Blogosfera Škola za 5

Kako se učitelji pripremaju za Školu za život

Ove jeseni projekt Škola za život ulazi u sve učionice. Srazmjerno najavama kojima vrve mediji očekuju se velike i korjenite promjene u sustavu školstva. Onog trenutka kad javnost shvati da promjena neće biti, ministarstvo će se (opet) oglasiti: To je zato jer nastavnici nisu spremni i nedovoljno su educirani za promjene. Želim stoga opisati kako te pripreme i edukacije učitelja i nastavnika za Školu za život izgledaju.
Objava 04. veljače 2019. 0 komentara 6694 prikaza
pexel.com
pexel.com
Većina nastavnika dosadašnje edukacije za projekt Škola za život smatra nesuvislima i bespotrebnima

Svi učitelji i nastavnici osnovnih i srednjih škola dužni su se zbog projekta Škola za život dodatno educirati kako bi ovladali novim metodama i načinima rada koji će se primjenjivati u učionicama od jeseni, te kako bi stekli kompetencije i sposobnosti korištenja nove tehnologije.

Edukacije su započele prošle jeseni radionicom na kojoj je trebalo ovladati tehnikom korištenja digitalne platforme za učenje (Loomen) na kojoj se odvija i najveći broj edukacija. Određeni broj nastavnika radi već godinama s takvim “učilicama”, no svejedno su morali prisustvovati radionici.

Edukacije u virtualnim učionicama na Loomenu su započele u prosincu i tematski su organizirane po modulima – svaki mjesec jedan modul na kojem bi svaki pojedini nastavnik trebao raditi između 10-12 sati. Nakon svakog odrađenog modula kao potvrda istog dobiva se virtualna značka.

Već prvi modul je izazvao veliko razočaranje i negodovanje. Nije problem samo u načinu na koji su sadržaji prezentirani (nepreglednost, nesistematiziranost, rješavanje kvizova ili pisanje osvrta kao način provjere jesu li nastavnici dotično usvojili ili nisu), glavni izvor nezadovoljstva jesu sami sadržaji. Oni se naime svode na općenitosti koje smo svi odslušali na uvodnim predavanjima tijekom studiranja.

Što je tu novo? – najčešće je postavljano pitanje razočaranih nastavnika. Kako ćemo se pripremiti za sve te velike promjene ponavljajući gradivo sa studija?

Virtualne učionice su raspoređene po predmetima, no međusobnom komunikacijom se došlo do zaključka kako svi imamo gotovo iste sadržaje, primjerice i nastavnici matematike i stranih jezika.

Drugi modul je organiziran oko teme Učiti kako učiti. To je još jedna nova međupredmetna tema kojom će se nastojati učenike što više poticati i ohrabrivati za samostalno učenje. Interesantno je da Škola za život naglašava i sve veću suradnju roditelja s nastavnicima i učiteljima po pitanju napretka učenika. To je još jedno vrlo interesantno, ali i škakljivo pitanje, budući da je angažman većine roditelja za sada po tom pitanju vrlo slab.

Što se tiče samog rada u drugom modulu, opet predstoji puno čitanja, a zatim izrada raznih strategija i opisa istih koji pojašnjavaju aktiviranje pojedinih kognitivnih sposobnosti prilikom izrade pojedinog zadatka, opisivanje kako okolina utječe na učenje i slično. Uglavnom, već poznata teorija, a najčešći komentar učitelja: Ovo je gubitak vremena ili Zbog ovog imam sve manje energije za rad u razredu. 

Rad na ovim zadacima zahtijeva i stalno prijavljivanje na razne digitalne platforme i aplikacije (za izradu grafičkih prikaza, dijagrama, umnih mapa...), što sve na kraju izgleda kao reklama istih, budući da se pored zadatka odmah i sugerira koje aplikacije se preporučuju za izradu pojedine zadaće.

Možemo se samo nadati da će sljedeći moduli ipak donijeti neke novosti, jer za sada ništa novo nismo saznala, još manje naučili.

Početkom nastave nakon zimskog odmora započele su i edukacije uživo s istom tematikom: Škola za život, odnosno što nas sve očekuje od jeseni i kako se što bolje pripremili za sve te novosti. Jednoj takvoj prisustvovala sam prošlog tjedna. Trajala je puna četiri sunčana sata! Kako je bilo? Pa… U ta četiri sata ja opet nisam čula ništa novo, nažalost niti išta suvislo.

Krenulo se s jednom anketom čija je svrha bila saznati oko kojeg područja Škole za život učitelji imaju najviše nedoumica i o čemu bi se željeli educirati, no na te odgovore se nitko od predavača nije osvrtao, jer je predavanje koje je slijedilo bilo unaprijed pripremljeno. Ostatak edukacije se odvijao opet po principu “samo da se ispuni vrijeme”. Malo smo pisali na crvene i plave papiriće, pa ih lijepili svaki s jedne strane ploče, primili na znanje kako će najtraženije zanimanja u Hrvatskoj za dvadeset godina biti dizajner proširene stvarnosti i trener robota, pokušali odvagnuti što su mitovi a što istine o Školi za život, no uglavnom smo slušali jednolično i monotono izlaganje predavača.

Pričati četiri sunčana sata, a da se ne kaže apsolutno ništa; to isto treba znati. I moći. I imati obraza izaći s tako nečim pred kolege. Zato nas i sve zanima koji to motiv pokreće predavače (također iz redova učitelja i nastavnika) da pristaju dobrovoljno se spustiti na takvu razinu, zanemare metodiku kreativnosti i inovativnosti koju reklamiraju i četiri sata pričaju nepovezane hvalospjeve Škola za život ovo, Škola za život ono, učenje za budućnost, nove paradigme, kompetencije, ishodi... ta se terminologija naime ponavljala u pravilnim razmacima, a između zrak. Vakuum.

Kolegice koje toliko energično zagovaraju kreativnost, inovativnost, međupredmetne teme i dinamičnost nastave udavile su nas četiri sata monotonim pričanjem dok su u pozadini klizili slajdovi jednako tako monotone prezentacije. Na kraju smo dobili nekoliko pitalica/ mozgalica kao primjer zadataka kakvim će se od jeseni razvijati kritičko mišljenje učenika. Sramotno je tako nešto uopće nazvati edukacijom. Vrijeđa zdrav razum, inteligenciju i dostojanstvo.

Dozvoljavam da edukcije drugih predmeta možda i jesu svrhovitije, no mišljenja sam da ne mogu biti iz sljedećeg razloga: sve to što se sada najavljuje kao novo i inovativno većina nastavnika odavno koristi u svojoj svakodnevnoj nastavi.

O onome pak što nas sve najviše zanima, a to su novosti u ocjenjivanju, čuli nismo ništa. Eksperimentalne škole zadržale su i ove godine stari način ocjenjivanja.

Ako je do sada postojala natruha entuzijazma da ćemo od jeseni krenuti s nečim zaista novim u načinima i metodama poučavanja (ne nužno i boljim), više je definitivno nema. Inovativni nastavnici koji kontinuirano prate metodiku svog predmeta, ali i onu općenitog odgoja i obrazovanja edukacijama za Školu za život nemaju što novo za naučiti. Osim toga, besmisleno je da iste radionice i edukacije pohađaju mentori, savjetnici i oni koji su tek počeli s radom u razredu.

Ovdje se nažalost ide na masovnost kako bi se opravdala sredstva koje je Hrvatska na račun reforme školstva dobila iz EU fondova: toliko tisuća nastavnika je odslušalo toliko stotina sati edukacije. Umnožak s toliko nula daje pokriće popriličnoj svoti novaca bez obzira na to što se prosvjetni djelatnici osjećaju vrlo loše i podcijenjeno kao faktor koji služi pokriću i opravdanju nekakvog budžeta.

Na kraju želim napomenuti sljedeće... Nastavi li se sve odvijati planiranim tijekom, u rujnu će biti jako puno medijske pompe (identično kao što je bilo i s uvođenjem istog projekta u eksperimentalne škole), nakon koje će uslijediti muk, a zatim krenuti negodovanja; najprije roditelja, a zatim i javnosti. Ako ispravno pretpostavljam, negodovanja će početi zbog razočaranja temeljenog na spoznaji kako je u razredima uglavnom sve po starom, a ministarstvo će oprati ruke još jednom uvredljivom izjavom „kako hrvatski učitelji nisu spremni prihvatiti promjene, te kako se ne žele educirati u smjeru da postanu inovativni i kompetentni“.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.