Blogosfera Škola za 5

Inkluzija - čarobna riječ čija je tržišna vrijednost 3,25 kn po školskom satu

Novinarski spin "Lidlića" iznjedrio je ponovno diskusiju kako se jednakost među djecom postiže školskim uniformama, kakve su učenici grada Zagreba dobili besplatno (no isto tako ih nisu obavezni nositi u školu), a diskusija "jednakosti" je u televizijskoj emisiji Otvoreno poprimila i neobičan tijek: iz problematike socijalne (ne)jednakosti krenulo se diskutirati o jednakim (ili nejednakim) intelektualnim, mentalnim i fizičkim mogućnostima učenika koji sjede u istim razredima.
Objava 09. listopada 2017. 2 komentara 2896 prikaza
Foto: pexels.com
Foto: pexels.com
Ispravan pristup djetetu s teškoćama u razvoju

Poveznice između ta dva segmenta ne pronalazim apsolutno nikakve, no koliko će polo majce nazvane školskim uniformama riješiti problem socijalne nejednakosti u našem društvu isto će toliko i inkluzija pomoći djetetu s posebnim potrebama da se osjeća bolje i zadovoljnije.

Najpametnije glave odgoja nam i obrazovanja nikako da se odluče čemu zapravo težimo; jednom ističu kako se u našem društvu teži jednakosti dok drugi puta naglašavaju kako treba poštovati i uvažavati različitosti. Oprečna i konfuzna mišljenja koja se mijenjaju breže od vremenske prognoze jednako kaos!

Što je inkluzija?

Inkluzija je proces integracije djece s manjim teškoćama u razvoju u redovan proces odgoja i obrazovanja. Čarobna je to i unatrag nekoliko godina vrlo moderna riječ kojom se pokušavaju smanjiti razlike i sve one frustracije koje te razlike nažalost sa sobom nose. Njena uspješnost je i dalje diskutabilna. Razlike mogu biti prihvaćene, no izbrisati ih je nemoguće. Nudi li stoga inkluzija roditeljima lažnu nadu nakon koje, prilikom neminovnog suočavanja s realnošću slijedi samo još veća frustracija?

Poteškoće u razvoju

Kada govorimo o teškoćama u razvoju trebamo razlikovati fizičke i mentalne/intelektualne poteškoće.

Dijete može imati bilo koji oblik fizičkog invaliditeta a da njegove intelektualne funkcije budu u potpunosti očuvane. U samom sustavu obrazovanja veću brigu i skrb, ali i dilemu zahtijeva ipak ovaj drugi spektar: cijeli niz poteškoća koje variraju od onih iz autističnog spektra, poremećaja u pažnji i koncentraciji, disleksije, disgrafije... Nakon stručne procjene slijedi krajnjii zaključak tima stručnjaka (liječnici, pedagozi, psiholozi, logopedi, socijalni radnici...) dijete uključeno u redovite škole, ovisno o njegovoj specifičnoj situaciji dobiva prilagođeni ili individualizirani pristup, a nerijetko i osobnog asistenta u nastavi (osobu koja je zadužena za individualnu pomoć djetetu kako tijekom nastavnog sata, tako i za vrijeme odmora; dakle u cjelokupnom vremenu koje dijete provede u školi).

Ovako postavljene, stvari djeluju gotovo idealno. Nažalost, praksa i svakodnevica nose sa sobom cijeli niz problema.

Spuštanje ljestvice kriterija manjih i većih teškoća u razvoju?

Specijalne (osnovne i srednje) škole su one u koje se nakon početne procjene upućuje dijete s težim smetnjama u razvoju. No takve škole su i dodatan trošak državnom budžetu, te se ljestvica kriterija spušta i sve veći broj djece upućuje se ipak u redovite škole.

Iluzije?

Dijete s individualiziranim ili prilagođenim programom završava osnovnoškolsku nastavu učeći smanjen opseg predviđenog plana i programa što roditelji često zanemare prilikom upisa u srednju školu, te dijete upiše školu koju nije u stanju završiti. Frustracije su tada velike, a često završavaju nerealnim objedama "kako ga nastavnici u osnovnoj školi nisu ništa naučili".

Nerealna očekivanja od nastavnika?

Prisutnost jednog učenika s prilagođenim programom smanjuje automatski ukupan broj djece u razredu za dvoje kako bi se olakšala interakcija, no dodatnih poslova unatoč tome ne manjka. Nastavnik je dužan za svaki pojedini sat u takvom razrednom odjeljenju pripremiti pored redovite pripreme i onu posebnu za dotičnog učenika, pripremiti mu prilagođene zadatke, "radni listić" s bilješkama i pojašnjenjima, a za sat provjere znanja također i poseban, individualiziran test. Uz toliko papirologije od nastavnika se očekuje da dotičnom učeniku tijekom sata posveti jednaku, ako ne i veću pažnju kao i svim ostalim učenicima zajedno. Realno je za upitati se je li tako nešto uopće izvedivo? Naknada: 3,25 kn po satu.

Isti postupak očekuje se od nastavnika i za dijete koje zahtijeva individualizirani pristup uz napomenu da nastavniku niti priprema u obliku papirologije i posebnih zadataka, a niti njegov dodatan angažman na satu nisu plaćeni.

Odatle asocijacija kako je inkluzija zaista čarobna riječ. On nastavnika i školskog sustava se očekuje (besplatna) čarolija u nastojanju da postigne maksimum, a samom djetetu i roditeljima se na ovaj način baca čarobna prašina u oči po pitanju očekivanja i konačnog ishoda.

Zaključak?

Trebamo li dakle pod svaku cijenu nastojati biti svi jednaki? Uvažavanje različitosti podrazumijeva i adekvatan pristup i obrazovanje po mjeri djeteta s posebnim potrebama. U kaosu inkluzije brojnih razreda djece s različitim mogućnostima taj cilj ostaje ipak samo iluzija.

  • puh:

    Svaka čast autorici teksta. Konačno netko otvoreno progovara o inkluziji. (Pre)dugi niz godina radim u školstvu i upravo je ovo razlog zbog kojeg želim otići iz tog sustava. Pod krinkom ''tako se radi vani'' (što NIJE istina) u redovan se ... prikaži još! sustav upisuje djecu koja program ne mogu pratiti. Brkaju se različite teškoće i stavljaju se pod isti koš. Intelekt se više ne smije spominjati kao sposobnost; svi sve možemo, a ako netko primijeti da ne možemo - taj diskriminira i treba ga smaknuti. Događa se da djeca koja su mogla biti uspješna u skladu sa svojim sposobnostima, dobiju potvrdu da su sposobna za nešto što nisu jer bi u protivnom to bila, da ponovimo, diskriminacija. Što se dalje s njima događa, u trenutku kad im tržište rada zatvori svoja vrata za zanimanje koje su ''izučili'? Koga briga. Očito samo nas koji diskriminiramo.

  • roserose:

    majka sam djeteta s poteškoćama i također sam zgrožena inkluzijom u kojoj nastavnici nemaju osnove edukacije o vrstama teškoća i mogućnosti pristupa i prilagodbe, a čak i stručno osoblje se "vadi" rečenicom da su oni socijalni pedagozi, a ne rehabilitatori ... prikaži još!i ( oba smjera su na istom fakultetu). Pitam se kako provesti inkluziju u takvim uvjetima? Evo mog iskustva: kroz osnovnu školu smo se probijali ko mačem kroz trnje,(nerazumijevanje, kaj sad vi hoćete, itd...) u srednjoj ostvarili divnu suradnju s nastavnicima i stručnim osobljem, položila je maturu - istu kao i svi ostali, ali je imala produljeno vrijeme pisanja-, upisala željeni fakultet i sada, iako ne potpuno stabilna na nogama, sama odlazi na predavanja. U njenim očima sja sunce. Kroz inkluziju smo ostvarili: da moje dijete shvati da ima poteškoće koje može prevladati što drukčijim pristupom, što produljenim vremenom pisanja testova,ali i one koje ne može prevladati (tjelesni, npr., ili odlazak na izlete sa školom) ali socijalno je uključena, druži se sa svima, pa ako ne može preko neke prepreke, naučili smo je da traži pomoć. I znate što: mnogo je više ljudi spremnih pomoći, nego onih koji to odbijaju Dakle, gdje ima volje, ima i načina.Radite sa svojom djecom i ne odustajte od njih, kako biste iz njih izvukli maksimum, a u interakciji sa zdravom djecom naučit će se ponašati u skladu sa svojim mogućnostima. POzdrav