Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Scene iz moje kuhinje

Hrana u Velikom ratu i Hemingway

Objava 20. srpnja 2015. 1 komentara 635 prikaza
Scene iz moje kuhinje
Scene iz moje kuhinje
Doručak za Hemingwaya u romanu Across the River and Into the Trees

Sigurna sam da ste naišli u zadnjih godinu dana na već mnogo tekstova posvećenih Prvom svjetskom ratu. Održani su brojni znanstveni skupovi, predavanja, izložbe, a gotovo svaki grad je imao izložbu posvećenu ratu u tom mjestu. Prvi svjetski rat ili Veliki rat je bila tema kojom su se kod nas sve do okrugle obljetnice 2014. samo rijetki bavili pa ta zasićenost temom do koje je možda došlo i ne treba previše smetati. Aspekti o kojima se može pisati i proučavati su brojni. Ovdje ću se osvrnuti na na aspekte koji su povezivi s temom bloga, a to je pitanje ishrane u Prvom svjetskom ratu, konkretnije, u samom Zagrebu.

 

Kada je rat u pitanju, na hranu se uvijek promatra s dva aspekta: onog civilnog i onog vojnog. Iako sam Zagreb nije bio izravno pogođen ratom, vrlo brzo ga je postao svjestan. Već je mnogo puta opisivan početni osjećaj oduševljenja na svim stranama kada je počeo Prvi svjetski rat. Tako je bilo i u Zagrebu. Brojni građani su s oduševljenjem  ispraćali vojnike (25. domobranska hodna pukovnija) iz Rudolfove vojarne koji su odlazili na drinsko bojište, zasipajući ih cvijećem. Raspoloženje se promijenilo vrlo brzo; već na jesen kada su počeli pristizati prvi izvještaji s bojišta koji su govorili o mnogim poginulim i ranjenim vojnicima. Tada su se i prvi ranjenici počeli vraćati u Zagreb.

Slika prikazuje prijelaz 25. domobranske pukovnije kod Drine 1914. Autor: Oton Iveković (Wikipedia)

Cijeli grad se morao reorganizirati. Kako su mnogi mobilizirani, pa je tako među njima bilo i mnogo državnih i drugih službenika, paralelno s popison za mobilizaciju, nastajao je i onaj za popunu praznih mjesta, a nužnih za funkcioniranje grada, kao što su gradski službenici, bolničari, radnici, pisari, bravari, postolari, krojači, mehaničari. Mnogi prostori su prenamijenjeni u vojne bolnice i urede (posebice brojne škole), a i svaka obitelj je morala na barem mjesec dana primiti vojnu osobu u svoj dom i omogućiti joj potpuni smještaj, za što su dobivali i naknadu. Troškovi grada su tako samo rasli, a na kraju ih i nisu mogli sve naplatiti od vojske zbog raspada Austro-Ugarske Monarhije. Stanovništvo Zagreba bilo je tako pomiješano s brojnim vojnim osobljem, ali i ranjenicima. Rat se više nije činio tako dalekim.

Humoristični prikaz života u Zagrebu prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata (Wikipedia)

Problemi s opskrbom hrane počeli su vrlo brzo; već 1915. godine, kada su se javile velike poteškoće s nabavkom brašna. Kako je vrijeme prolazilo, očekivano je hrana poskupljivala, a neke namirnice, poput mesa, postajale su pravi luksuz. Ponekad se problemima moglo doskočiti samo humorom pa su tako novine i satirički listovi puni šala na račun nestašice hrane, ali i nezadovoljstva sela koje mora većinu hrane slati u gradove.

Wikipedia

Zagreb je još od 1846. godine imao humanitarno društvo pod nazivom Društvo čovječnosti, iz kojeg je proizašla i pučka kuhinja 1875. godine. Taman pred rat, u jesen 1913., započela je gradnja nove pučke kuhinje, a završena je na jesen 1914. godine u Petrinjskoj ulici. Tijekom rata je, očekivano, jako poskupila nabava namirnica, a uz poteškoće i slabije izbor, pučka kuhinja je uspijevala i dalje nastaviti s radom. Društvo je izdatke pokrivalo iz vlastitih sredstava, subvencija grada i donacija. Podaci o funkcioniranju pučke kuhinje su zbilja fascinantni. Od hrane su nudili kruh, juhe, variva i meso. No, 1916., 1917. i 1918. godine više se nisu dijelile juhe i meso, već samo kruh i varivo. O slici koliko je otprilike porcija podijeljeno u pučkoj kuhinji, govore sljedeće brojke: 1913. godine njih 160.591, 1914. ukupno 195.593 porcija, 1915. godine 195.714, 1916. njih 130.758, 1917. godine 169.037, a 1918. ukupno 158.329 porcija. Pučka kuhinja Društva čovječnosti nije bila jedina pučka kuhinja u Zagrebu. Na jesen 1914. osnovana je još jedna u prostorijama Umjetničkog paviljona, a osnovao ju je privrednik i dobrotvor Šandor Alexander.

Osim pučkih kuhinjh, vrijeme Prvog svjetskog rata bilo je u Zagrebu i vrijeme brojnih drugih dobrotvornih i sličnih akcija. Brojni pojedinci su pomagali ili donacijama raznim društvima, Crvenom križu i sl., doniranjem raznih potrepština za, primjerice, bolnice. Jedna od možda najpoznatijih akcija bila je Dadoh zlato za željezo (o čemu je prije nekoliko godina bila i izložba u Povijesnom muzeju u Zagrebu). Tom akcijom su građani mijenjali zlatni nakit za željezno prstenje kako bi se pomoglo obiteljima poginulih vojnika. Treba spomenuti i društvo „Uboški dom“ (osnovano 1898.), koje je pomagalo siromašnima, dijeleći im novčanu pomoć, doručke i večere te prenoćište. Sličnu ulogu imalo je i društvo Sv. Vinka Paulskog, osnovano u Zagrebu 1858. godine, a od 1915. djelovalo je u pet zagrebačkih župa, pomažući siromašnima i bolesnima. Naravno, ovo su samo neka društva jer je Zagreb između 1914. i 1918. godine imao ukupno 187 društava raznolike funkcije.

Prstenje koje se dobivalo u akciji Dadoh zlato za željezo (Wikipedia)

Uz neke od akcija koje su ovdje navedene, bila je poznata i ona izdavanja kuharice 1916. godine: Kuharica u korist crvenog križa za Hrvatsku i Slavoniju. Napisana je u ratnim godinama i sadrži preko 700 recepata. Napisana je na njemačkom jeziku, a autor joj je glavni kuhar Crvenog križa u Zagrebu. Prihod od prodaje išao je u korist Crvenog križa. Ova kuharica ima raspon izrazito raznolikih jela: od onih vrlo luksuznih do onih vrlo jednostavnih, prilagođenih ratnoj situaciji. Primjerice, prema receptima u navedenoj kuharici možete napraviti i torte Veliki rat ili Svetozar Borojević. U toj kuharici se nalazi i sljedeći recept, ipak ne potpuno osiromašen namirnicama, ali nije ni previše bogat:

 

Zelje se propirja s komadićima slanine i luka. U vatrostalnu posudu stavi se red zelja, red riže, red šunke, ako se ima, ili ploški slanine, pa redom dok se ne napuni posuda. Potom se prelije vrhnjem. Od malo putra, brašna, soli, jajeta umijesi se i tanko razvalja tijesto čijim se trakicama, posloženim poput rešetke, prekrije složenac. Premaže se jajetom i zapeče u pećnici. Prekrasno jelo koje odgovara i ovim recesijskim vremenima. (Prema izdanju i prijevodu kuharice s njemačkog na hrvatski jezik: Zagreb: Stari Puntijar, 2006.)

 

Ratne kuharice nisu rijetkost. Dapače, bilo ih je izrazito mnogo i uglavnom su donosile jednostavnije recepte s malim izborom namirnica, uglavnom povrćem. Sasvim prilagođene situaciji. Na stranici posvećenoj prikupljanju građe vezanoj uz Prvi svjetski rat i njezinoj digitalizaciji, europeana 1914-1918, može se pronaći nekoliko primjera njemačkih kuharica nastalih u periodu Prvog svjetskog rata. Jedna takva kuharica je i Deutsches Kriegskochbuch und Anleitung zum Gemüsebau für den eigenen Haushalt (Njemačka ratna kuharica i upute u povrtlarstvo za vlastito domaćinstvo), izdana u Jeni 1915. godine. Kuharica je izrazito detaljna i temeljita te nudi razne opcije i recepte za naočigled skromne namirnice. Uz to, sadrži brojne savjete kako pripremiti zimnicu, organizirati i opremiti smočnicu, kako iskoristiti najbolje od svega što je pojedinom domaćinstvu dostupno. Naime, na kraju je Prvi svjetski rat poznat i kao „rat glađu“. Kuharice su se uvijek obraćale ženama jer su one te koje su ostajale i vodile domaćinstva te uz to, najčešće, i radile ako su imale priliku kako bi dodatno zaradile. Tekst na početku njemačke ratne kuharice potpisuje „neka“ ili „bilo koja“ Njemica, apelira na sve žene, objašnjavajući da je situacija kritična jer je neprijatelj objavio „Hungerkrieg“ (rat glađu). To znači da je neprijatelj odlučio da Njemačka gladuje i, kako propagandistički objašnjava uvodnik da ne treba dopustiti situaciju u kojima pobjede njemačkih vojnika postaju nevažne i da se pregovori oko mira vode pod pritiskom opće gladi u zemlji koja bi primorala na bezuvjetno prihvaćanje cijene mira. Ključnu ulogu tako nemaju samo vojnici, već i oni koji su ostali kod kuće. Prvo se poziva na starije članove kućanstva koji su, kako se navodi u uvodniku, već mogli iskusiti teška vremena te oni svojim iskustvom moraju pomoći sada kućanicama koje vode život doma, izvan bojišta. Cilj je s raspoloživim namirnicama napraviti hranjive porcije, iskoristiti ih maksimalno, ništa ne bacati pa čak ni vodu u kojoj su se pripremale. Ova kuharica je trebala u svemu tome pomoći.

I Britanci su imali svoje kuharice. Jedan takav primjer je kuharica iz 1918. godine: The Win-The-War Cookery Book. Jedan od prvih savjeta stanovništvu je bio da pojedu otprilike pola kilograma kruha manje tjedno. Kuharica je izdana u sklopu kampanje za racionalizaciju prehrane, a uz odobrenje Ministarstva za hranu. I ovdje je uvodni tekst bio izrazito orijentiran na propagandu. Kao i prethodni, i ovaj bitke prenosi u domaćinstva, kuhinje i smočnice, pozivajući na racionalizaciju hrane, maksimalnu iskoristivost namirnica. Jer, britanski vojnici pobjeđuju Nijemce na kopnu i moru, a oni koji su ostali u svojim domovima, moraju ih pobijediti i u kuhinjama. Kuharica upozorava kako je sva ona hrana koju vide u pekarnama, mesnicama, dućanima i tržnicama, samo površinski prikaz dobrog stanja jer su zalihe gotovo pa nepostojeće. Naime, osim ratnog stanja, već su 1916. i 1917. bile loše rodne godine. Racionalizacija hrane je ujedno i pomoć onim vojnicima, naročito mornarima, koji se brinu da brodovi s hranom uspješno pristižu u Veliku Britaniju, koja proizvodi samo 1/5 potrebne hrane, a ostatak mora uvoziti. Ukratko, krilatica je bila: „Uštedite na kruhu i pobijedite u ratu.“ Dalje se donose savjeti kako nabavljati namirnice, kako smanjiti onaj odbačeni dio, kako ih što dulje sačuvati, konzervirati te kako unaprijed planirati obroke. Kuharica je izborom recepata i namirnica nešto bogatija i raznolikija od one njemačke, ali ciljevi i jedne i druge su bili jednaki: rat je već dugo trajao, oskudica je bila sveprisutna, a mnogo hrane su trebali i vojnici na bojištima.

Tema kruha je bila važna i u Austro-Ugarskoj, odnosno Hrvatskoj jer, kako je već navedeno, već 1915. je došlo do nestašice brašna. U Beču je osnovan Ratni žitni zavod te je u cijeloj Monarhiji 1915. proveden popis stanovništva kako bi se utvrdilo koliko je kruha potrebno. Posebne komisije su provodile rekviziciju (prisilan otkup) uroda i stoke te ih dalje raspodjeljivale po drugim gradovima i mjestima. Najteže je bilo u Istri i Dalmaciji u kojima su postojale tzv. krušne karte, a u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj se kruh radio od grožđanog tropa. Upravo zbog teške neimaštine, mnogi stanovnici Istre i Dalmacije su se iseljavali u dijelove sjeverozapadne Hrvatske i Slavoniju. Posebna tema ovog vremena je i zbrinjavanje djece (o čemu govori knjiga Mire Kolar, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za vrijeme Prvoga svjetskog rata, 2008.).

Poteškoće s opskrbom hrane bile su, dakle, već u 1915. godini. Ni uprava grada Zagreba nije ih mogla izbjeći. Nakon što je odvojeno ono što je moralo ići za vojsku, grad je ostatak morao raspodijeliti za stanovništvo Zagreba, ali i za brojne one nove koji su ga napučivali: bilo da se radi o ranjenicima ili novodoseljenom stanovništvu iz okupiranih krajeva. U ratnom stanju je svim žitaricama i drugim namirnicama upravljalo i raspodjeljivalo Zemaljsko gospodarsko povjerenstvo, što znači da je, današnjim rječnikom, država imala monopol nad svom hranom. Gospodarsko opskrbno udruženje je nabavljalo, dobavljalo i prodavalo hranu i prehrambene proizvode. U 1915. godini je tako gradu Zagrebu bilo na ovaj način dodijeljeno 65 vagona brašna. No, nijedan mjesec nije u grad došlo svih 65 vagona. Kako stanovništvo ne bi stvaralo zalihe brašna i tako napravilo nesrazmjer, grad je uveo iskaznice za brašno i bilo je odlučeno da svatko dnevno dobije 25 dkg brašna, a od 1917. dijelilo se i kukuruzno brašno. Došlo je do manjka i ostalih namirnica, posebice mesa. Uz to, cijene su bile izrazito visoke. Grad je donekle pokušao doskočiti tom problemu i u svoje mesnice je po znatno povoljnijim cijenama prodavao meso, a to se onda pokazao kao dobar „recept“ i za ostale vrste namirnica. Kako će rat i dalje teći, gradske službe nisu više kontrolirale samo cijene, već i raspodjelu svih namirnica. Uz brašno, kao vrlo važnan pokazao se i krumpir (kao mnogo puta u povijesti), a on je nabavljan iz Centrale za krumpir u Budimpešti. Iskaznice za krumpir će se uvesti tek 1917. godine. Radi dojma, cijena 100 kg pšenice na početku 1913. godine bila je 23 krune, a na kraju 1918. 60 kruna, kilogram svinjetine 1914. bio je 160 kruna, a 1918. godine 1200 kruna. Sigurno ni inflacija nije doprinosila cijenama.

 

Pomaknimo se sad malo od povijesti i krenimo prema književnosti, kako bih vam konačno mogla predstaviti i današnje recepe.

 

 

I u književnosti o Prvom svjetskom ratu, hrana često zauzima barem jedan aspekt. Jedan od klasika ratne književnosti, Na zapadu ništa novo Ericha Marije Remarquea iz 1929. godine, započinje upravo jednim takvim prizorom. Grupa vojnika, ujedno i nositelja i pripovjedača romana, dobila je neočekivano dvostruku porciju graha s govedinom, a uz to i dvostruku porciju kruha i kobasica. Oduševljenje vojnika bilo je očekivano. No, razlog ovoj gozbi, čitatelja vrlo brzo vrati u realnost. Neočekivani napad engleske teške artiljerije na njihov položaj donio je ogromne gubitke, a prije toga je kuhar već pripremio hranu za dvostruko više vojnika.

Vjerojatno niti jedan rat u suvremenijoj povijesti nije toliko snažno povezan s književnima stvaralaštvom kao Veliki rat. Mnogo se razloga isprepliće, a američki pisac Ernest Hemingway (1899.-1961.) u mnogočemu predstavlja ogledni primjer tog odnosa. Naime, dok su prijašnji ratovi u povijesti, poput Američkog građanskog rata, također pronalazili kao velika cjelina jakog odjeka u književnosti, stilski pristup pisaca varirao je, preplićući se s raznim romantičarskim, patriotskim, revizionističko-povijesnim tezama, ideologijama, političkim pristupima. Veliki rat je kao prvi rat 20. stoljeća masovnih razmjera čitavu generaciju mladih intelektualaca, odgojenih na viktorijanskoj književnosti i viktorijanskom pristupu pisanju, suočio s mnogo brutalnijom realnošću. Iščupavši ih iz pozicije salonskih političara ili mladih i jedva zrelih (ako uopće) politički indoktriniranih patriota, ratna su im iskustva iz prve ruke dala pogled na stanje u europskim bojištima, osiguravši ima položaj u prvim redovima svjetskog sukoba koji se činio da traje beskonačno dugo, koji je donio toliko žrtava, toliko različitih vrsti brutalnosti, koji je smrt doveo u gradove i sela, u neposrednu blizinu. Mladi Hemingway je u tom smislu u tipičnoj potrazi za avanturom „najuzbudljivija drama ikad ostvarena“), koji se, čim su Sjedinjene Američke Države 1917. ušle u rat, odlučio pridružiti vojnim silama. Njegov je otac isprava tu nakanu spriječio, a budući da Ernest nije upisao fakultet kako je bilo predviđeno, zaposlio se u redakciji Kansas City Stara. To kratko novinarsko iskustvo, jer već nakon nekoliko mjeseci rada u redakciji, Hemingway ipak kreće u sklopu odreda Crvenog križa podmornicom u Europu, izrazito je oblikovalo Hemingwayev britko određen, jasan i usredotočen stil koji je često sličio kakvom stvarnom (ratnom) izvještaju. Iako je već kao novinar morao pratiti jednu pješačku diviziju stacioniranu na teritoriju Kansasa, tek je s prelaskom u Europu i zadacima Crvenog križa došao u dodir s pravim ratom: prvi ga je takav zadatak već doveo u izravni kontakt s užasima koji su ga čekali, jer je trebao pomoći u sakupljanju dijelova tijela muškaraca i žena nastradalih u eksploziji tvornice municije kod Milana. Smješten na talijanskom bojištu, mladi Hemingway doživljava izravno brojna iskustva -  primjerice teško je ranjen u nogu od šrapnela austrijske bombe dok je opskrbljivao talijanske ratnike na rijeci Piave, pri oporavku se zaljubljuje po prvi put ozbiljno u nešto stariju američku njegovateljicu (Agnes von Kurowsky) te kasnije biva promoviran i odlikovan za svoju hrabrost. Ta će se iskustva kasnije, vrlo realističnom naracijom ili stilom općenito, ponovno pronaći u njegovoj fikciji, njegovim romanima. To cjelovito iskustvo rata, koje je uključivalo vojne sukobe, ranjavanja i bliska stradavanja, zatim različite užase i situacije dugoročnog sukoba na bojnim crtama i rovovima, iskustvo s ratnim izvjetiteljstvom, novinarstvom, a nadasve grubo prizemljenje koje je dugotrajno bojište predstavljalo, odražava se i isprepliće s modernističkim idejama u književnosti. Generacija pisaca obilježenih tim različitim, a opet zajedničkim iskustvima, na taj je način uvela jednu prepoznatljivo notu realizma u književnu fikciju, koja je na taj način ostala trajno vrijedan izvor povijesnim razmišljanjima, jer je bila gotovo posve fokusirana na prenošenje iskustva, na doživljaj bitke i pogibije - i to iz perspektive onih koji su doista tome prisustvovali, koji su to proživjeli. Hemingwayev roman Zbogom oružje (1929.), među brojnim njegovim tekstovima posvećenim Velikom ratu, ističe se upravo u toj odlici. Kao djelatnik Crvenog križa, Hemingway je imao direktni dodir s bojišnicom, ali i s čitavom logistikom koja je stajala iza prve linije vatre, dakle u poleđini, uključujući često i čitave manje gradove koji su pretvoreni u velika prihvatilišta, bolnice, mjesta opskrbe i odlaganja mrtvaca. Imao je dakle uvida u ratnu svakodnevicu, koju je vjerno – naravno, unutar granica književne umjetnosti - prenosio čitatelju.

Hemingweyevi romani puni su i opisa hrane. Pritom koristi lokalnu hranu koja upotpunjuje njegove likove i daje nam osjećaj da ih bolje poznajemo, upravo zato što to i omogućuje hrana – daje osjećaj doma.

U romanu Preko rijeke i u šumu (Across the River and Into the Trees, 1950.) upoznajemo starijeg poručnika Richarda Cantwella i mladu talijansku groficu Renatu. Hemingway je nakon rata imao težak odnos prema Italiji. Iako ju je volio, bilo mu je teško vraćati se. Osim nekoliko kratkih posjeta tijekom 1920-ih, prvi pravi povratak bio je tek 1948. godine. Tada je u Veneciji upoznao mladu osamnaestogodišnju Adrianu, koja je potjecala iz loze venecijanske aristokracije. Imala je tada godila koliko i on kada je ranjen u Prvom svjetskom ratu i na taj način je povezao te dvije priče, života, vremena, pokušavajući ponovno proživjeti svoju mladost kroz njezine oči. To je prenio i u ovaj roman. Opet, roman je pun epizoda koje se odvijaju na zajedničkim večerama, u barovima, hotelima. Jedno od takvih mjesta je i poznati Harry's bar, osnovan u međuratnom periodu, a poznat po slavnoj klijenteli.

“What do you want to eat, Daughter?” the Colonel asked, looking at her early morning, unretouched dark beauty. “Everything.” “Would you give any suggestions?” “Tea instead of coffee and whatever the Gran Maestro can salvage.” “It won’t be salvage, Daughter,” said the Gran Maestro. “I’m the one who calls her Daughter.” “I said it honestly,” the Gran Maestro said. “We can make or fabricar rognons grilled with champignons dug by people I know. Or, raised in damp cellars. There can be an omelet with truffles dug by pigs of distinction. There can be real Canadian bacon from maybe Canada, even.” “Wherever that is,” the girl said happily and unillusioned. “Wherever that is,” said the Colonel seriously. “And I know damn well where it is.” “I think we should stop the jokes now and get to the breakfast.” “If it is not unmaidenly I think so too. Mine is a decanted flask of the Valpolicella.” “Nothing else?” “Bring me one ration of the alleged Canadian bacon,” the Colonel said. He looked at the girl, since they were alone now, and he said, “How are you my dearest?” “Quite hungry, I suppose. But thank you for being good for so long a time.” “It was easy,” the Colonel told her in Italian.        

(Ernest Hemingway, Across the River and Into the Tress, Dell Publishing Company, Inc., kraj 25. poglavlja. Ispričavam se na citatu na engleskom jeziku, no ionako ne postoji prijevod na hrvatski.)

Iz ovog dijela dolaze i današnji recepti.

Recepti preuzeti iz: Craig Boreth, The Hemingway Cookbook (Chicago Review Press, 1998)

Grilani bubrezi sa šampinjonima

 

Sastojci (za dvije osobe):

  • 2 teleća bubrega (ja ih opet nisam uspjela kupiti pa sam koristila pluća)
  • 4 velika šampinjona
  • malo soli i papra
  • maslac

Priprema:

  1. Očistite bubrege: maknite im opnu i očistite od masnih naslaga. Zatim ih uzduž prerežite na dva dijela. Možete ih nabosti na štapiće za ražanj kako bi ostali ravni tijekom pečenja.
  2. Premažite ih rastopljenim maslacem i stavite na zagrijanu grill tavu.
  3. Očistite šampinjone i premažite ih također rastopljenim maslacem. Posolite i popaprite i stavite ih zajedno s bubrezima u tavu.
  4. Tako ih pecite ukupno 5-6 minuta ili dok nisu gotovi, premazujte ih maslacem.
  5. Na kraju začinite bubrege, prebacite u tanjur i okružite nasjeckanim šampinjonima.

Omlet s tartufima

Sastojci:

  • 2 žlice maslaca
  • 1 tartuf (koristila sam, naravno, kremu od tartufa)
  • sol, papar
  • 4 jaja
  • 1 žlica crvenog vina (slađeg)

Priprema:

  1. Rastopite maslac. Na njemu prepržite nasjeckane tartufe desetak minuta. (Ovaj sam korak preskočila jer ih nisam imala u tom obliku, već sam ih pomiješala zajedno s jajima.)
  2. Razbijte jaja u zdjelu. U njih umiješajte sol, papar i žlicu vina i tartufe (ili ove gore pripremljene ili kremu).
  3. Izlijte mješavinu u tavu na otopljeni maslac. Kada se omlet počne lagano peći, podnignite dno omleta nekoliko puta kako bi se preko njega još raspodijelila jaja koja su ostala još sirova.
  4. Kada su jaja na površini skoro gotova, dakle kremasta, jednu polovicu omleta prebacite/preklopite preko druge i prebacite na topli tanjur.

Pržena slaninia

Nekoliko komada tanko narezane slanine kratko prepržite dok ne postane hrskava. Poslužite uz omlet.

 

Ovo je jedan jako zasitan, ali izrazito fin i aromatičan doručak. Možda za današnje standarde više brunch. Iako ima nekoliko elemenata, sve je vrlo brzo gotovo. Toplo preporučam :)

 

 

Izvori:

Kriegskochbuch und Anleitung zum Gemüsebau für den eigenen Haushalt

Zagreb, godine 1913.-1918. Izvještaj gradskog poglavarstva o sveopćoj upravi slobodnog i kraljevskog glavnog grada Zagreba. Zagreb: Knjigotiskara braća Kralj, 1927.

The Win-The-War Cookery Book

Literatura:

Boreth, Craig. The Hemingway Cookbook. Chicago Review Press, 1998.

Dahiya, Bhim S. Hemingway's A Farewell To Arms: a Critical Study. Academic Foundation, 1992.

Goldstein, Ivo, Slavko Goldstein, ur. Povijest grada Zagreba. Svezak 1. Zagreb: Novi Liber, 2012.

Hemingway, Ernest. A Farewell to Arms. E-book.

Hemingway, Ernest. Across the River and Into the Trees. Dell Publishing Company, Inc., 1950.

Hemingway, Patrick and Sean, ed. Hemingway on War. Simon and Schuster, 2014.

Moddelmog, Debra A., Suzanne del Gizzo. Ernest Hemingway in Context. Cambridge University Press, 2013.

Tate, Trudi. Modernism, History and the First World War. Humanities-Ebooks, 2013.

Vernon, Alex. Soldiers Once and Still: Ernest Hemingway, James Salter, and Tim O'Brien. University of Iowa Press, 2004.

 

  • HISTORIK:

    Odličan članak, s obzirom da je ta tema oko hrane u ratu slabo istražena, barem kod nas (o tome sam baš nedavno razgovarao s dr. Kolar-Dimitrijević) - osim toga bila bi zanimljiva analogija s Zagrebom u Drugom svjetskom ratu što ... prikaži još! se tiče hrane, ali i u ostalim gradovima za NDH. Ne mogu vjerovati, ljudi svaki dan jedu (ili bi barem trebali) pa potraga za hranom zauzima veći dio dana (ko u "prvobitnoj zajednici" - eto kuda spušta rat), a to nije tema bar nekog iole suvislog članka ili knjige - kod nas je historiografija svakidašnjice stvarno na margini (zanimljivo po meni razvijenija je u proučavanju svakidašnjice srednjovjekovlja). Što se tiče "Hemia" (da li je stvarno prešao Atlantik u podmornici?) postoji jako dobar članak Krešimira Nemca (Forum, listopad-prosinac 10-12., 2014.) o Krleži u Prvom svjetskom ratu - koliko je zapravo njegovo svestrano ratno iskustvo na svim poljima na fronti i u pozadini (bolnice, socijala, invalidi - ovdje ima veze i s Kafkom) posve prožimajući i "očaravajuće" djelovalo na njegov književni opus o "Hrvatskom bogu Marsu". Jedino udarac u glavu mijenja stvari, počinješ drugačije razmišljati - ali to je tako. Jasno da i udarac u glavu ima svoja ograničenja, ali o tom potom.