Blogosfera Škola za 5

MaMe na Fejsu Škola u infarktnom stanju

Objava 27. veljače 2017. 1 komentara 1450 prikaza
MaMe ipak znaju najbolje; arhiva VL-a
MaMe ipak znaju najbolje; arhiva VL-a
MaMe

Facebook stranica MaMe na Fejsu je institucija. Nema toga što moderna majka ne može tamo saznati; gdje kupiti dječju posteljinu s likovima iz crtića koji je ultimativni hit, gdje nabaviti unikatne narukvice s imenima djece, kako umiriti dijete i natjerati ga da odspava po danu šest sati u komadu kako bi mama imala mira "ići u korak s vremenom" i informirati se. Naravno na stranici MaMe na Fejsu; o veganskoj prehrani dojenčadi, modnim dodacima, uvjetima u vrtićima i rodilištima, dječjim pravima... 

Stranica nudi mogućnost međusobne jadikovke o očevima koji ne sudjeluju dovoljno o odgoju svog potomstva, o svekrvama koje znaju biti iritantne, o nadasve jezovitom pelenskom osipu i postporođajnoj depresiji koja se fizički manifestira šlaufovima na trbuhu i strijama po stražnjici. Ili obrnuto?

Također, moderne mame na spominjanoj stranici imaju i mogućnost razmjene iskustava, pa se recepti za visokokalorične kolače svakodnevno u nedogled izmjenjuju s receptima za najnovije i najdjelotvornije dijete.

Čudi li stoga što se nacija (opet) digla na noge jer je online institucija modernog roditeljstva proglasila jedan školski zadatak neprimjeren, a učiteljicu koja ga je zadala u najmanju ruku državnim neprijateljem broj jedan?

Činjenicu da moderne mame stavljaju na Facebook slike s ultrazvuka svog potomka dok se ono tek sastoji od četiri podijeljene jajne stanice smo odavno prihvatili kao normalno. Isto kao i salve komentara ispod slike u kojima se prijateljice dotične zaklinju "kako je jedinstven, neponovljiv, s tatinim očima i maminim jezikom i inteligencijom pokojnog pradjeda koja uz tetkin savjet puštanja strogo definiranih isječaka Mozartove glazbe u kasnim večernjim satima garantira budućeg nobelovca. Ili nobelovku? Teško je ipak zametku starom tri sata odrediti spol."

Evolucija majčine ljubavi napreduje i stigli smo do perioda kad potomstvo kreće u školu i svaki njegov uspješan korak treba evidentirati, zabilježiti, objaviti i dokumentirati kako bi davno utemeljena tvrdnja o budućem geniju i dalje držala vodu.

Ups! Učiteljica je ispod neuspješno (Facebook komisija će utvrditi je li i netočno) riješenog zadatka napisala da natprosječnom inteligencijom obdareno mamino zlato predodređeno da spašava Svemir mora naučiti misliti.

Kako bi se u samom startu sasjekle u korijenu bilo kakve insinuacije idemo javno optužiti učiteljicu da je nesposobna, nekompetentna, ne zna što traži ili traži previše, nije na vrijeme prepoznala genijalnost budućeg šefa naše galaksije i treba ju sankcionirati otkazom ili u nedostatku dokaza za navedene osude dijete ispisati iz te škole, jer mu jedna takva nestručna i nekompetentna ozbiljno narušava ugled i pokušava opstruirati savršenu biografiju budućeg  Mozartu kud i kamo inteligentno superiornijeg wunderkinda. 

"Kako se usudila?" vrišti Facebook i gori od komentara podrške majki koje su se našle u identičnim i sličnim situacijama i pune razumijevanja nesebično daju podršku izjavama u kojima stručno obrazlažu po kojim didaktičko - pedagoški - psihološki - sagledano iz majčinog kuta - znanstveno obrazloživih i dokazivih - stručno metodički neobjašnjivih kriterija učiteljica NIJE SMJELA djeci u prvom razredu zadati takav zadatak.

U redu (duboki udah, brojim do deset iiii... izdah). Sad sam si dala oduška i mogu nastaviti ozbiljno.

Nedugo sam u rukama imala knjigu, citiram uglednog danskog obiteljskog terapeuta Jaspera Juula, vrlo intrigantnog naslova Škola u infarktnom stanju. Već mi je ovo "obiteljski terapeut" zamirisalo na ozbiljnu opasnost, no dotični je, očito dobro potkovan trikovima iz psihologije, kao prolog knjige stavio osobni epitaf školi i školstvu: "Krajnje je vrijeme da roditelji, djeca i cijelo društvo krenu rušiti škole. Kad se na to odluče, ja ću im se pridružiti."

Ono što me do kraja slomilo da dotičnu knjigu, ajde ne baš pročitam (čitam ozbiljnu literaturu), nego prolistam (onako kako se lista žuti tisak, znatiželje radi) je podatak iz njegove biografije u kojem se navodi kako autor određeni dio godine redovito provodi u Hrvatskoj. Retoričko pitanje: Koji ugledni znanstvenik, pisac, pa i obiteljski terapeut iz gospodarski i intelektualno nadmoćne Skandinavije bi se odlučio dio godine provoditi u Hrvatskoj i zašto? Čak ako ga i muči depresija uzrokovana polarnom noći, trenutno mi na pamet pada x boljih destinacija za liječenje iste. No dobro...

Knjiga je tipični chick lit iz područja pedagogije i razvojne psihologije: školu  se ne smije djeci prezentirati kao obavezu, nego mogućnost obrazovanja; učitelji moraju svoj stari, ulogom uvjetovani i izgubljeni autoritet zamijeniti novim (ne piše jasno kakvim); roditelji trebaju djecu prestati doživljavati kao objekte od kojih se očekuje poslušnost i početi ih uvažavati kao ravnopravne subjekte; djeca su različita i zato kolektivistički odgoj više ne funkcionira; umjesto kazne i kritike treba uvesti priznanje ... bla, bla ,bla. Odavno prožvakane i iritantne floskule, bez znanstvene utemeljenosti, bez jasnih odgovora na postavljena pitanja. Spremna sam ipak priznati; kad bi se MaMe na Fejsu dočepale ove knjige citirale bi je svakodnevno, a njenog autora proglasile neprikosnovenim guruom modernog odgoja i počasnim članom institucionalizirane stranice.

No, među svim tim otrcanim i toliko puta odslušanim frazama zapela mi je za oko jedna riječ - odgovornost. Jasper Juul govori o nedostatku odgovornosti kod djece, te kako ju treba ponovno probuditi i razvijati. Teza se razvija u smislu da dijete treba prihvatiti onakvo kavo jest, usmjeravati ga da osvijesti svoje pogreške i uspjehe, pomiri se s njima i odgovorno ih prihvati.

U Skandinaviji možda i izvedivo. No, mi smo u Hrvatskoj i jako kaskamo pogotovo kad su društvene norme u pitanju.

Stoga bih ja otišla stepenicu, zapravo cijeli kat niže i završila ovaj članak poantom kako trebamo učiti i poticati roditelje da postanu odgovorni i da preuzmu odgovornost za svoje dijete.

Njihovo / tvoje/ moje dijete zaista jest jedinstveno, no ono je ujedno i odraz onog što su roditelji usadili u njega.

Roditelji, očito u strahu da pred svojim potomstvom ne ispadnu svemoćni, okrivljuju škole, nastavnike i programe za eventualni neuspjeh djeteta. Za neprimjerno ponašanje okrivljuju društvo "koje ga je na takvo ponašanje potaklo"...  Krivac (imaginarni) se uvijek lako  pronađe.

Lakše je tako, nego suočiti se sa sobom i priznati: "Ja sam ga uljuljao u nestvarnost fantazije da će uvijek biti sve po njegovom, jer mu je do sada ispunjena svaka želja i kupljena svaka igračka čim je prstom uprlo u nju, ja sam uvjerio i sebe i njega da je najinteligentnije, najsavršenije...".

Prebacivanje odgovornosti na drugoga nije odlika odgovornog roditeljstva, a samo roditelj koji je sam spreman preuzeti odgovornost za svoje postupke može i vlastito dijete naučiti istom.