Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Škola za 5

Nekoliko lekcija o samopouzdanju za uspješniji početak školske godine

Objava 03. rujna 2016. 0 komentara 2325 prikaza
Pomoći oko zadaće nije isto što i pisati zadaću s djetetom, Thinkstock
Pomoći oko zadaće nije isto što i pisati zadaću s djetetom, Thinkstock
Samopouzdanje
U onom smo dijelu godine kad torbe za plažu sjetno prepuštamo zaboravu i počinjemo razmišljati o svemu što čini sadržaj školske torbe – olovke, knjige, bilježnice, obaveze, zadaće, ispiti...
Većini mrska, tek pokojem entuzijastu draga, stvarnost je to svakog djeteta školskog uzrasta jednako kao i njihovih roditelja.
I dok se suočavamo s fizičkim pripremama u obliku nabavke knjiga, bilježnica i ostale opreme potrebne za što ugodniji početak nastavne godine većina roditelja, pogotovo onih čije dijete očekuje velika promjena ( polazak u prvi ili peti razred ili početak srednjoškolskog obrazovanja) osjećaju intuitivnu potrebu i za onu mentalnu pripremu koja bi trebala omogućiti odlazak u školu sa što manje stresa i ujedno postizanje što boljih rezultata tijekom nastavne godine.
 
O pripremi djeteta za polazak u prvi razred sam već jednom pisala: http://blog.vecernji.hr/skola-za-5/pripremite-svog-prvasica-za-polazak-u-skolu-6996
 
Ove godine sam ponovno majka koja sa strepnjom iščekuje s kakvim će dojmovima njezin prvašić dolaziti prvih tjedana iz škole kući, no ujedno pripremam i starije dijete za sve one izazove koji ga očekuju pri polasku u peti razred: susret s novim nastavnim predmetima, privikavanje na veći broj nastavnika a time i na različitost njihovih metoda rada u razredu.
Dvostruki izazov rekla bih!
 
Na temelju svog iskustva stečenog u nastavi, ali i onog koje dijelim kao roditelj postavila sam si dva osnovna imperativa na čijem razvoju inzistiram kao zdravom preduvjetu za uspješan susret sa svim obavezama koji stoje pred učenikom: samopouzdanje i samostalnost.
 
Što je zapravo samopouzdanje?
Neću se baviti kompliciranim definicijama iz udžbenike psihologije, to može svatko od vas ukoliko ga zanima pronaći na internetu. Jednostavnim rječnikom rečeno, samopouzdanje je slika koju dijete stvara u svojoj glavi a koja mu predstavlja njegovu ulogu u svijetu i okruženju kojem živi.
Zbog toga je ne samo za uspjeh u školi, nego još važnije za njegov unutarnji osjećaj vezan uz boravak u školi od presudne važnosti koju će mu poruku ta unutarnja slika svakodnevno odašiljati: „Ja to mogu, samo se ponekad moram jače potruditi!“  ili  „To je za mene ionako preteško pa bolje da odustanem!“.
Pri tom se ne treba zavaravati i misliti kako su djeca koja se odluče za drugu varijantu ležerna, lijena ili u žargonu rečeno flegma. Iza tog „ Meni se to ne radi, to je glupo i dosadno...“ stoji puno unutarnje borbe, samoprijekora, loše slike o sebi i svojim sposobnostima koja rezultira obrambenim mehanizmom odustajanja.
 
Prije nego što prijeđem na kratke upute o načinima razvijanja zdravog samopouzdanja kod djeteta, spomenuti ću zašto smatram samostalnost također važnom stavkom koja pridonosi pozitivnom odnosu i uspjehu u školi.
Iako se nama kao roditeljima ponekad mogu učiniti preteškima, zadaci s kojima se djeca suočavaju u pojedinoj etapi svog školovanja su upravo zadaci i izazovi koji su svojom težinom i zahtjevnošću prilagođeni njihovoj dobi i uzrastu. No ako upadnemo u zamku pa već u prvom razredu gumicom obrišemo slovo koje dijete nije napisalo uredno, od crte do crte, s vremenom ćemo se sve češće susretati s školskim obavezama koje ćemo obavljati umjesto njega. Ne dozvoliti djetetu da pogriješi te ujedno da nešto i nauči iz svoje greške, plus razvijati kod njega očekivanje da će teže ili dosadne zadatke uvijek obavljati netko drugi umjesto njega su dvije osnovne greške koje onemogućuju razvoj samostalnosti, koja pak uzročno-posljedičnom vezom utječe na stupanj samopouzdanja.
 
Samostalnost i samopouzdanje su dakle u dvostrukoj međusobnoj korelaciji. Kako ih poticati i razvijati?
 
1. Niti previše kritike, niti previše pohvale.  Ako da, kritika treba biti konstruktivna i argumentirana. Prečesto kritiziranje, pogotovo ono u stilu baš sam se razočarao u tebi direktno narušava samopouzdanje djeteta, a time i volju za daljnjim izazovima. Druga krajnost je previše pohvale koja na taj način, iako poticajna, gubi na vrijednosti.
Umjesto "Potpuno sam razočarana tvojom ocjenom iz domaće zadaće" bolje djeluje "Nisam baš zadovoljna tvojom ocjenom iz domaće zadaće, no vjerujem da nisi niti ti. Sigurna sam da će ona sljedeći put biti bolja ukoliko za zadaću odvojiš više vremena se i bolje se potrudiš. Vjerujem sam da ti to možeš".
 
2.  Dozvoliti im da pogriješe i da uče na vlastitim pogreškama. Nitko nije savršen, pa tako nema niti savršenog učenika. Uzeti njegovu bilježnicu u ruku uz komentar "Daj meni, ja ću to bolje, a i biti ćeš prije gotov"  znači direktno potkopati njegovo samopouzdanje i neovisnost. Svakako je bolja varijanta ukazati mu na grešku, te ga potaknuti da ju sam ispravi. Na taj način dijete razvija upornost, ali se i uči nositi s frustracijom koja proizlazi iz činjenice da je nemoguće svaki problem riješiti iz prvog pokušaja.
 
3. Izbjegavati usporedbe s drugom djecom. Svaki čovjek je  potpuna individua, dakle bilo kakve usporedbe poput  "Vidiš kako on uspijeva, a ti ne" direktno utječu na pad samopouzdanja, a smisla ionako nemaju. Zamka u koju roditelji često upadnu je reflektiranje vlastitih (obično neostvarenih) ambicija na vlastito dijete ili usporedbe poput "Ja sam u tvojoj dobi već...".
 
4. Očekivanje apsolutnog savršenstva. Postavljanje previsoki kriterija ( 100-postotna riješenost testa, prosjek 5.00) su nerealni izazovi kojima bespotrebno opterećujemo školarca. Takav pristup između ostalog tjera dijete da živi u neprestanoj napetosti i strahu hoće li razočarati roditelje. Očekivanje izuzetno visokih rezultata plus neprestana kontrola svih djetetovih radnji narušavaju njegov osjećaj samostalnosti i samopouzdanja.
 
Potičemo li  dijete na što veću samostalnost prilikom izvršavanja školskih obaveza, direktno mu šaljemo poruku kako vjerujemo da je ono sposobno nositi se sa svojim obavezama i izazovima koji stoje pred njim. Iako bismo to možda i željeli, nemoguće je zaštiti vlastito dijete od neuspjeha i zato ga je bolje čim ranije suočiti s činjenicom da je i neuspjeh, potpuno identično kao i uspjeh sastavni dio života. Umjesto apsolutne zaštite koju im ionako nismo u mogućnosti pružiti, puno je bolje da djeca u svakom trenutku znaju kako u roditelji vjeruju u njih i njihove sposobnosti. Prije svega dakle zdrava i otvorena komunikacija na relaciji dijete-roditelj u koju se tada uključuje i treći subjekt-nastavnik.
Uz najljepše želje svim školarcima, njihovim roditeljima i nastavnicima za uspješan početak nastavne godine!
 
 
 
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.