojeno, uče da su drugačiji pa i ugroženi…
  • odvojene škole u kojima su možda i radikali dobili u ruke mlade da im prenose i usađuju svoje "vrijednosti", poglede na svijet i događaje pa nam iz škola izlaze mladi ljudi s destruktivnim nacionalnim nabojem obojenim mržnjom prema drugima…
  • mladi koji završavaju u ljetnim kampovima u Srbiji pod naukom veterana srpskih otadžbinskih ratova iz 90-tih…
  • mladi koji u sportu navijaju protiv reprezentacija Hrvatske s kim god one igrale...

Trebamo li olako shvatiti one i ono što vodi ka govoru mržnje?

One koji puteve mržnje svakodnevno iscrtavaju, pišu i ozakonjuju?

One koji su uvijek tamo gdje prst moći znači više od cijele šake prava ili pravde?

Imamo li pravo zaboraviti što je mržnja učinila Vukovaru i Hrvatskoj? 

Zaboraviti Ovčaru i Velepromet i sve one silne logore, kazamate i stradanja?

Imamo li pravo mirno odšutjeti svakodnevne verbalne pokušaje ubojstva i verbalne Ovčare? Zaboraviti ih sve dok se ne ponove one koje su se događale nedaleko odavde?

U tom kontekstu vidim i razumijevanje za sablazan i otpor vukovarske zajednice i hrvatskog političkog naroda vezano za postavljanje dvojezičnih i dvopisanih ploča na pročelja ulica i zgrada u gradu Vukovaru.

Nigdje kao u Vukovaru nije tako teško govoriti o mržnji i govoru mržnje, njenim izvorima, putovima i bezbrojnim licima. Teško je, jer je govor mržnje iz nedavne prošlosti i sada posvuda oko nas. Tu je u našoj sadašnjosti, a prijeti postati i naša budućnost. 

Stoga je potrebna velika duhovna snaga, mentalni i emotivni napor jer su emocije toliko jake da sam se i sam, citirajući što je sve neprijateljska strana govorila i radila u zadnjih 25 godina, skoro „zapleo“ u takav govor. Jer, ponavljanjem svega lošeg što je napravljeno, nužno i sam potičem spiralu govora mržnje protiv koje se zalažem.

Zbog svega toga drago mi je da je s nama i Predrag Mišić, kao i poglavar Hrvatske pravoslavne crkve. Moramo se tome zajedno suprostaviti i postaviti pitanja;

Kako se suprotstaviti govoru mržnje?

Što ponuditi?

Koje su alternative?

Kao što je svjetlo suprotnost mraku, tako je ljubav suprotnost mržnji. Govor prihvaćanja, govor traženja onog što nas veže, ne onog što nas razdvaja i dijeli. To nije govor zatvaranja očiju pred činjenicama ili govor laganja o prošlosti. Ali, to i nije govor samo o prošlosti i govor samo o onome što nas razdvaja. To je govor o zajedničkoj budućnosti, to je govor o rješavanju zajedničkih problema u sadašnjosti i o ostvarivanju zajedničkih ciljeva u budućnosti.

Ne postoje „neki treći ljudi“ koji će doći živjeti u Vukovaru. Postoje ovi, rekao bih, preostali, koji žive u Vukovaru. Oni, njihova djeca, kuće, i sve ono što ih determinira. Ima li među svima njima živućih svetaca bez obzira kako se zovu, odakle dolaze i što su radili 91.? 

Malo vjerojatno.

Hoće li se pojaviti neki novi, bolji ili drugačiji ljudi na ovom prostoru? 
Malo vjerojatno.

Kruh se peče od brašna i kvasca koji imaš na raspolaganju. A taj kruh, kakav god on bio, moraju jesti svi, jer glad ne pita.

Nitko u ime prošlosti nema pravo našoj djeci oduzimati budućnost! Ni u Vukovaru, ni u Hrvatskoj! Nama u Vukovaru ne treba ćirilica, treba nam budućnost. Trebaju nam djeca. i srpska, i hrvatska. Djeca koja idu zajedno i u vrtiće, i u škole. Djeca koja uče povijest, hrvatski jezik, zemljopis i matematiku iz istih knjiga, uz uvažavanje prava svih manjinskih zajednica na učenje jezika i pisma vlastite nacionalne manjine. Trebaju nam radna mjesta. Treba nam rad i red. Zakoni kojih će se svi pridržavati. Oštre kazne za prekršitelje kojima će svi podlijegati. Javni natječaji koji neće biti namješteni, javna uprava koja će biti na usluzi građanima. U Vukovaru nam treba jako obrazovanje, umjetnost, sport, kultura, glazba. 
Jednom riječju, treba nam život.

Kad vidim ovdje sve Vas .... znam da Bog ima svoje poklisare u zemlji Hrvatskoj. Ufajući se u njega i učeći od Isusa koji nam je svojim primjerom pokazao kako ima smisla trpjeti za dobro svih ljudi, moramo dalje nikad ne zaboravljajući kako je Isus bičem rastjerao trgovce iz hrama, pokazujući kako svatko ima pravo na pravednu obranu..... kao u Vukovaru, gdje je silina mržnje i rata bila takva da je trebalo braniti pravo na život pojedinca, zajednice i naroda!

Baš kao devedesetih, kada smo to pravo iskoristili, dužni smo ga iskoristiti i sada protiv govora mržnje, i držim da u tu svrhu moramo govoriti, pa i etički i moralno optuživati i osuđivati.... prigodno lustrirati...te poručiti raznim Nikolićima...

Vukovar je naše sveto mjesto- Mjesto posebnog pijeteta u kojem mržnja (i govor mržnje) nema što tražiti.


Vlado Iljkić, kriminalist        

  • kajinx:

    Postoji samo jedna istina. Istina tko je napao Hrvatski narod, razrušio crkve i domove, protjerao Hrvate sa njhovih ognjišta, stvarao konc. logore, silovao djecu i žene, pljačako i palio Hrvatsku. Govoriti istinu nije širiti mržnju. Dosta nam je Memoranduma I ... prikaži još!I i II. Samo nas istina može spasiti.

  • kajinx:

    ulomax, Orepić je prošlost! Hrvatske policajce su masakrirali "nekakvi nesretnici" u Borovu selu. Orepiću, primi Vesnicu i Pupovca za ruku i skupa odite u političku ropotarnicu.

  • Avatar ulomax
    ulomax:

    sve točno, sve za 5 ,ali mi i opet imamo govna poput orepića oficira jna koji je postavljen da sve blokira

Message