Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Škola za 5

Jesmo li doista nacija nepismenih?

Rezultati recentnog istraživanja pokazuju kako naši osnovnoškolci nastavu Hrvatskog jezika smatraju najdosadnijom i nesvrhovitom. Srednjoškolski nastavnici i sveučilišni profesori žale se kako im svake godine dolaze učenici i studenti koji raspolažu sve manjom razinom pismenosti. Istraživanja o postotku čitanosti kod odraslih svrstavaju nas na samo dno europskog standarda.
Objava 06. svibnja 2018. 3 komentara 1039 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Nečitanje kao odlika mentaliteta

Osnovnoškolci Hrvatski jezik smatraju najmanje zanimljivim predmetom

Rezultati recentnog istraživanja znanstvenika s Instituta za društvena istraživanja i Filozofskog fakulteta u Zagrebu provedeni na uzorku od 1058 učenika petih razreda i 1031 učenika osmih razreda otkrivaju koje predmete učenici najviše uče, koje smatraju zanimljivima i korisnima, te čime se bave u slobodno vrijeme.

Prema ovom istraživanju učenici najviše vremena "gube" učeći Hrvatski jezik kojeg ujedno smatraju i najdosadnijim predmetom u osnovnoj školi. Drugi predmet kojem moraju posvetiti najviše vremena učeći je Povijest (bazira se na radu s tekstom i mogućnošću razumijevanja istog), a ujedno je i taj predmet drugi na listi bespotrebnih znanja prema mišljenju učenika.

Zanimljivo je kako se na popisu predmeta koje učenici smatraju najkorisnijima za svoje buduće obrazovanje i zanimanje svejedno nalaze predmeti koje istovremeno ocjenjuju i jako zahtjevnima za učenje. To su na 1. mjestu strani jezik, a na 2. Matematika.

Zbog čega je nastava materinjeg jezika mladim generacijama toliko nezanimljiva i neatraktivna teško je dokučiti. Jedna od mogućnosti je činjenica da je zastupljena s najviše broja sati u tjednu, pa se većina osjeća prezasićena njenim sadržajima.

Krenemo li od pretpostavke kako je cilj nastave materinjeg jezika naučiti mladog čovjeka da se izražava elokventno i jasno, opismeniti ga, te ga naučiti raditi na i s tekstom tako da razumije pročitano i sposoban je isto referirati bilo u usmenom, bilo u pisanom obliku; ispada da ovi ciljevi i nisu u tolikoj mjeri zahtjevni.

Pogledamo li ipak s druge strane elemente ocjenjivanja koje sadrži Hrvatski jezik u osnovnoj školi, ispada da bi svaki od njih mogao biti i predmet za sebe:

1. hrvatski jezik (odnosi se na ovladavanje i primjenu zakonitosti jezika; pravopisna i gramatička pravila)

2. književnost (rad na tekstu, čitanje s razumijevanjem)

3. lektira (čitanje, analiza i interpretacija pročitanog djela)

4. jezično izražavanje i stvaranje - usmeno (izražajno čitanje, recitiranje, prepričavanje, usmeno sažimanje teksta...)

5. jezično izražavanje i stvaranje -pisano (pisanje sastavaka, opisa, eseja, pisano sažimanje pročitanog teksta...)

U višim razredima osnovne škole dodaje se još i šesti element jezika: medijska kultura.

Tek ovako posloženo možemo u potpunosti rezimirati koliko ciljeva i ishoda učenja treba ostvariti u nastavi Hrvatskog jezika, a sve se bazira uglavnom na radu s tekstom. Treba li smanjiti opseg gradiva (članovi HAZU-i iznijeli su mišljenje kako satnicu materinjeg jezika treba još dodatno povećati?), primijeniti drugačije metode rada ili nešto treće ostaje metodičarima na razmišljanje. Za sada stoji samo činjenica kako se osnovni ciljevi predmeta (pravilna uporaba jezika u govoru i pismu, te ljubav spram pisane riječi) u okvirima nastave ne ostvaruju, ili se ostvaruju vrlo niskom kvalitetom.

Ovoj činjenici u prilog idu izjave srednjoškolskih nastavnika i sveučilišnih profesora: Gimnazijalci sve više pišu nekom varijantom tiskanih slova, a gotovo da nisu sposobni sami uobličiti smislen tekst (razraditi jasan uvod i zaključak). Studenti imaju problem s razumijevanjem pročitanog, pridjeve pišu velikim slovom, muče ih -ije i -je, č i ć.

Gimnazijalci i studenti su nam mahom polupismeni

Osim problema navedenih u citatu, profesori muku muče s dešifriranjem đačkih i studentskih rukopisa. Generacije koje predavanja i zabilješke "skidaju" s Interneta nisu izvještile vlastitu ruku, niti njezinu finu motoriku, te slova i riječi postaju nečitki. Studentima je težak zadatak u pisanju pridržavati se crtovlja, a rukom pisan tekst smatraju toliko beznačajnim i nevažnim da olovkom šaraju krivo napisane riječi, rečenice ili cijele odlomke te takav uradak predaju profesorima. Vjerojatno je upravo ta nečitljivost i jedan od razloga zašto se u zapadnim zemljama već od srednje škole potpuno odustaje od pisanja rukom.

Ovakve poražavajuće podatke gotovo je nezamislivo povezati s budućim akademskim građanima, no oni su naša stvarnost. Iako svjesni činjenica, sustav obrazovanja ne poduzima ništa na poboljšanju stanja.

Primjera radi: ako u osnovnoj školi odgovor na testu iz Povijesti ne priznate zato što je naziv osobe ili države napisan malim slovom, gotovo svaki prosvjetni inspektor će vam takvu ocjenu poništiti navodeći kako to (osnove pismenosti) nije gradivo koje se ispitivalo na testu i ne treba utjecati na ocjenu.

Nadalje, isti smatraju kako zašarani test s prekriženim, pa ponovno napisanim odgovorima nije razlog da se takvi odgovori ne priznaju kao točni, odnosno da se takav neuredan tekst ne uvaži kao valjan dokument iz kojeg proizlazi adekvatna ocjena. Često de događa i situacija da se učenici na pisanom testu potpišu samo imenom, smatrajući pisanje prezimena gubitkom vremena.

Utjecaj digitalnih medija

Promatrajući u poznatom razrednom okruženju, primjećujem učenike izvrsnih intelektualnih sposobnosti koju su izuzetno elokventni, ne samo u materinjem, nego i u stranom jeziku no pisanje im je muka. Na sam spomen da nešto u bilježnicu treba zapisati teško uzdišu, redovito postavljaju pitanja treba li odgovarati baš cjelovitim rečenicama ili je dovoljna jedna-dvije riječi, a pisanje kraćeg sastavka smatraju Sizifovim poslom i neki od njih će u samom startu radije odustati svjesni negativne ocjene.

Koliko učenicima pisanje kao vještina teško pada, primjećujem i prilikom kontroliranja redovitosti domaćih zadaća: puno je veći postotak riješenosti ako se zadaća sastojala od zadataka na zaokruživanje ili dopunjavanje, nego onih gdje je trebalo pisati cjelovitim rečenicama. Opet isti scenarij: pisanje je takva muka da učenici od njega radije odustaju.

Jedan od uzroka neznanja konstruiranja duljih rečenica ili uobličavanje kraćeg teksta pronalazim u novim digitalnim načinima komunikacije u kojima je veliko slovo na početku rečenice suvišno, u kojima se ne koriste interpunkcijski znakovi jer rečenice u takvoj komunikaciji zapravo niti ne postoje. Komunicira se uglavnom više ili manje nepovezanim i izoliranim riječima i emotikonima. Svrha ovakve komunikacije je što brže poslati poruku, dok je sasvim nevažno kako ta poruka izgleda.

Budućnost jezika

Kako bi se moglo edukativno nedvosmisleno djelovati, potrebno je na samom početku vrlo jasno definirati što želimo postići: hoćemo li prihvatiti činjenicu da pisanje kao vještina polako izumire i da na usmenoj i pisanoj komunikacijskoj razini nazadujemo prema onoj: "Ja - Tarzan. Ti - Jane" ili će se kroz kompletnu vertikalu obrazovanja i kroz sve predmete nametnuti pismenost kao imperativ. 

Odlučimo li se za drugi slučaj onda izlike poput "u osnovnoj školi su još premali da se inzistira i na pravopisu izvan okvira nastave Hrvatskog jezika" padaju u vodu. Smatram kako bi upravo na samom početku školovanja, dakle u nižim osnovnoškolskim razredima trebalo odlučno i bez presedana inzistirati na razvoju rukopisa, primjeni pravopisa i interpunkcijskih znakova kroz sve nastavne predmete, te s istim principom nastaviti tijekom daljnjeg školovanja bez obzira o kojoj vrsti škole se radilo. Ili si pismen, ili nisi!

Osim toga, na državnoj maturi je pisanje eseja u sklopu Hrvatskog jezika obavezno. Iz tog bi se dalo zaključiti da pismenost još uvijek smatramo potrebnom i neophodnom vještinom.

Jasno definiranje cilja i zauzimanje stava je preduvjet ovoj paradigmi. U tom slučaju se ne smiju ponavljati situacije za kakve sam Povijest navela kao primjer, jer pismenost podrazumijeva poštivanje pravopisnih i jezičnih pravila bez obzira o kakvoj komunikaciji se radilo, putem kojih medija se ista odvija i što je njezin cilj.

 

 

 

 

 

  • Vito:

    Objava 06. svibnja 2018. Blog piše Marija Galović --- Jesmo li doista nacija nepismenih? Rezultati recentnog istraživanja pokazuju kako naši osnovnoškolci nastavu Hrvatskog jezika smatraju najdosadnijom i nesvrhovitom. Srednjoškolski nastavnici i sveučilišni profesori žale se kako im svake godine dolaze ... prikaži još!e učenici i studenti koji raspolažu sve manjom razinom pismenosti. Istraživanja o postotku čitanosti kod odraslih svrstavaju nas na samo dno europskog standarda. --- Gimnazijalci i studenti su nam mahom polupismeni ---- 06. svibnja 2018. u 11:49 Autor Stela Lechpammer --- Cesta se raskopa, cijevi se polože, rupe se zatrpaju i stavi se novi asfalt. Zvuči idealno? :::::: NE - zvuči i izgleda nepismeno __ Sad se vas dvije dogovorite, obje ste korisnice novca za objavljeni uradak u "večernjaku" __ Kojoj ne odgovara moje zapažanje bez bilo kakvog "recentnog istraživanja"??? __ Recentno prevedeno na hrvatski zakonom određeni javni jezik znači: nešto se netom dogodilo; skorašnji događaj; nedavni, nov, svjež, mlad, nepokvaren; suvremen, moderan, sadašnji, iz našeg doba. ::: Bilo bi bolje da ste naveli nadnevak tog istraživanja pa bismo točno znali koliko je recentno istraživanje znanstvenika s Instituta za društvena istraživanja i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. __ Jer samo na jednom primjeru današnjeg novinskog članka vidljivo je da nisu potrebni znanstvenici kako bi vi dobili odgovor na posatvljeno pitanje u naslovu vašeg zapisa

  • Vito:

    Smatram kako bi upravo na samom početku školovanja ::: Početak školovanja je zanimljiv pojam. __ Pogotovo kad ga spominje, pretpostavljam, obrazovana osoba sa završenom visokom stručnom spremom. __ Takve bi osobe morale znati da početak školovanja djeteta počinje čim djete ... prikaži još! "prepozna sebe u ogledalu", kod kuće čim djete počne izgovarati riječi ba, bu, ma ma, ta ta pa ih počne spajati u razumljive riječi i pretvarati ih u rečenice. __ Djete koje roditelji prepuste učenju drugh ili ulici (p)ostaje nepismeno i neobrazovano ma koliko imalo diploma, jer nije u djetinjstvu naučilo osnovna značenja riječi i rečenica. __ Takva djeca postaju i ostaju "dobar materijal" pokvarenih političara koji zatim žive nanjihovom uzgojenom primitivizmu i "me bi se štel miješati" pogledu na svijet i okolinu, a što se danas jasno održava u sadašnjem sirotinjskom stanju Hrvatske baš zbog nepismenosti "polovice" naroda i "birača". __ Nije samo nastavni predmet tajh koji određuje (ne)pismenost, to je ukupan "zbroj" osobnog mišljenja svakog pojedinca kojeg očito u Hrvatskoj nema, jer niti nakon 28 godina nisu u stanju prepoznati pljačkaše koje biraju, jer očito nisu dovoljno pismeni, nisu ih naučili u dječjoj dobi. __ Instinktivno znaju da nešto ne valja, a bježanje iz Hrvatske dokazuje da nisu bedasti, već neuki i neobrazovani - praktički nepismeni prepoznati loše i promijeniti boljim.

  • Igggy:

    Neobrazovani, primitivni tupi i glupi - jednom rječju dno dna Europe. Nažalost to je danas slika Hrvatske i njenih stanovnika.