Blogosfera Škola za 5

Različiti obrazovni sustavi; možemo li uspoređivati hrvatski i skandinavski?

Na međunarodnim procjenama znanja prednjače, Finska je svjetski uzor kad je obrazovni sustav u pitanju, skandinavski mentalitet ne teži posjedovanju matrijalnog, nego diktira opuštenost i uživanje u malim svakodnevnim sitnicama, no ipak cijeni marljivost i predanost poslu. Možemo li igdje pronaći paralelu s našim stilom života i obrazovanja?
Objava 11. travnja 2018. 1 komentara 663 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Stilovi učenja i podučavanja u našoj zemlji potpuno se razlikuju od onih na zapadu. Je li to opravdano?

Portal emedjimurje.rtl.hr objavio je početkom travnja vrlo zanimljiv intervju s osamnaestogodišnjom gimnazijalkom iz Danske koja se trenutno nalazi na razmjeni u Hrvatskoj, te pohađa Gimnaziju Josipa Slavenskog u Čakovcu. (Cijeli intervju možete pročitati ovdje .)

Glavna tema razgovora su bile razlike između danskog i hrvatskog modela obrazovanja koje je ova djevojka mogla ocijeniti na temelju vlastitog iskustva što je svakako puno vrednije od teoretskih članaka, analiza i grafikona s podacima.  (I sama sam svojevremeno napisala opsežan osvrt o tome kako izgleda i koje su značajke modela finskog obrazovanja - Jesmo li spremni učiti na primjeru Finske? )

Njezini glavni predmeti koje je sama izabrala u svojoj školi u Danskoj (skandinavski model obrazovanja karakterizira velika izbornost na temelju koje učenici sami biraju predmete koji ih zanimaju, te koje žele slušati tijekom svog obrazovanja) su Glazbena, Likovna i Kazališna umjetnost. Ona svoju budućnost vidi na području umjetnosti i dizajna, no tvrdi kako će na temelju ovakvog srednjoškolskog obrazovanja steći diplomu koja će joj omogućiti upis na bilo koji fakultet u Danskoj.

"U Danskoj djeca imaju mogućnost ranije izabrati što ih zanima i slušati predmete prilagođene njihovom interesu. Vi imate jako puno predmeta, rekla bih čak i previše. Pohađate srednju školu 4 godine, mi tri. Imate maturu na kraju četvrtog razreda, mi imamo nešto slično na kraju svake godine za predmete koji su nam najvažniji. Kada položimo te ispite, pokušavamo se upisati na fakultete. Hrvati imaju širi spektar znanja o svemu i svačemu.

To sam posebno utvrdila na vašim satovima povijesti. Ne učite samo o Hrvatskoj, učite toliko toga o svjetskoj povijesti! Ali ne znam koliko su vam sve te informacije uopće potrebne. U Danskoj učenici dobivaju više znanja koje im doista treba i koje im pomaže u osobnom rastu. Uče kako postati bolji ljudi, a ne upijaju samo prazne informacije i podatke.

Mi nikada ne zapisujemo rukom u bilježnicu. Moramo imati osobno računalo u školi i možemo vidjeti online bilješke drugih učenika. Ako netko ima jako dobre ocjene ili ako profesor posebno pohvali nečiju zadaću, smijemo ju pregledati, čak i kopirati. Dobivamo drukčiju zadaću nego vi. Vaša zadaća ustvari nisu zadatci, to je zapravo učenje. To su podatci koje morate sami naučiti i znati na idućem satu. U Danskoj dobivamo više zadaće. Moramo nešto istražiti, zabilježiti nešto o tome, a tek na idućem satu detaljno učimo i raspravljamo o tome." - govori ova mlada Dankinja, koja je u vrlo kratkom vremenu uspjela detektirati glavni problem našeg obrazovanja - preopširnost.

Iako svjesni da naš sustav obrazovanja nije dobar, odgovor na pitanje "Što mi to možemo preuzeti iz skandinavskog modela?" zahtijeva duboko promišljanje. 

Nepremostive socijalne razlike, ali i one u mentalitetu

Mlada Dankinja od svoje punoljetnosti živi sama u svom stanu, uz školovanje radi različite poslove. Takva samostalnost osnažuje mladu osobu da  preuzme odgovornost  o svom obrazovanju. Pretpostavljam da bi upravo zbog nepostojanja istog razloga kod nas princip izbornosti predmeta doveo do sveopće anarhije u srednjoškolskom obrazovanju. Naime, niti je naš socijalni sustav dovoljno "jak" da djeci pruži mogućnost osamostaljivanja u tako ranoj dobi, niti nam je u mentalitetu ukorijenjena radišnost, odgovornost i marljivost. Čak potpuno suprotno; roditeljska briga i potreba zaštite kod nas je toliko izražena pa imamo primjera gdje roditelji interveniraju čak i u vrijeme studija.

Socijalni status pojedine zemlje uvjetuje i drugačije potrebe na tržištu rada ili; čiji je obrazovni sustav bolji: skandinavski koji postiže izvrsne rezultate na PISA testovima ili naš koji obrazuje vrhunske liječnike, znanstvenike...

Činjenica je da se u skandinavskim školama uči gradivo neusporedivo manjeg opsega nego kod nas. Iz samog intervjua je vidljivo koliko dotičnoj učenici upada u oči širina i opseg naših predmeta, količina činjenica i informacija koje učenici usvajaju... Mi se ponosimo time kako takvom širinom dajemo učenicima mogućnost da postanu vrhunski stručnjaci pojedinih područja, no je li u pitanju optička varka?

Skandinavske zemlje su dovoljno bogate da liječnike, programere i slične stručnjake uvoze, dok se njihova djeca mogu u takvom blagostanju posvetiti lijepim studijima: umjetnosti, dizajnu, kazalištu, ljudskim pravima i slično.

Kod nas je situacija obrnuta; ako netko planira iole dobro živjeti mora opasno zagrijati stolicu kako bi najprije završio gimnaziju, a zatim i jedan od težih i zahtjevnih petogodišnjih studija, nakon kojih određeni broj upravo zbog veće plaće odlazi u inozemstvo.

Polaznici spominjanih lijepih studija kod nas ne pronalaze zaposlenje, osim sezonskog konobareći na obali, te su osuđeni na vrlo neizvjesnu egzistenciju. Iako jednako široko i duboko obrazovani kao i liječnici i programeri, naši povjesničari umjetnosti ili teoretičari književnosti ne pronalaze posao u inozemstvu. Zašto? Zato što bogate i socijalno jake i stabilne zemlje takvih profila imaju i među svojim studentima dovoljno.

Dakle, ne radi se o tome da naš obrazovni sustav producira natprosječno kvalitetne stručnjake koji vani zbog svojih kvaliteta pronalaze posao , nego se radi o logičnoj zakonitosti ponude i potražnje na tržištu rada.

Stoga se ponovno vraćamo na pitanje je li ta opširnost naših školskih i studijskih programa zaista neophodna.

Iako strogo kritizirana i po mom mišljenju omalovažavana, ipak se u posljednje vrijeme ponovno sve češće spominje poznata Šuvarica - reforma obrazovnog sustava iz nepopularnog doba komunizma koja je imala jako dobro razrađen sustav strukovnih srednjih škola, a to je upravo ono što nama nedostaje.

Šuvarova reforma je, istina potpuno ukinula gimnazije (očito u duhu socijalizma nije bilo prihvatljivo već s petnaest godina djecu razdvajati na buduće radnike i intelektualnu elitu), no nakon 1990. debelo smo pretjerali s gimnazijama. Danas imamo gimnazije u pojedinim lokalnim sredinama koje radi popunjavanje kvote broja učenika po razredu smanjuju do smiješnih razmjera upisni prag ili ga čak nemaju. Upišu tako učenike koji tu gimnaziju prolaze s produžnom nastavom i u beskrajnom ispravljanju negativnih ocjena, a kao takvi nemaju nikakve predispozicije niti za upisati, a kamoli završiti bilo koji studij. Oni ostaju u crnoj rupi našeg obrazovnog sustava, bez ikakve profesionalne budućnosti.

Svakako bi stoga trebalo ozbiljno promisliti o vraćanju određenih strukovnih škola, koja naravno najboljima omogućuju i nastavak obrazovanja (studij), a broj gimnazija smanjiti i ograničiti upis zaista samo vrhunskom potencijalu. Takvo restrukturiranje obrazovanja s većom prohodnošću unutar samog sustava moglo bi se nazvati i ozbiljnijom reformom.  

 

 

 

 

 

  • martina.fila:

    eto kaže autorica da nama u mentalitetu nije radišnost, odgovornost i marljivost. to ti srećo na temelju sebe procjenjuješ?- pričate o obrazovanju hrvatske djece za skandinavsko tržište rada. mudro.