Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Škola za 5

Depresija - bolest za čiji se nastanak predispozicije stječu u djetinjstvu

Objava 06. kolovoza 2015. 6 komentara 3856 prikaza
Foto: PR FOTO
Foto: PR FOTO
Depresija

O depresiji znamo sve, ništa, ponešto... Pokušat ću ovaj put izbjeći pristup psihologije za svakodnevnu uporabu "gledaj se u zrcalo i ponavljaj: Sve će biti dobro"  i iznijeti nekoliko spoznaja do kojih su posljednjih godina došli njemački neuroznanstvenik Joachim Bauer i njegova istraživačka skupina.

Simptomi

Ovu bolest prije svega karakterizira gubitak životne energije. Obično počinje sa simptomima koje pacijenti opisuju kao unutarnji nemir i osjećaj da više ne mogu udovoljiti zahtjevima svakodnevice što vuče za sobom osjećaje napetosti, iščekivanja i straha. Lančanom reakcijom bivaju potaknuti osjećaji iscrpljenosti, unutarnje praznine i emocionalne ukočenosti. Usprkos stalno prisutnom umoru česta je nesanica i gubitak apetita. Zbog osjećaja gubitka vlastite vrijednosti potaknutog nemogućnošću izvršavanja svakodnevnih obveza osoba počinje, ukoliko depresija duže potraje i ne liječi se adekvatno, razmišljati kako je suicid jedini izlaz.

Okolina

Psihijatri napominju kako osoba koja tijekom svog života (nasreću) nije iskusila depresiju teško može razumjeti kroz što oboljeli prolazi, te joj se gore navedeni simptomi mogu činiti trivijalnima i zvučati kao izgovor za izbjegavanje svakodnevnih obveza. Upravo zbog tog nerazumijevanja događaju se dvije najčešće pogreške pri ophođenju sa osobom oboljelom od depresije:

1.pristup "tebi nije ništa" - oboljeloj osobi se zapravo nameće stigma kako umišlja simptome bolesti.

2.pristup "trgni se ili ćeš morati kod psihijatra" - oboljeloj osobi se nameće mišljenje kako vlastitim snagama može promijeniti stvari, nameće joj se dodatna, nepotrebna odgovornost, a odlazak liječniku / psihologu / psihijatru stigmatizira se u ovom slučaju kao kazna ili u najmanju ruku sramota.

Uzroci i povod za nastanak bolesti

Definirajući nastanak depresije kao psihosomatske bolesti dolazimo do sljedećeg zaključka:

- neposredni povod, okidač depresije je neka životna epizoda u kojoj smo se osjetili ugroženo, manje vrijedno, dakle stresno

- sam povod neće biti dovoljan za razvoj bolesti ukoliko ne postoji i uzrok, a to je u ranom djetinjstvu naučena i u neuronima zapisana šifra po kojoj mi određenu životnu situaciju prepoznajemo kao ugrožavajuću.

Put depresiji utire se u djetinjstvu

Do ovog zaključka dolazi se nakon proučavanja uzroka i povoda obolijevanja od depresije. Zašto u djetinjstvu?

Iako je neposredni povod (okidač) za razvoj depresije neko nedavno proživljeno traumatično iskustvo; rastava braka, problemi na poslu ili u školi najčešće u vidu preopterećenja, uvreda ili loših međuljudskih odnosa; zajedno ih sve možemo sakupiti pod nazivom stres, sasvim je jasno da neće sve osobe podleći okidačima depresije.

Da nije presudna genetska predispozicija "psihički čvrstih ili labilnih osoba" nego upravo iskustva iz ranog djetinjstva kojih se obično na svjesnoj razini niti ne sjećamo dokazao je talijanski neuropsihijatar Giacomo Rizzolatti i njegova radna skupina otkrićem zrcalnih neurona ( mirror neurons).

Riječ je o skupini neurona (živčanih stanica) koje imaju sposobnost pamćenja i oponašanja određenih obrazaca ponašanja, uglavnom ponašanja osoba iz naše neposredne blizine s kojima ujedno provodimo i podosta vremena. Moglo bi se to usporediti sa situacijom koja nam se svima barem jednom dogodila: ako osoba u našoj blizini pospano zijevne samo dva puta uzastopno u kratkom vremenskom razmaku, velika je vjerojatnost da će i naš organizam ponoviti tu reakciju kojom ne upravljamo na svjesnoj razini. Također nam je svima poznata pojava da uvijek loše raspoložena, čangrizava osoba lako to raspoloženje "prenese" na nas, čak ako se mi tome pokušavamo svjesno, razumski oduprijeti. Reći ćemo: "Njezino/ njegovo loše raspoloženje je zarazno!"

Ne radi se o zarazi, nego o zrcalnim neuronima koji oponašaju obrasce ponašanja; u starijoj dobi s nešto smanjenim intenzitetom, ali su zato u djetinjoj dobi izrazito prijemčivi i trajno memoriraju obrasce ponašanja koje uče od djetetu najbliskijih osoba, a to su uglavnom roditelji.

Djelovanje trajno pohranjenog iskustva iz djetinjstva odvija se na sljedeći način: u neuronima pohranjeni obrasci roditeljskog ponašanja postaju mjerilo kojim procjenjujemo situacije koje nas kasnije zadese u životu ( da li će nam neko iskustvo ili situacija biti ugodno, neugodno, zastrašujuće ili ćemo njemu pristupiti ležerno ovisi o kodu zapisanom u zrcalnim neuronima). Dakle, situacije kojih se mi na svjesnoj razini najčešće ne sjećamo postaju izravan oblik biološkog obrasca po kojem kasnije tijelo reagira na iste takve situacije. Pri tome je važno napomenuti da se u psihu djeteta ne urezuje toliko neka traumatična situacija, koliko roditeljska reakcija na istu. Primjerice, prisustvuje li maleno dijete sahrani neće ga toliko traumatizirati sami objekti, nego činjenica što vidi majku kako neutješno plače. Zbog toga i jest glavni zadatak psihoterapije u liječenju depresije najprije osvijestiti, a zatim promijeniti reakcije trajno upisane u našim živčanim stanicama koje smo kao malena djeca dobili u trajno naslijeđe.

Zašto smo unatoč sveopćem napretku ipak sve manje imuni na ovu bolest?

Ono što mi se činilo vrlo zanimljivim za istražiti je i činjenica da je depresija bolest modernog doba i da je pomalo neobično da je prije, u vremenima dok su ljudi živjeli neprestano suočeni s traumatičnim situacijama poput ratova i gladi bila puno rjeđa pojava. Odgovor koji daje skupina njemačkih neuroznanstvenika je sljedeći: u limbičkom sustavu velikog mozga je centar emocionalne inteligencije i upravo je taj centar zaslužan za prepoznavanje i uspoređivanje aktualne životne situacije s, u zrcalnim neuronima, pohranjenim iskustvima. Emocionalna inteligencija je sfera čovjeka koja je u zadnjih nekoliko desetljeća doživjela znatnu evoluciju i tu dolazimo do nesretnog paradoksa: što nam je emocionalna inteligencija na višem stupnju razvoja, to je naš cjelokupni neuro - psihički sustav podložniji razvoju depresije.

I na kraju se krug nažalost zatvara: da bismo u budućnosti imali manje ljudi sa sklonostima obolijevanju od depresije potrebna je maksimalna stabilnost okoline u prve tri godine života, a upravo je susret s ulogom majke okidač zbog kojeg se mnogobrojne žene osjete najprije nedoraslo situaciji, a zatim i manje vrijednima što je već jedan od prvih simptoma depresije. Zašto je tome tako, dakle zašto žene suvremenog doba često susret s ulogom majke doživljavaju stresnom je cjelovita tema za sljedeći post.

*Bibliografija: Joachim Bauer: Das Gedächtnis des Körpers, Wie Beziehungen und Lebensstile unsere Gene steuern; Eichborn Verlag, Frankfurt am Mein 

 

  • Avatar germanistica
    germanistica:

    Donekle sam dobro upoznata s hagioterapijom i predavanjima prof. Tomislava Ivančića. Većina ljudi još ne poznaje razliku između religije i duhovnosti, te stoga zazire od hagioterapije koja se oslanja na duhovnost. Djelomično se mogu složiti s Vašim odgovorom, no ipak ... prikaži još! ostaje pitanje zašto i mnogi vjernici, pa čak i svećenici podlegnu depresiji?

  • Avatar Josip M
    Josip M:

    Osobno smatram a nisam liječnik,da je depresija izlječiva,u koliko se ustanovi pravi uzrok,te puno o tome razgovara sa oboljenm osobom.Kod djece depresija se može dogoditi,kod njihovih izrastanja u odraslog čovjeka,primera radi,u vremena pubertetu.Tu su ona naj osjetljiva i treba im ... prikaži još! puna potpora te dobri razgovoi i savjeti roditelja.

  • Avatar germanistica
    germanistica:

    @cunjdra ja nisam nigdje navela konstataciju da li je depresija izlječiva ili neizlječiva, te stoga smatram da se Vaš komentar odnosi na ono što je napisao Josp M i Križ od Suza. Lp.