Naslovnica Pametovanje

Kad ti na pragu Ministarstva netko umre ili se zapali odmah daš ostavku i da nitko to ne traži!

Objava 30. listopada 2014. 33 komentara 8100 prikaza
Predrag Matić i Bojan Glavašević
Predrag Matić i Bojan Glavašević
Matić

".... kada te skupina ljudi od njih 30, i to svi u kolicima, zatraži ostavku, onda ne pitaš za razlog.... kažeš ok... evo.... bez obzira je li ih netko izmanipulirao ili ne... kad ti na pragu Ministarstva netko umre ili se zapali... odmah daš ostavku i da nitko to ne traži..."


Ovo mi je danas napisao jedan čovjek, branitelj, vukovarac... I to je točno. Sve drugo su priče za malu djecu.

Ministar kaže da nema razloga za ostavku.

Premijer kaže da nema razloga za ostavku.

Predsjednik kaže da nema razloga za ostavku.

Ustvari predsjednik ne kaže ništa decidirano, on uglavnom govori dvojako.

Jer nikad ne znaš kad će ti tko trebati. Pa najbolje diplomatski, bez zamjeranja i jasnog stava.

A i kampanja je pred vratima.

Osim, naravno, kad govori o Titu, partizanima, antifašizmu.

Onda su mu misli bistre, a riječi jasne i konkretne.

Tu pliva kao riba u vodi.

Svatko ima svoja shvaćanja. I svoje pokretače.

Svoja uvjerenja. I svoje mišljenje.

I to je u redu.

Dok mi dozvoljava da imam i ja svoja.

Netko misli da su smrt žene pred vratima ureda ili čovjek koji je sam sebe zapalio i više nego dovoljan razlog za ostavku.

A netko misli da nije.

Nekom je normalno veličati Tita i petokraku.

A nekom je to gadljivo i nevjerojatno jer Tita smatra zločincem, a njegov režim sramotnim.

Netko misli da je aktualni predsjednik uzurpirao prostor javne televizije i radija u korist svoje predsjedničke kampanje, nauštrb ostalih kandidata.

A netko to ni ne primjećuje ili čak smatra normalnim.

Netko misli da je rat odavno završio i da se neke stvari jednostavno trebaju zaboraviti.

A netko misli da ljudi kojih još uvijek nema nisu mačići koje smo bacili u potok.

Netko misli da je to prošlost i da te ljude treba zaboraviti jer jer rat odavno završio.

A netko misli da onima koji znaju gdje su ljudi koje još uvijek tražimo zakopani trebamo pružiti ruku pomirenja i praviti se da se ništa nije dogodilo.

Netko misli da je normalno da žena koja je višestruko silovana u ratu svog silovatelja sreće svaki dan u gradu.

A netko misli da je to nedopustivo i prestrašno.

Netko misli da Bandića nije trebalo zatvoriti jer je napravio i neka dobra djela.

A netko misli da je trebalo, pa makar u korist njegovih dobrih dijela rezultat bio 99:1

Ali...

Ne brinu me oni koji misle ovako ili onako.

Ma ne brinu me ni oni koji uopće ne misle, jer takvima je uvijek baš lijepo što god da se oko njih događa.

Brinu me oni koji misle da su njihovi očevi vrijedniji od mog.

Da su njihove majke vrijednije od moje.

Da su njihova djeca vrijednija od moje.

Da u ime boljitka njihove djece ja moram pristati da teret ponesu moja.

I ostala djeca nas djece branitelja.

I djeca njihove djece... danas moja djeca.

Za vrijeme progonstva smo bili  'smrdljive izbjeglice'.

Nakon mirne reintegracije ako se nismo vratili, pa i dan danas, smo 'dotepenci'.

U Vukovaru smo, nakon što smo se vratili, bili nacionalisti i netolerantni prema Srbima.

U Istri smo neprilagođeni jer nismo progovorili talijanski onog trenutka kad smo se našli s druge strane Učke.

Svaki dan mog života netko mi zbog jednog od ovih gore razloga trlja nos.

Meni ili mom djetetu.

I koga briga?

Život je surov živi ga il' crkni!

Prilagodi se.

Uvijek, svuda svakom. I nemaj svoje mišljenje, jer ako ga imaš onda to nije dobro? Malo sutra.

I dokad tako? Vjerojatno zauvijek.

Je li to promijenilo moje mišljenje o svijetu, ljudima, dobroti i smislu života?

Nije.

Čekam li prvu priliku da pobjegnem iz svoje domovine i tražim sreću kao da me negdje drugdje netko više treba nego ovdje?

Ne zanima me to.

Vrijeđa li me pljuvanje po svemu u što vjerujem iz svakog kutka na svim sferama života?

Vrijeđa.

No, u jednom trenutku čovjek shvati da troši energiju na krive ljude.

Na sitne duše.

Ja sam dijete hrvatskog branitelja. Ne one skupine o kojoj priča ministar, koja ga podržava.

Nego dijete branitelja koji podržava invalide Domovinskog rata koji prosvjeduju.

Ja podržavam branitelje koji posjeduju.

Zašto ih podržavam.

Zašto ih bezuvjetno podržavam?

Zato što se bojim da ne izgubim privilegije.

Nije li odgovor logičan?

Jer ipak mi, djeca tih ljudi u šatoru, uživamo u privilegijama svojih očeva.

Kao i oni sami.

I mi, i naše majke, pa i šire obitelji.

Isto kao što smo uživali na podovima sportskih dvorana sa 200 cimera svih dobi.

Kao što smo uživali po hotelima u progonstvu. Znate one hotele koje su uništile 'smrdljive izbjeglice'?

Ili u limenkama koje su nam zamijenile kuće, po cijeloj Hrvatskoj. Plastičnim kutijama s jednim prozorom i vratima.

I izgubili dostojanstvo života. No nikad nismo klonuli duhom i vjerovali u povratak kući.

Iako nikad nismo ni pomišljali da bi to moglo potrajati sedam godina.

Sedam godina.

Zamislite da ne možete kući 7 godina.

Iz bilo kojeg razloga.

A kamoli da vas tamo više ništa ne čeka.

I onda dođete kući, uđete u nju - a nje nema.

Naša je stajala... sva tužna i nikakva, izbijenih prozora i vrata... bez krova.

A u dnevnoj sobi i spavaćoj sobi roditelja, koji su postali jedna velika prostorija, 'komšija' drži patke.

Sedam godina naša je kuća njemu bila kokošinjac!

A ja sam živjela s mamom, bratom, ujakom i njegovim prijateljem (obojica alkoholičari) u smrdljivom, vlažnom, suterenskom stanu, bez grijanja i tople vode usred Zagreba, u 18 kvadrata.

Divan jedan život za djevojku od 16 godina.

No tada ja to nisam tako doživljavala.

Bila sam kao i sve druge djevojke tih godina, odjednom u velikom gradu, željna života, izlazaka, zaljubljivanja...

Ono što se događalo u Vukovaru i što tate nema isprva nisam uopće doživljavala na svjesnoj razini.

Sve to mi je bilo kao neki nestvarni film koji će završiti i sve će biti dobro.

Mislila sam da ne može gore od toga što smo morali otići od kuće i ostati bez svega i bez života koji sam do tada poznavala.

I nikad se nisam žalila.

I nikad nisam zbog toga patila.

Dok nisam odrasla.

Dok mi ljudi koji, iz ne znam koje perspektive, gledaju na moj život i život mojih sugrađana, nisu počeli držati lekcije.

Uvjeravati me u nešto u što sami ne vjeruju.

A mene ne razumiju. A i kako bi me mogli razumjeti?

Zasmeta čovjeka malo.

Koga ne bi? Da ti netko iz dana u dan ponavlja stvari za koje znaš da nemaju veze sa stvarnošću. S onim što je u tvojoj glavi. U tvojoj kući.

A naša je priča samo jedna od mnogih.

I nije osobito traumatična u usporedbi s nekim drugim pričama.

I ja je, u vrijeme dok se odvijala, nisam smatrala teškom i nesavladivom.

Nisam mnogih stvari ni bila svjesna.

I nekad sam mislila da su hrvatski branitelji junaci.

No definicija se proširila .

Hrvatski branitelji su junaci koji su obranili ovu zemlju da bi je drugi mogli pljačkati i po njoj pljuvati!

Tko god se sjeti daje sebi za pravo posrati se braniteljima na glavu.

I to čini bez ikakvog straha od posljedica, jer posljedica nikad ni nema.

Zna se kad ima posljedica i kad se koristi pojam "govor mržnje".

I protiv koga ne smiješ zucnuti bez da se nad time zgraža čitavo 'uljuđeno' društvo.

Društvom kojem je, kako naš predsjednik tvrdi, savjest 'Documenta' i Vesna Teršelić.

Pa ih je valjda zato i odlikovao.

Jadno je to...

I općenito čudo jedno na što sve nasjedamo.

I to uglavnom jer nas nije previše briga za ljude oko nas.

Čitamo samo naslove, gledamo fotke i fejs statuse.

Ozbiljnog čitanja se primimo između Sorajinih sisa, novootvorenog butika Lejle Šehović i Severininog najnovijeg hita.

I život nam je baš lijep...

Nije nas briga za tuđe patnje i probleme, imamo dosta vlastitih.

Živimo svojim malim prosječnim životima i sretni smo jer ima onih kojima je gore nego nama.

One kojima je bolje preziremo i vjerujemo da su do toga došli preko veze, lopovlukom, rođačkim vezama, stranačkom pripadnošću, preko kreveta... I to vrijedi za sve uspješne ljude, bez iznimke, osim ako nisu iz regiona. Onda su genijalci.

Duše su nam sitne, ne vjerujemo u tuđi uspjeh, ne volimo sretne ljude i likujemo nad onima u nevolji.

"Tako im i treba... što bi oni htjeli... da nisu ovako ili onako, ne bi im bilo loše..."

Jalni smo, ne patimo što imamo malo, nego što netko drugi ima više od nas...

No sad će Božić, pa skijanje pa Nova Godina, tko još brine o šugavim braniteljima koji ne daju ostatku normalnog svijeta da živi na miru.

Želimo prolaziti ulicama grada koji nije blokiran zbog tamo nekih primitivaca koji jako dobro žive u usporedbi sa mnom, da dođemo na svoja radna mjesta koja u pravilu ne možemo smisliti, šefove koji nas ne vole, ne zato što smo nesposobni, lijeni i nezainteresirani za posao, nego zato što imaju nešto protiv nas osobno, a nekog drugog tko je došao preko veze favoriziraju.

I želimo se nakon što u 16:59 ugasimo svoja računala vratiti u svoje premalene stanove za koje ćemo narednih 40 godina plaćati kredit, a oni tamo branitelji smradovi dobili stanove i privilegije.

Sve džabe i za ništa. I još prosvjeduju.

Jadno je to...

Jadan je taj svijet kojem je uz sve što se ovih dana događa vrhunac dana briga o tome kako će se osjećati Bandićev pas nakon što su mu gazdu zatvorili u Remetinec ili što znači brodić na premijerovom stolu.

Kako to?

I kad sam već kod 'kako to' - najpoznatiji 'kako to' ovih dana je onaj pomoćnika ministra branitelja Bojana Glavaševića.

Pa smo čuli kako to zvuči kad netko zagrize zalogaj koji nije u stanju prožvakati i drži predavanja o nečem o čemu nema blagog pojma, i kako to završi kad čovjek zaboravlja da gdje god nastupa - nastupa kao političar, ispred ministarstva ove države, a ne pod svojim imenom i prezimenom, ili kao član neke civilne udruge.

To što je on u tom desetominutno predavanju napričao to je bilo čudo jedno. Kaže Matić da je to bilo sa stajališta znanstvenika... Aj' dobro...

I otkud uopće potreba da se Ministarstvo branitelja bavi tim pitanjima o kojima je ova ekipa pričala i pitam se isto kao što se u svom tekstu na ovu temu pita i kolega Zvonimir Despot: Otkad je posao Ministarstva branitelja istraživanje agresorske strane i jesu li temelji države na Domovinskom ratu ili Documenti?

Ministar branitelja tvrdi kako je ta izjava (da pobjednička vojska boluje od PTSP-a, a Krajišnici ne - bar koliko oni znaju,a  pod oni valjda misli na sebe i Vesnu Teršelić) izvučena iz konteksta predavanja od 10 minuta, pa mediji i mi svi ostali bjesomučno vrtimo tu minute-dvije (kako to, pa kako to...) i krivo zaključujemo. Izvlačimo iz konteksta. 

Ok, ostaju nam onda samo dvije mogućnosti; vjerovati ministru ili vjerovati svojim očima i pogledati cijeli 'kontekst' od 10 minuta, pa sami zaključiti kakva to predavanja drži pomoćnik ministra branitelja u društvu Documente, je li se dovoljno dobro pripremio, kako se odjenuo za okrugli stol na kojem sudjeluje kao predstavnik ministarstva, odnosno pomoćnik ministra branitelja, i općenito - kakav dojam ostavlja pričajući o jednoj tako osjetljivoj temi.

Ono što mi je osim svega navedenog posebno zanimljivo jest konstatacija da se i on (kao i predsjednik u videu ispod) smjestio na neku drugu stranu, od onih kojima se obraća.

Drugu od branitelja?

Drugu od običnih smrtnika?

Nije mi jasno to - vi i mi...

Pa kaže: "...i  VI čekate pravdu, i MI je isto čekamo 20. godina."

Tko su VI, a tko su MI?

Dok predsjednik prilikom nenajavljene posjete braniteljima, uz izjavu ljubavi domovini Hrvatskoj i zahvalu braniteljima, govori nešto na istom tragu:

"Molimo vas da probleme koje smatrate da imate rješavamo kroz institucije VAŠE i NAŠE domovine."

Vaše i naše domovine...?!?

VAŠE i NAŠE.

Što to znači?

Vjerojatno isto što i Bojanovo: VI i MI!

Nije mi jasno...

Dok nam u ostalim situacijama poručuju da su svi građani i građanke jednaki, da trebamo stati uz slabije i drukčije (gay osobe, manjine, invalide...) strašno smo zabrinuti za odnos prema kućnim ljubimcima, zaštićenim  - pa i svim ostalim životinjama, općenito očekuje se da budemo suosjećajni, empatični i da svakog čovjeka i svako biće uvažavamo. Što je i normalno.

Svakog osim biskupa Ivasa, Željke Markić, Kolinde, Karamarka, članova HDZ-a, žena silovanih u Domovinskom ratu (osim žena iz BIH koje je posjetila Angelina Jolie i onih koje trpe obiteljsko nasilje), logoraša, Thompsona, divljih čekićara iz Vukovara, ustaša iz kolone sjećanja koja je blokirala ekipu iz Vlade i općenito primitivnih desničara, a povrh svega - branitelja.

I upravo zbog svog različitog mišljenja su svi oni koji su razmišljali drukčije od onog što se forsiralo u javnosti po pitanju prethodnih referenduma pa i trenutnih događaja napadnuti 'drvljem i kamenjem' od mnogih grupa i pojedinaca koji se inače kao diče tolerantnošću, uvažavanjem, prihvaćanjem sviju - pa eto ne znam što im je ovakvih dana...

Popustila koncentracija?

Doživjeh to i na vlastitoj koži, u vlastitom okruženju, na vlastitom facebook zidu. Od ljudi za koje sam mislila da smo prijatelji, unatoč različitim uvjerenjima.

Imam vlastita uvjerenja, držim do njih, ma što god netko mislio o tome. Imam na to svako pravo. 

I poštujem suprotna. Ne sviđaju mi se. Pišem o njima, preispitujem ih, kao i netko moja.

I prihvaćam da možda i na potpuno iste svari jednostavno gledamo iz drukčije perspektive, s drukčijim doživljajem.

No, mišljenja nas običnih ljudi nemaju težinu i značenje za razliku od mišljenja i izjava koji dolaze s visokih funkcija i u Vladi i u oporbi, i kao takvi djeluju na ljude, poput one Matićeve o biskupu Bozaniću:

"Čekam samo da Bozanić s oltara počne vikati 'Ne čujem dobro, ne čujem dobro', - nedvosmisleno aludirajući na poznati govor Slobodana Miloševića održan na Kosovu, nakon čega su i počeli ratovi u bivšoj Jugoslaviji.

Pa čak je i to nekom normalno. Izjasnili se ljudi.

Meni nije.

U današnje vrijeme kad se nečim čega se zapavo treba sramiti ljudi diče, onda nije ništa čudno. Primjera milijun.

No, za te svoje riječi se ministar Matić ispričao, vjerojatno ne - jer mu je žao što ih je izrekao, nego zato što je to politički korektno. Ispričao se čovjek...

I to je najmanje što je mogao učiniti. A i inače se voli ispričavati. Ne znam što je sada problem da se ispriča i pomoćnik mu.

Uglavnom, evo integralnog videa predavanja Bojana Glavaševića pa procijenite sami zašto ovo ministarstvo (i ljudi koji su mu na čelu) braniteljima i njihovim obiteljima ne ulijevaju sigurnost.

I treba li se Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja, ispričati ili je ovih deset minuta odradio baš na nivou.

 

 


 

A budući da svi gledamo TV i vidimo samo dio priča (što zbog ograničenog vremena televizijskih emisjia, što zbog uredničkih škara) kao ljubiteljica integralnih žitarica, integralnih priopćenja i sirovih video snimki, bez ikakvih intervencija, uljepšavanja i nagrđivanja zalijepih vam ovdje i javno dostupan video o nenajavljenom posjetu predsjednika Josipovića braniteljima u prosvjedu, 5. dan.

 

 

Zar ne baca to još tužniju sliku o tom događaju od onog što smo pogledali u skraćenim verzijama u dnevnicima? Meni da...

Nije li žalosno gledati kako je ovoj dvojici, malo je reći neugodno, kako su se stisli... ma to je za plakat'... i koliko unatoč svemu ljudi imaju poštovanja prema instituciji predsjednika, pogledajte im oči... a pogledajte njih dvojicu... ne treba tu puno priče... sve je jasno :(

Po mom skromnom mišljenju, naravno...

 


 

Kaže ona poznata: "Fućkaš čovjeka koji nikad ne mijenja mišljenje!" ili "Nikad ne reci nikad!"

Kako ide kod vas, mijenjate li mišljenje?

Često, rijetko, nikad?

Jeste li podložni promjenama mišljenja, ili ste zaguljeni kao ja?

Jeste li u nekoj zlatnoj sredini, da ne kažem "ni vrit ni mimo"?

Ma, ne vjerujem... To je ipak rezervirano za političare.

A kako je to kod našeg ministra branitelja?

Meni se čini da Matić kao branitelj i umirovljeni brigadir HV-a imao neko drugo mišljenje nego što ga ima sad kao Matić ministar branitelja u SDP-ovoj vladi. Naravno - do srži kao nestranački ministar.

Možda je to normalno, a ja ne shvaćam život...

Kažu da se čovjek promijeni kad odoru zamijeni odijelom. Ima li u tome istine?
 

Nakon što je 2008. javno tvrdio da su od 2000. na vlasti reformirani komunisti koji ne cijene, ne poštuju ni ne priznaju branitelje, invalide pa ni sam Domovinski rat, 7 godina kasnije iz perspektive (nestranačkog) ministra u SDP-ovoj vladi (koja je nastala od tih reforminraih komunista na čelu s Ivicom Račanom) pjeva neku drugu pjesmu.

Znači da Predrag Matić - ministar misli jedno... a predrag Matić - branitelj i umirovjeni brigadir HV-a misli potpuno suprotno.

Ili su ovo neki drugi ljudi? S nekim drugim uvjerenjima... hm...

Ili je samo tada na promociji svoje knjige 'Ništa lažno' u Buenos Airesu, kad je rekao da mu je prilikom pisanja knjige najteže bilo dati joj naslov, mislio tako?

Gdje je otkrio kako je ipak došao na ideju za naslov knjige i izjavio:

"A tada kad su na vlast u Hrvatskoj 2000. došli reformirani komunisti, imao sam priliku radeći u ministarstvu branitelja vidjeti njihov odnos prema braniteljima, gdje su svi bili lažni; i lažni branitelji i lažni invalidi, i lažni rat i onda sam ja dao knjizi naslov 'Ništa lažno'!"

Hm... zar nije ovo baš zanimljivo?

Ma, evo i videa da ja ne pametujem previše:

 

 

Ok. Ima čovjek pravo na svolje mišljenje. 

Možda je kad je upoznao stranku koja je naslijedila reformirane komuniste shvatio da je onomad bio u krivu i da su oni zapravo baš super.

Potpuno su ga uvjerili da imaju ispravne stavove do te mjere da je pristao biti ministar u njihovoj vladi.

Do te mjere da se izliječio od PTSP-a.

Do te mjere da njegov pomoćnik (koji je osim po ocu heroju poznat kao i 'mali koji hoće radit') bez problema usred Vukovara branitelje pita kako to da su pobijedili, a boluju od PTSP-a, dok krajišnici koji su izgubili sve (?) ne boluju, i on s tim nema nikakav problem.

Ili je ta izjava u Buenos Airesu samo bila zbog bolje promocije knjige?

Tko bi ga znao...

A ako ikad bude pisao drugi dio knjige 'Ništa lažno' evo od mene i mojih istomišljenika prijedloga za jedan "catchy" naslov:

ŠAPTAČ TENKOVIMA

(hvala T. na sjajnoj ideji)

 

 Premijeru sretan rođendan, nije da ima razloga za slavlje. 

A ministru odgovor na današnje pitanje: Zar nam treba još nemilih scena poput smrti braniteljice?

Ne treba!

Daj ostavku da ljudi idu doma. 

 


 

A u nastavku možete pročitati pismo dvojice vukovaraca koja su se usudila obratiti hrvatskom narodu i iz svoje perspektive objasniti što oni misle da se događa ovih dana. Ovo kao i mnoga priopćenja i Otvorena pisma do sada objavljujem ne (samo) zato što vjerujem da njihove riječi dolaze ravno iz srca (koliko god to nekom patetično zvučalo) nego zato što smatram da riječi bilo kojeg čovjeka koji se trudi i pomaže braniteljima i Vukovaru zaslužuju mjesto u medijskom prostoru zatrovanom svim i svačim, do te mjere da običan čovjek ponekad jednostavno ne može prepoznati važnu informaciju u moru nevažnih i razlučiti istinitu od lažne, ili pak istinitu, s nekoliko znalačkih promjena, prikazanu potpuno suprotnom onome što je rečeno ili snimljeno.

 

Otvoreno pismo
Iz  ¨Vukovara - Mjesta posebnog pijeteta¨
 
 
 
PORUKA HRVATSKOM NARODU

 

 
 
Dragi hrvatski narode,
 
zbog promašenih i nepoštenih politika, zbog protunarodnih i protunaravnih zakona, zbog nepravednih odluka, zbog Ustava i zakona koji se ne provode, zbog omalovažavanja vrijednosti na kojima je hrvatski narod stoljećima izgrađivao svoju opstojnost i nacionalni identitet, a napose zbog grubog nasrtaja na dignitet obrambenog hrvatskog Domovinskog rata, ugroženi su i sami temelji naše državne samostalnosti za koju su mnogi, u neizrecivom sebedarju, dali najviše što su mogli – svoje zdravlje i svoje živote. Hrvatski su branitelji svojom odlučnošću i hrabrošću, kao i ljubavlju prema Domovini, Čovj eku i Bogu, obranili hrvatsku državu od osvajača koji je pristizao s istoka, i time svima danas omogućili dostojanstven život u miru i slobodi.

Stoga, hrvatski branitelji imaju pravo, ali i obvezu progovoriti o društvenim nepravdama i lošim zakonima! Hrvatski branitelji  imaju pravo progovoriti o politici koja bezobzirno izjednačava žrtvu i agresora! Hrvatski narod ima pravo progovoriti o svima onima koji uporno tvrde kako na Hrvatsku nije izvršena velikosrpska agresija, nego se dogodio građanski rat! Hrvatski narod mora, može i smije podići svoj glas, uputiti vapaj svima pa i onima  koji uživaju vlast te koji svjesno i namjerno gaze podnesenu žrtvu, a upravo zbog nje danas žive u miru i blagostanju. Okupili smo se kako bismo, uz Vašu potporu, iskazali nezadovoljstvo i gorčinu prema politici koja r elativizira zločin agresije na Hrvatsku i njezine građane kao i prema politici koja izjednačava čin agresije i ratnog zločina s uzvišenim činom mučeništva i trpljenja.
 
Dragi hrvatski narode,
 
ne vjerujete onima koji tvrde kako hrvatskim braniteljima nisu smanjivana prava, jer činjenice govore upravo suprotno. Ne vjerujte onima koji kažu da prosvjedujemo samo zbog materijalnih prava jer je naš prosvjed ponajprije odraz društvene i političke stigmatizacije kojoj smo već godinama izloženi. Ne vjerujete onima koji kažu da su branitelji „hrvatska svetinja“, sve dok su mnoge braniteljske obitelji, pogrešnom i protubraniteljskom politikom, dovedene na rub životne egzistencije.
 
Dragi hrvatski narode,
 
obraćamo se Tebi jer si jedini bio i ostao vrijedan hrvatske države u kojoj želimo zajednički stvoriti Dom za svakog njezinog poštenog, radišnog i domoljubnog građanina. Za takve je ciljeve vrijedilo  i još uvijek vrijedi riskirati osobnu egzistenciju, zdravlje, vrijeme, pa i vlastiti život jer su hrvatski branitelji uvijek spremni priteći u pomoć Domovini, hrvatskom narodu i hrvatskim građanima.

Kada smo se prije dvadeset i više godina, gotovo goloruki, odazvali pozivu i stali na branik Domovine i Mlade hrvatske države, nismo se borili za privilegije, kako često neki licemjerno prigovaraju. Naprotiv, borili smo se za stvaranje i očuvanje Domovine i Doma  u kojemu vrijede I promiču se ljudske vrijednosti za koje su naši suborci ginuli, vrijednosti za koje su naše majke, očevi, sestre i djeca skrušeno molili. Borili smo se da naša hrvatska Domovina bude oaza čovjekoljublja, sebedarja, solidarnosti, čestitosti, poštenja, hrabrosti, odanosti, moralnosti i etičnosti. Jesmo li se izborili za te uzvišene ciljeve… ili  su oni i dalje… samo u našim mislima i nedosanjanim snovima…
 
Dragi hrvatski narode,
 
ovu poruku upućujemo Tebi. Tebi, koji se s ponosom sjećaš svojih branitelja i moliš za njih. Tebi, kojega razara nasrtaj na vrijednosti Domovinskoga rata, posebice onih koji ni devedesetih nisu željeli samostalnu hrvatsku državu, a ne žele ju ni danas. Sigurni smo da ćeš prepoznati i poduprijeti naša nastojanja da Hrvatsku zajednički gradimo kao državu sretnih i zadovoljnih građana, a ne kao „slučajnu državu“ u kojoj se vodio „građanski rat“ i u kojoj je dozvoljeno, pa i normalno, omalovažavati dignitet hrvatskih branitelja i Domovinskog rata. Uz radnike, seljake, ribare…, mi smo zadnji čuvari ljudskih i nacionalnih vrijednosti. Posljednja smo prepreka svima onima koji žele do kraja rasprodati hrvatsko nacionalno blago i posljednja prepreka uništenju stoljećima čuvane tradicije koju su gradili  toliki naraštaji prije nas.

Na čistoći moralne  dimenzije hrvatskoga branitelja obranit ćemo Domovinu od onih koji nemaju ljubavi prema njoj, od onih koji nemaju razumijevanja za osjećaje hrvatskoga naroda,od onih  koji hrvatske branitelje ponižavaju i vrijeđaju… I dalje ćemo se grčevito suprotstavljati svima koji žele Hrvatsku i hrvatski narod što više oslabiti, učiniti ih ovisnima o tuđoj volji i stranim interesima!
 
 
Za  ¨Vukovar – Mjesto posebnog pijeteta¨
 
Vlado Iljkić, Dražen Živić

  • sbb:

    Bravo Sandra!

  • vrt:

    Hvala Sandra za glas razuma i tračak svjetlosti! Istina UVIJEK pobjeđuje! Samo da izdržimo u miru i strpljenju! : )

  • Harpoon:

    Ima poddosta vremena da je jedan veoma uman čovijek, kojega ne poznam ali osobno jako cijenim, radi se o odvjetniku Zvonimiru Hodaku, koji je u svojih par komentara na portalu Dnevno.hr današnjeg ministra branitelja nazvao Fred "punjena ptica". Ako je ... prikaži još! to gospodin Hodak napisao, imao je itekako dobre argumente da Freda Matića nazove "punjenom pticom", a tek nakon ovih prosvjeda branitelja u Savskoj, uviđam koliko je gospodin Hodak bio dalekovidan i prokleto u pravu.

Message