Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Pametovanje

'100 milja Istre' ima novu kategoriju od 20 km - želim, prijavila sam se, no - mogu li?

Mislim da je trčanje i hodanje po planinskim stazama i prirodi za mene izvedivo, pa makar i 20 km bilo u pitanju, za razliku od polumaratona po cesti, bez zaustavljanja. O njemu sam prestala sanjati prošle godine...
Objava 02. veljače 2021. 0 komentara 1513 prikaza
Sandra Gojani (foto)
Sandra Gojani (foto)
Nikolina i ja na mojoj prvoj utrci u Zračnoj luci Zagreb - 00:24 Run - 5 km!

Najveća međunarodna trail utrka u Hrvatskoj  možda je postala dostižna i za mene koja sam u svom odraslom životu nakon pet mjeseci aktivnog bavljenja trčanjem skupila 5 finiširanih utrka (od toga dvije od 10 km, dvije od 5 km i jedna od 6.6 km), a najveća kilometraža koju sam otrčala u komadu je bila ona od 11 km.

No s hodanjem je bila malo drukčija priča i to je krenulo godinu-dvije prije. 

Nakon što sam prije par godina promijenila prehranu i način života (neke isprobane zdrave recepte možete pronaći na mom dugom blogu Žaba CRAFTača) , uvjerena da ne mogu trčati niti se baviti ozbiljnije nekim drugim sportom odlučila sam aktivno hodati.

Pa sam nakon mjeseci i mjeseci hodanja svaki drugi dan oko 10 km odlučila krenuti na hodočašće od 204 km pješice, od Kutine do Vukovara.


Na prvom hodočašću "204 km pješice od Kutine do Vukovara" s inicijatorom i vođom hodočašća Vladimirom Alfom Balgačem, koji je na žalost ove godine preminuo od posljedica teške bolesti :(


Naime, zbog posljedica teške automobilske nesreće koju sam imala sa 16-17 godina i (jedva) preživjela (slomila sam zdjelicu na 6 mjesta, imala rupturu mjehura, vanjski prijelom lijeve nadlaktice, te su mi oštećeni neki živci u potkoljenici, prstima i u stopalu lijeve noge (koji se nikad nisu - neki skroz, a neki do kraja vratili u svoju prvobitnu funkciju) bila sam poprilično ograničena po pitanju sportskih aktivnosti, pogotovo trčanja. Ili sam tako mislila...

>>Tekst o mojoj prometnoj nesreći: 
Datum za koji ne znam trebam li ga pamtiti ili zaboraviti zauvijek i što sam sanjala u 8 dana kome

Osim toga vukla sam neku ozljedu lijevog koljena iz vremena dok sam igrala rukomet, te mi je uz sve to, prije nekih desetak godina na badmintonu pukla Ahilova tetiva, koju su mi također morali sastavljati operacijom, tako da je osim lijevog stopala, zbog prometne, i desno postalo poluupotrebljivo i već nakon dnevnog dužeg hodanja natekne i guli se.


O, Ahile, u istim smo mukama! :D


Nije pomoglo niti to što sam nakon puno muke da uopće zadržim trudnoću, zbog moje višestruko strgane zdjelice (na 6 mjesta je pukla) uspjela nakon nekoliko neuspješnih pokušaja roditi: prvo s 30 godina jedno dijete, pa 8 godina kasnije, u kasnim tridesetima, i drugo. Obojicu carskim rezom, što su uz sve moje dotadašnje operacije bile još dvije.

Ma nije ni problem taj carski, nego to što se u trudnoći zdjelica pomiče, i širi i poslije vraća natrag, no kod mene to ne može ići normalno, pa sam sva ukrivo i oporavak je bio drukčiji nego kod zdravih i puno mlađih žena.


Moja druga trudnoća u 38. godini


Tako da s obzirom na to sve  nisam mogla ni sanjati o trčanju.

I onda sam odlučila aktivno hodati te sam svaki drugi dan prevaljivala oko 10 km, a vikendom ponekad i 20. 

Nakon godinu dana aktivnog hodanja krenula sam na to hodočašće od 204 km od Kutine do Vukovara, u 7 dana. 


Moje prvo hodočašće Kutina-Vukovar, prehodala od 120 km od 204 koliko je trebalo proći


Prvi put sam uspjela prijeći samo 120 km, odnosno morala sam odustati 4. ili 5. dan, više se ne sjećam koji točno.

Imala sam velikih problema sa žuljevima, na desnoj nozi mi je jako krvarila peta, odnosno Ahilova tetiva koju sam operirala jer mi je pukla prije nekoliko godina i nikada do kraja nije proradila kako treba pa je uslijed intenzivnog svakodnevnog hodanja po asfaltu pri velikim temperaturama (hodočašće je u srpnju) - otkazala suradnju. Doslovno mi se koža u komadima odvojila od pete, ali i od i prstiju.

Također mi je i lijeva noga u dosta lošem stanju od te davne prometne. Ukliješteni su mi neki živci koji idu nju, sve do nožnih prstiju, tako da mi palac lijeve noge uopće ne radi, mogu ga dignuti prema gore, ali mu je prirodno stanje kod mene da visi prema dolje, pa ga onda često zamotam skupa s drugim prstom (koji se pak uopće skoro ne miče ni gore ni dolje, ni lijevo ni desno, samo tu stoji i strši kao neki komad grančice) pa mi ponekad posluži kao kolac za paradajz i često bude privezan kao potpora palcu kad idem hodati ili trčati. :)

Uz sve to na toj nozi ne osjećam na dodir ništa od koljena prema dolje, tako da dok sam ja skužila vizualno da su nastale velike rane i žuljevi već je bilo prekasno za bilo kakvu intervenciju i zaštitu. Šteta je već bila prevelika da bih nastavila bez ozbiljnih ozljeda ili infekcije. 

Normalne ljude upozori bol, ja je na toj nozi ne osjećam ili osjećam s nekoliko sati ili čak dana zakašnjenja, i to mi je i inače u životu, dok se nisam navikla, stvaralo dosta problema.

Primjerice, jednom sam se baš jako oderala na stijenu u moru i hodala plažom čudeći se što svi bulje u mene u nevjerici kao da hodam gola golcata, i tek kad sam prišla bliže našim ručnicima sin je zajaukao jer je iz moje noge šikljala krv, a ja nisam osjetila ništa.

Taj put nakon pregleda u ambulanti za mene nije bilo dalje! :(


No, nije uopće bila stvar u formi ili psihi na tom prvom hodočašću (iako nije lako biti jedina žena među desetak muškaraca 7 dana, uz spavanje u nogometnim svlačionicama na podu u vrećama za spavanje), nego je bila stvar u tome da nikada do tada (mislim na period nakon prometne) nisam nalazila u takvoj situaciji niti izlagala svoje, ne baš zdravo tijelo, takvim naporima  - i to svaki dan!

Pa sam se sad već s tim iskustvom sljedeće godine malo bolje pripremila i tada sam već dobro poznavala većinu ekipe, domaćine po mjestima gdje smo večerali i spavali, kao i sam put, te što me točno na njemu čeka.

Zamatala sam i bandažirala svoje kritične točke na Ahilovoj tetivi tj. peti desne noge i na prstima lijeve noge kako bih što bolje zaštitila ta mjesta od trenja pa tako i što više odgodila pojavu žuljeva. Nisam ih mogla do kraja izbjeći jer mi se noge ne gibaju na normalan način i stalno dolazi do neprirodnog trenja, ali sam te rane uspjela držati pod kontrolom i doći do cilja, odnosno prehodati svih 204 km.


Nakon 204 km hodanja - napokon u Vukovaru!


 

U Vukovaru su nas čekale Vukovarske Iskrice jer ovo hodočašće, osim što je posvećeno svim poginulima, ubijenima i nestalima u obrani Vukovara, ima i humanitarni karakter prikupljanja sredstava i pomoći za Vukovarske Iskrice, udrugu za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama


Doduše otpali su mi svi nokti, ali to je zapravo bio najmanji problem. Lako za nokte, narastu novi - još ljepši!  Ovo mi je već ne znam koja kolekcija po redu! :)

Nakon onog prvog, uvjetno rečeno neuspješnog hodočašća suprug i ja smo bili dvije godine za redom na Hrvatskom festivalu hodanja u Lici gdje smo hodali 2x po 2 dana na stazama od oko 20 km.


Pripremljena za hodanje na putu za Liku!


Također sam bila i na mini braniteljskom hodočašću udruge Topot iz Kutine gdje smo pješačili do Hrvatske Kostajnice i Baćina, oko 20-25 km, dio nas je hodao, a dio je jahao na konjima.

Nakon hodošaća smo kampirali na Uni i osvježili se kupanjem. I mi i konji!


Zašto ovo sve pričam?

Zato što sam nakon tog drugog hodočašća kad sam uspjela prehodati svih 204 km po cesti u 7 dana u 7. mjesecu po najvećoj žegi nailazeći na beskonačne uzbrdice (i nije tako baš ravna ta Slavonija), od straha da mi ne probije žulj na toj peti uzbrdo trčkarala na prstima i palo mi je na pamet da bih možda (kad se vratim kući s hodočašća) mogla pokušati trčati umjesto hodanja. Mogu istu kilometražu proći za duplo manje vremena pa možda tako doskočiti tim žuljevima, odnosno ozljedama usred trenja koji nastaju jer mi se noge ne gibaju na normalan način.

Tu se naravno javlja još jedan problem osim ovih već navedenih. 

Naime ja sam prije prometne profesionalno igrala rukomet i ozlijedila sam koljeno, a budući da je ozljeda bila možda čak i za operaciju, ako sam mislila nastaviti rukometnu karijeru, ona se na kraju nije dogodila jer je od odlaska iz Vukovara u progonstvo gdje sam igrala za RK Borovo i ozlijedila se (ma valjda na zadnjoj prvenstvenoj utakmici) do ponovnog treniranja u Zagrebu u Lokomotivi prošlo par mjeseci, te sam bez da sam novom treneru prijavila ozljedu, otišla na trening s kojeg su me, nakon što mi je iskočilo nezaliječeno koljeno, odvezli direktno na hitnu.

Operaciju i nastavak igranja rukometa nisam dočekala jer sam u međuvremenu stradala i na kraju nikad ni nisam to koljeno do kraja sredila; doduše jačala sam mišiće, vježbala i navikla da mi svako malo iskoči (i ja ga vraćala natrag), a sad kad sam puno starija i puno aktivnija, što nisam bila ni blizu u dvadesetima i tridesetima, više uopće nemam većih problema s tim koljenom.

Jednostavno sam naučila štedjeti ga i ono mi služi.

I tako sam se ja takva kljakava, u 45. godini odlučila baviti trčanjem. I krenula trčati 2019. godine, odmah nakon uspješno prehodanog hodočašća u 8. mjesecu.

Imala sam naravno iskustva od ranije jer sam osim rukometa i išla na natjecanja trčanja na duge pruge, no sve je to bilo kad sam bila praktički dijete, znači mlada i što je najvažnije potpuno zdrava!

No ovo su bile skroz neke nove okolnosti, ali kad sam krenula jednostavno sam osjećala da ja to mogu! 

Krenula sam pomalo; prvo 1 km u komadu, pa 2, pa su mi iskusniji rekli neka pojačavam svaki put za 500 m (inače kad treniram trčim ili hodam svaki drugi dan, nikad svaki dan).

No ja, kad sam osjetila da mi ide, ipak sam umjesto 500 m pojačavala po 1 km i začas sam došla do toga da sam mogla bez većih problema istrčati 5 km u komadu. Mislim već za nekih 7 dana! 


S Nikolinom na svojoj prvoj utrci ikad, a s Nikolinom ću i na svoj prvi trail!


Tako sam se odmah sljedeći mjesec odlučila okušati u pravoj utrci i moja prva je bila u Zračnoj luci u Zagrebu '00:24 Run' kad smo u ponoć i pol trčali 5 km po avionskoj pisti. Tu sam od silnog uzbuđenja, i valjda u naletu adrenalina otrčala tih 5 km 10 minuta brže od svog prosjeka. Nikad prije, i nikad poslije nisam tako brzo istrčala 5 km.

Nakon tih par malih utrka na 5 km, i nakon što sam uspjela u komadu otrčati 11 km odlučila sam pokušati i sa Zagrebačkim cenerom i utrkom od 10 km, koju sam također istrčala bez problema. Opet s Nikolinom!

Kao i Ho! Ho! Ho! Run u Umagu - također od 10 km.

No, problem je nastao kad sam izgubila iz vida činjenicu da ja nisam potpuno zdrava i da, iako mogu, možda ne trebam svaki drugi dan istrčavati baš svih tih 7,8 a pod zadnje i 10 kilometara, i to povećavajući ritam. 

I onda mi se nakon nabijanja ubitačnog tempa i kilometraže u jednom trenutku dogodilo da sam nakon 2 km osjetila užasnu bol u kukovima i stopalu, stala, došla do doma (sreća pa sam bila zagrijana) i nakon toga nisam mogla danima ni hodati, ni stajati, ni ležati - ništa!

Od užasnih bolova u kukovima, lijevom koljenu i desnom stopalu.

I tako sam si uz sve priuštila još i stres frakture koje nastaju zbog ponavljajućih vježbi koje uzrokuju neravnotežu između koštane razgradnje i koštane formacije te tako vrše opterećenja na kosti. Naglo povećanje ponavljajućeg opterećenja kao što je trčanje ili cross trening bez odgovarajućeg odmora na kraju dovede do povećanja vjerojatnosti lomova kostiju.

Sve stres frakture zahtijevaju da prestanete s aktivnostima ili da se smanji opterećenje, ja sam u strahu odlučila potpuno stati s trčanjem i općenito mirovati dok se skroz ne oporavim.

Sreća u nesreći je bila da je baš tada krenula pandemija i da smo se na vrijeme pokupili iz stana u Umagu u našu kuću u Vukovaru, te smo tamo u miru i prirodi mogli provoditi vrijeme po dvorištu i vrtu, bez da smo zatvoreni u 4 zida, a opet je dobro došlo i to što nisam, sve i da sam htjela mogla doći u napast ići nekamo van hodati ili trčati jer se tada nije išlo nikamo. I opteretiti se prije nego sam zaliječila ozljede.

Sandra GojaniFoto: Sandra Gojani 1 / 18

Uzrok ovakvih ozljeda najčešće leži u nepridržavanju pravila o postepenom podizanju opterećenja, kilometraže, intenziteta i redovitim odmorom ili biomehaničkoj abnormalnosti sustava za kretanje.

Kod mene je u pitanju sve to skupa, i naravno kriva sam samo ja, jer sam ja to sve mogla i radila, iako sam morala biti svjesna da nisam zdrava osoba i da ne smijem tako, bez obzira što mogu, jer moje tijelo jednostavno nije u stanju pratiti moj tijek misli po pitanju trčanja! :)

I da se napokon vratim na temu o mom sudjelovanju na '100 milja Istre'

Iako sam se nadobudno prijavila na ovaj trail, i iako je staza koju mislim savladati lagana i namijenjena amaterima, pratnji i volonterima ozbiljnih kategorija ove utrke, svjesna sam, za razliku od prije, da iako prehodam 22 km unutar 4 sata ovo ipak neće biti dječja igra savladati i otrčati. 

No ovaj put ću se malo pametnije postaviti, vratiti se u balans iz kojeg sam ispala, tako da smatram da je trčanje i hodanje po planinskim stazama i u prirodi za mene izvedivo, pa makar i 20 km bilo u pitanju, za razliku od trčanja polumaratona po cesti, bez zaustavljanja.

U opušteni LCHF smo se ponovo (nakon mjesec-dva i natučenih 8 kila) vratili s početkom godine, a od 1. veljače krenula sam s hodanjem i trčanjem u ritmu - svaki drugi dan!

Malo ću se još potruditi korigirati prehranu da što prije uđem stabilnu u ketozu jer na masnom pogonu odlično funkcioniram te tako mogu maksimalno iskoristiti i dobrobiti dnevnog posta u kojem smo svakodnevno zadnje tri godine, u okviru 16/8 (Intermittent fasting) - kao i dobrobiti autofagije.

16/8 znači da 16 sati u danu ne jedemo, a 8 jedemo. Plus što postimo i svakog utorka, post nam tada kreće u ponedjeljak u 21 h, a završava u srijedu u 14 h.

Čašu vina koju inače popijem uz ručak i/ili večeru sam prebacila na dane vikenda i za posebne prilike, kao i keto slastice koje sami spremamo i koje inače jedemo kad god nam padne na pamet.

Također nismo ni od LCHF kruhova baš previše ni inače, tako da njih napravimo kad ih poželimo, ne nužno vikendom.


Naš malac je još 2016. godine sudjelovao na '100 milja Istre' u utrci za djecu od 1 milje!


Pa eto ga to bi bilo to, htjedoh objasniti neke stvari budući da je mnogim mojim poznanicima ovih 20 km koje mislim savladati ništa, i nije im jasno što uopće radim toliki cirkus oko toga, no ovo je za mene osobno veliki izazov i možda nekom bude poticaj da shvati da možemo puno više nego što mislimo.

Da sam slušala druge i odustala od pokušavanja ostala bih ukopana u naslonjač s vjerojatno 100 kila na grbači i depresijom, ne bih imala djecu, jer su mi savjetovali da to s obzirom na moje ozljede i nekoliko spontanih pobačaja, a kasnije i zbog godina - 'nije pametno'. 

I sigurno ne bih sad mogla ono što nisam mogla s 20 ili 30 godina. Doduše to slušanje sebe nije uvijek sjajno završilo po mene, no to su stvarno sitnice u usporedbi sa svim pozitivnim stvarima koje sam doživjela kad sam odlučila 'uzeti stvari u svoje ruke'! 

Etogac, tko je izdržao do kraja - svaka čast! :)

Čitamo se uskoro.

Bokić!

Sandra GojaniFoto: Sandra Gojani 1 / 19

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.