Blogosfera Škola za 5

Kasnojesensko promišljanje o smislu života

Objava 10. studenoga 2015. 0 komentara 555 prikaza
I Sunce i Mjesec u istom prostoru i vremenu. Tko zna što sve još?
I Sunce i Mjesec u istom prostoru i vremenu. Tko zna što sve još?
Svemir

Pomalo zavidim ljudima koji imaju rođendan u razigrano proljeće ili toplo ljeto. To je zato što lakovjerno mislim kako je kasnojesenski sfumato mog datuma rođenja kriv što mi osjećaji vezani uz taj dan uvijek pobjegnu u melankolični dio emotivnog spektra.

Što mi to zapravo slavimo na svoj rođendan?

Od kada imam djecu, njihovi datumi rođenja su mi puno važniji. Prisjetim se tada nekih neprocjenjivih trenutaka; prvog susreta s bistrim plavim očima koje su me pogledale s prepoznavanjem, ili one smeđe čiji se glasni plač umirio u mom zagrljaju nakon što smo si međusobno zaželjeli dobrodošlicu mojim prošaputanim riječima: "Sine moj." Slažem se, to vrijedi proslaviti. Svake godine ponovno.

Ali moj vlastiti rođendan? Na što bi me on to trebao svake godine podsjetiti? Da sam godinu starija, pa bih valjda trebala biti i pametnija? Da sam upravo izgurala 365 napornih dana ovog ludog i ubitačnog tempa, ostala hvala Bogu živa i donekle zdrava i sad sam spremna za sljedeću 365-dnevnu rundu?

Spletom okolnosti je ispalo da se ove godine nekako oko tog važnog datuma u mom životu počastim filmom Interstellar. Znam, znam...u kina je stigao prije godinu dana, ali jednostavno ne stižem! Vjerojatno ne bih niti sada, da me nije netko pametniji i iskusniji usmjerio.

Film je kompleksan i otvara puno tema za promišljanje. Astrofizika nije moje područje, no uspjela sam shvatiti kategorije nadilaženja prostornih i vremenskih okvira, putovanja kroz crvotočine i slično. Svemirske crne rupe ću ipak prepustiti srodnim znanstvenicima da o njima promišljaju, no film me je potaknuo na neke zaključke vezane uz crne rupe u sferama našeg mentalnog svemira, naše svijesti.

Um će dati ideju, ali bez potpore duha ona je tek mrtvo sjeme

Volim učiti. Još uvijek me nije napustio onaj dječji entuzijazam spram otkrivanja i upoznavanja novih područja. Privevši kraju zacrtano na akademskom planu, posvetila sam se privatnoj sferi i uspješno stvorila svoju obitelj, svoj centar svemira, koji svakodnevno zahtijeva puno mog vremena, energije, pažnje i ljubavi. Nije mi problem tu davati nesebično i svakodnevno gotovo cijelu sebe, no problem je nastao kada sam osvijestila da trebam još nešto. Daljnje profesionalno usavršavanje mi nije predstavljalo posebni izazov, jer na tom području je sve tako predvidljivo i ne smatram to nečim što bi obogatilo moju osobnost. A upravo mi je to trebalo, sfera nečeg, tada još nedefiniranog da popuni očitu prazninu i u mojoj svakodnevici i u mojoj osobnosti.

I nije da se nisam u svojoj introspekciji zapitala jesam li ohola. Objektivno, imala sam sve i više nego bi se mnogi usudili i poželjeti, a opet sam htjela još. S dilemom sam raskrstila onog trena kada sam u svojim neiscrpnim čitalačkim pustolovinama naišla na sljedeći citat: "Čovjek je stvoren da se razvija i raste, da neprestano radi na sebi, na razvoju svojih potencijala, da bude kreativan, te da stalno prihvaća promjene unutar svoje svijesti s ciljem da postane potpuno osviješteno, duhovno biće". Ovu misao potpisuje prof. Tomislav Ivančić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta, ujedno i osnivač međunarodno priznatog brenda hagioterapije.

U pozadini uspjeha je uvijek borba i vjera

Bilo je to upravo ono što mi je trebalo, potvrda da sam u pravu i da imam pravo od života tražiti više. Za razliku od ostalih živih bića, mi ljudi posjedujemo svijest i razum. Osvijestiti se u ovom kontekstu znači izaći iz mraka i postati svjestan svoje duhovne dimenzije. Stagnacija na bilo kojem životnom polju nam govori da naš duh u tom segmentu ne napreduje. Naprotiv, on stagnira u ustaljenosti, a nas to čini nezadovoljnima ili današnjim rječnikom rečeno - depresivnima.

Negativna iskustva (konfliktni odnosi s roditeljima koje vućemo još iz djetinjstva, neoproštene uvrede nakupljene tijekom života i slično) drže nas unutar određenih granica. Njihova čvrsta i za nas naizgled nesavladiva ograda je strah. Strah od neuspjeha, strah od kritike, strah od promjena, strah od tuđeg mišljenja ili čak neprihvaćanja, strah od....

Uvjeravamo sami sebe da smo slobodni, ali se grčevito držimo granica. Sputani smo prostorom i njegovim zakonitostima, ograničeni vremenom i zadanim rokovima, zauzdani pravilima, lažnim moralom, etikom i normama. Pusta egzistencija stegnula nas je u zadanom ritmu od danas do sutra, kroz cijeli životni vijek, u zadanim granicama našeg postojanja koje smo si sami nametnuli. I pravimo se da smo sretni; sretni jer se uklapamo i sretni jer smo nevidljivi. Granice su nam sigurnost i garancija da postojimo i ne želimo ih nadilaziti iz čistog straha. Straha, jer bismo mogli otkriti što se to krije iza njih. Od straha zbog osude, straha od oštrog licemjerja i dvostrukih mjerila zatvaramo se u okvire dobro nam poznatog ne usuđujući se istražiti ono sakriveno.

Pa ipak, ja sam se usudila! Potaknuta samo jednom jedinom rečenicom: „ Ti si osoba – jedinstvena, posebna i neponovljiva; unikat, jedna jedina.“

Od koga sam ju čula zadržati ću za sebe, no ono što je bitno podijeliti ću s vama. Iste ove riječi vrijede za svakog od vas, ako se usudi...

I da se vratim na film.

Putovanje kroz svemir i otkrivanje drugih galaksija... Vjerojatno niti Magellan, Vasco da Gama, Kolumbo, a pogotovo njihovi neuspješni prethodnici čija imena povijest nije zapamtila, nisu imali puno veće izglede za uspjeh kada su kretali u nepoznato. Tu je presudnu ulogu odigrala tehnika i oprema. Kada su im brodovi, geografske karte i kompasi postali dovoljno pouzdani i nemoguće je postalo moguće. Zato mi je jasno da je pitanje vremena kada ćemo krenuti u „nove svjetove“. A vrijeme je relativna kategorija, pogotovo izvan obzora događaja unutar crne rupe, koliko god da to zvuči nevjerojatno.

Mi za sada koristimo 1/3 svojih ukupnih intelektualnih mogućnosti. Ostale 2/3 ne samo da ne koristimo, nego ih za sada uopće nismo svjesni; ne znamo što zapravo sve možemo. Pretpostavljam da bismo, koristeći te 2/3 bez problema nadilazili prostorne i vremenske okvire u međuljudskoj komunikaciji. I teolozi i fizičari se slažu u jednom: u vječnosti/ beskonačnosti nema prostornog niti vremenskog ograničenja, nema prošlosti niti budućnosti nego postoji samo sadašnji trenutak kao energija u kontinuitetu. Pozitivna energija. Uvijek u Dobru.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.