Blogosfera Škola za 5

Ispraznost - fenomen Paula Coelha i većine ostalih modernih pisaca

Objava 10. siječnja 2017. 1 komentara 1803 prikaza
Što čita suvremeni intelektualac u slobodno vrijeme?, arhiva VL-a
Što čita suvremeni intelektualac u slobodno vrijeme?, arhiva VL-a
Čitanje

Vrijeme je školskih praznika i želim se malo odmaknuti od uobičajene tematike. Čitanje je moj najčešći i jedan od najdražih načina provođenja slobodnog vremena, no to ne znači da se smatram stručnjakom komparativne književnosti niti relevantnom sugerirati koje knjige vrijede biti pročitane, a koje ne. Ovo je tek osobni osvrt na neke od autora koji posljednjih godina redovito zauzimaju vrhove top ljestvica čitanosti i prodaje svojih knjiga.

Trilogija Jonathana Earla Franzena

Corrections - Freedom - Purity ( Korekcije - Sloboda - Čistoća) naslovi su triju najčitanijih knjiga ovog američkog autora rođenog 1959. godine. Zajedničko im je dugačka priča: svaka pojedina knjiga ima između 500 - 600 stranica, što znači da sam prošlog ljeta pročitala gotovo 1800 stranica njegovog teksta. Krajnji dojam nije niti približan onom kada zaklopite posljednju stranicu Ane Karenjine ili Rata i mira (usporedba se bazira samo na zajedničkoj činjenici duljine teksta).

Romani se bave svježom tematikom pa ponekad ostavljaju dojam recentnog izvještaja o političkoj, gospodarskoj i moralnoj situaciji današnje Amerike spretno utkanog u priču koja nije dinamična, no nije niti potpuno nezanimljiva. U posljednjem nastavku trilogije koja se ne mora nužno čitati redom kako su knjige objavljivane, autor se primjerice bavi tematikom leakera, te je u glavnom liku i njegovoj hakerskoj skupini nemoguće ne prepoznati Juliana Assangea i fenomen WikiLeaksa. Kroz stranice teksta protežu se i svakodnevne teme; brak, djeca, financije... i lako se je prepoznati u nekim od likova ili situacija. Naravno ako imate strpljenja čitati opise staračkih tegoba kroz kroje prolazi otac glavnog lika na otprilike stotinjak stranica. Ovakvim udaljavanjem od  glavne niti teme vodilje autor nastoji stvoriti dojam dubokoumnosti i filozofske dubine djela, što mu prema mom sudu i ne uspijeva najbolje. No ono što me držalo da ustrajem na svih 1800 stranica teksta je lakoća kojom Franzen komponira rečenice i tečnost kojom se one nižu jedna za drugom. Autor je majstor riječi, ne onih dubokih koje se pamte, no svakako riječi koje privuku i u trenucima slobodnog vremena osim razbibrige pružaju i određen užitak u čitanju.

Karl Ove Knausgaard 

U svojevrsnoj komparaciji Karl O. Knausgaard mogao bi predstavljati neku vrstu europskog pandama J. Franzenu. Nakon što je polako počela kopniti popularnost švedskih kriminalističkih romana iz skandinavskog dijela Europe stiže nam ovaj pisac koji se odlučio već samim nazivom knjige privući pozornost i čitatelja i marketinga. U orginalu Min Kamp (Moja borba) odabirom riječi doslovno kopira  naslov Hitlerovog političko - ideološkog, i u obliku knjige ukoričenog manifesta Mein Kampf.

Knausgaardova borba odvija se pak u surovosti svima nam poznate i bliske svakodnevice, te stoga književni kritičari ovaj heksalog napisan na 3500 stranica nazivaju roman atmosfere svakodnevnog života.

U prvom nastavku autor progovara o odrastanju i svojim tinejdžerskim godinama do takvih detalja i tančina da nakon posljednje stranice ostavlja dojam kako zaista više nema što reći. Drugi se nastavak bavi surovom bračnom svakodnevicom koja preostane kad ishlapi posljednji trag strasti na iscrpljujućem putu podizanja troje djece za koje autor hrabro ustvrđuje kako u životu modernog čovjeka predstavljaju "tek modni dodatak". 

Opet se tu nalazi onaj  trigger prepoznatljivosti i lakoće poistovjećivanja s likovima i svakodnevnim situacijama, no dalje od toga Knausgaard zaista ne pruža. Čitatelj treba biti spreman na opise banalnih situacija poput kućne atmosfere novogodišnje večere na nekoliko desetaka stranica, budući da je zaista teško i nemoguće tisuće stranica popuniti napetim zanimljivostima koje su ipak samo dio svakodnevice prosječnog čovjeka.

 

Fenomen Paula Coehla

Nisam osobiti obožavatelj ovog brazilskog autora. Pročitala sam davno, potaknuta navodnom senzacijom na književnoj sceni Alkemičara, njegovo prvo djelo prevedeno na hrvatski jezik. Moje oduševljenje nije bilo niti približno takvo da bih nastavila strastveno pratiti književnikov opus. Nekoliko godina kasnije, ne sjećam se više točno iz kojih pobuda u ruke mi je dospjela njegova Peta gora. Vjerojatno mi je tematika bila bliža, no ta mi je knjiga ostala svakako dublje u sjećanju nego Alkemičar.

Kako sam se dvadeset godina kasnije ponovno odlučila za Coehla? Razlog je vrlo banalan; privukla me tematika o kojoj govori njegova knjiga Jedanaest minuta: ljubav i seks. Dvije teme, koje uz politiku i novac dobivaju najviše prostora na papiru i u ljudskim mislima. Iskreno, očekivala sam da ću naučiti nešto novo, doći do nekih meni još nepoznatih spoznaja ili barem vidjeti stvari iz nekog nepoznatog kuta. Jesam li se razočarala? Jesam.

Coehlo lijepo komponira rečenice, ugodan je za čitanje no ujedno i posve standardan i pun klišeja u svojim pogledima do te mjere da u nekim rečenicama ostavlja dojam kao da ga je vrijeme pregazilo. Gotovo bih se usudila reći plagijator. Što drugo reći kad planetarno priznat književnik baš zbog svojih velikih misli nakon gotovo dvjesto stranica gusto ispisanog teksta vlastitih razmišljanja o ljubavi i seksu dođe do zaključka kako je ipak najbolja kombinacija istih.

Naravno, spremna sam priznati kako do nekog novog, senzacionalnog otkrića vezanog uz ovu tematiku i nije mogao doći no ipak cijela knjiga, kad se zaklopi posljednja stranica ostavlja dojam izuzetne plitkosti. Svojom fabulom knjiga prati mladu djevojku Mariju iz unutrašnjosti Brazila koja jedva punoljetna oboružana ljepotom, osrednjim obrazovanjem, nikakvim iskustvom o životu no izuzetno velikom, mladim djevojkama tipičnom sanjarskom željom da postane slavna i bogata kreće u velegrad ostvariti svoje snove. Očekivano, obzirom da joj je najjači adut fizički izgled privlači pažnju europskog lovca na talente, za kojeg se nakon što potpiše s njim ugovor i doputuje u Europu ispostavi da je zapravo makro.

Odvodeći čitatelja u taj mračan, ali izazovan svijet užitka i poroka, nastojeći biti aktualan i senzacionalan (na jednom mjestu podrobno opisuje svijet sadomazohizma) Coelho zapravo ispada vrlo konzervativan. To me je posebno iznenadilo budući da sam upoznata s činjenicom koliko Crkva kritizira njegova djela i stavove. 

Od samog konzervatizma još više me je razočarao bajkovit završetak knjige: glavna junakinja u jednom od svojih klijenata upoznaje ljubav svog života koja ju konačno i spašava od poročnog života kakav je do tada vodila.

Mislim da sam konačno (iako samo nakon tri pročitane knjige kroz dulji vremenski period) formirala svoje konačno mišljenje o Coelhu. Svojevremeno je on svojim načinom pisanja u kojem fabula nije naglašena, ali su u nju utkani nizovi spretno sročenih "velikih misli" zgodnih za citiranje bio novina i osvježenje na književnoj sceni namijenjenoj široj čitalačkoj publici, koja je početkom devedesetih vibrirala na ljubavnim i kriminalističkim romanima i S. Sheldonu koji je uspješno objedinio obje tematike i time rušio dotadašnje rekorde čitanosti. Coelho je svojim fabulama unio određenu dozu egzotike s dahom južnoameričke tradicije ili biblijske tematike, a "velikim mislima" filozofsku notu koja bi čitatelja trebala navesti na dubinsko promišljanje o životu i njegovim pojedinim segmentima. No, kojeg čitatelja? Iako me niti prije dvadeset godina nije ostavio bez daha, danas sam sigurna kako je Coelho tek privid dubokoumne filozofije tek čitatelju prosječnog obrazovanja dok intelektualcu on zapravo i nema što ponuditi. 

  • danho:

    iskreno nisam neki citac, procitala sam lektire i tu i tamo koji krimic jer sam u srednjoj to voljela... i poslije za vrijeme faksa tu i tamo koju knjigu,nist posebno..i rekoa ajde idem tog alkemicara,kao razvikan je a i imala ... prikaži još! sam ga pri ruci inace ne bih valjda...uglavnom,moj dojam nakon te knjige je bio: wtf sam to procitala, kakvo je ovo sra*je, djelovalo mi je plitko a htjelo je bit duboko tako ja tu knjigu dozivljavam :D