Blogosfera Škola za 5

Religija - povijest i sadašnjost

Povijesno gledajući, religije imaju svoj razlog nastanka. No okolnosti se protokom vremena mijenjaju. Treba li se zato mijenjati i religija? Iako u svojim korijenima vrlo slični, Kršćanstvo i Islam danas dijele nepremostive razlike. Je li ih moguće nadići?
Objava 30. kolovoza 2018. 23 komentara 1872 prikaza
Izvor: pixabay.com
Izvor: pixabay.com
Religija ili vjera?

Knjiga kao inspiracija

Profesor koji mi je na studiju držao kolegij Povijest srednje i jugoistočne Europe u srednjem vijeku rekao je na predavanju kojim smo završili gradivo Bosne: Sada ste upoznati s činjenicama koje će većina do ispita uspješno usvojiti, no tek kad pročitate kompletni književni opus Ive Andrića i Meše Selimovića, tek onda ćete shvatiti!

Ima puno istine u tome. Svaki iskusni čitatelj vrlo brzo odredi je li pojedino književno djelo fikcija, ili se temelji na stvarnim događajima. Većina pisaca (izuzmu li se suvremeni trendovi SF – žanra) vješto kombinira stvarni motiv na koji nadograđuje izmišljene dijelove, no istinski književnici pišu iskustveno – ono što vide, čuju, osjete... Na taj način je, kada se radi o prošlom vremenu, iz takvih djela moguće iščitati cijele povijesti naroda i kultura, genealogije pojedinih obitelji, običaje, tradiciju, pa i vjeru; puno dublje nego iz povijesnih udžbenika.

Vodeći se tim već isprobanim receptom sustavno sam odabrala nekoliko knjiga koje se iz različitih vremenskih i geografskih perspektiva (Arabija, Iran, Irak, Bosna i Hercegovina, Palestina, Pakistan) bave problemom Islama i Muslimana. Moja želja za učenjem je još uvijek jaka, a ova tema mi se nameće u pokušaju što boljeg razumijevanja recentnih zbivanja na Bliskom Istoku i time uzrokovanih migracija.

Posljednja knjiga iz ovog popisa Karte za izgubljene ljubavnike, Nadeema Aslama se bavi problematikom pakistanskih migranata u Engleskoj s kraja 20.stoljeća. U središtu fabule je obitelj kojoj je, netipično islamskom patrijarhatu, majka okosnica i središnja točka svih zbivanja.

Ona, Kaukab, kćer muslimanskog imama dolazi vrlo mlada, tek nakon udaje sa svojim suprugom u Englesku u potragu za boljim životom. Ona nije školovana, a kako ne poznaje engleski jezik, nije niti u doticaju s kulturom ili zbivanjima u toj zemlji. Živi gotovo izolirano, obavijena kulturološkim i vjerskim nasljeđem koje je ponijela sa sobom iz Pakistana.

Suprug, dijete miješanog braka hinduista i muslimanke, ne drži puno do vjere i okrenut je svjetovnim stvarima, no iz prevelike ljubavi prepušta supruzi da djecu odgaja po strogim muslimanskim pravilima.

Djeca pak,rođena i  odškolovana doduše u Engleskoj, ipak odrastaju u getoiziranoj pakistanskoj četvrti i pokušavaju se povinuti majčinim očekivanjima, no s vremenom posustaju. (Takve četvrti i danas su glavni rasadnici radikalnog terorizma. Madrese i džamije u velikim urbanim centrima Londona i Pariza u kojima vješt hodža toj, neuklopljenoj i od strane bijelaca prezrenoj mladeži, kroz radikalno tumačenje vjere zapravo vraća samopouzdanje i ponos, potičući ih usput na terorističko djelovanje). 

Stariji sin odustaje od studija medicine (za Muslimane vrlo cijenjeno zanimanje) i posvećuje se svojoj prvotnoj ljubavi – umjetnosti, te zbog toga biva prezren od majke. Kćer sa šesnaest godina po majčinoj želji odlazi u Pakistan kako bi se udala za rođaka kojeg joj je izabrala majka, no nakon četiri godine fizičkog zlostavljanja se vraća rastavljena u Englesku. Mlađi sin, suprotno svim pravilima ženi bjelkinju (za takav se čin žensko dijete sukladno islamskoj tradiciji ubija, a muško izopćuje iz obitelji) i svojevoljno se potpuno udaljava od roditelja. Kaukab ostaje sama, razočarana, tužna. Tri puta dnevno postavlja prostirku za molitvu na kojoj se klanja Alahu, napamet izgovara riječi Kurana koje zapravo niti ne razumije, te moli za oproštenje grijeha svoje djece. Već u šestom desetljeću života i odani muž posustaje u udovoljavanju njezinoj tvrdoglavosti i pronalazi ljubavnicu, iako to ona neće nikada saznati.

Poanta ovog romana, onako kako sam ju ja doživjela je sljedeća: religija je za neuke ljude pogubna. Na globalnoj razini u svakodnevnim vijestima čitamo kako zapadne sile vješto iskorištavaju slijepu odanost neukih Alahu, a u ovoj knjizi je to prikazano na primjeru jedne obitelji. 
Iako smo kao katolički narod u poimanju religije puno liberalniji, u svojoj okolici pronalazim primjere ljudi koji također bez imalo razumijevanja, a povodeći se religijom čine puno nenamjernih zlodjela (u modernom rječniku rečeno- vrše mobbing) u vlastitoj obitelji i bližoj okolini.

Kršćanstvo i Islam

Čitajući spominjanu knjigu postaje jasno vidljivo koliko se ove dvije religije u svojim počecima preklapaju: najčešće spominjana starozavjetna biblijska imena (uglavnom proroka) poklapaju se s imenima koja se spominju u Kuranu: Abraham – Ibrahim, Mojsije – Muhamed, Isus – Isa. Gotovo da se cijeli Stari Zavjet uz minorne preinake može čitati i u svetoj knjizi Islama. I Arapi i Židovi semitski su narodi iste genetske strukture koji su živjeli u sličnom geografskom i političkom okružju. 
Dvije najveće religije, u korijenu ne tako oprečne koliko su sukobljene u današnjem svijetu. Ta spoznaja mi je nametnula pitanje: Koji je razlog njihovog nastanka, što je to bilo u njihovim temeljima?

Nastanak religija

Religije su nastajale u vrijeme kada je ljudski rod bio potpuno neuk. Ne neobrazovan u današnjem smislu te riječi, nego neuk i primitivan, gotovo na razini životinja: ubijanje za hranu, život u prljavštini, nehigijeni, parenje na animalnoj razini... Ljudima su trebali zakoni koji će ih dovesti u red. Religija propisuje te zakone: Ne ubij!, Ne ukradi!, Ne poželi tuđeg ženidbenog druga! Umij se i operi prije odlaska na misu (barem jednom tjedno), a ujedno daje i autoritet koji je dovoljno mistificiran da ga se ljudi boje, pogotovo pod prijetnjom kazne o neizvjesnosti zagrobnog života.

I dok se tu katolička vjera zadržava u blažim granicama, Islam je otišao korak dalje pa propovijeda i pravo na osvetu. Ubojstvo ili strogo kažnjavanje onih koji se ne pridržavaju religijskih zakona, te pravo na ubojstvo svih nevjernika – pripadnika bilo koje druge religije. Također, zbog mnogoženstva, za žene su predviđena puno stroža pravila; vjerojatno iz primitivne potrebe i spoznaje da je četiri žene (s koliko ih Musliman može biti u braku) puno teže „držati pod kontrolom“ nego jednu.

Jesu li ti religijski zakoni postigli svoj cilj ili bi se evolucija čovjeka odvijala jednakom putanjom i bez njih? Vjerojatno bi, samo puno sporijim tempom.

Povijesni tijek

Povijesno gledajući, Kršćanstvo je danas puno naprednija, liberalnija religija u odnosu na Islam. Na prvu bi se moglo zaključiti da je Islam „negdje zaostao“ u povijesnom razdoblju, no ne treba zaboraviti da je bilo perioda u kojem je islamska civilizacija prednjačila pred zapadnom.
Radi se o periodu ranog srednjeg vijeka u Europi: seoba naroda, barbari koji su uništili napredne tekovine Antike koje su iz Grčke stigle u Rimsko carstvo. Upravo za očuvanje i ponovno vraćanje  tih klasičnih znanja, umjetnosti u kulture na europsko tlo zaslužna je islamska civilizacija.
Islam je u svojim počecima, te u ranom srednjem vijeku za vrijeme svoje ekspanzije preko Iberijskog poluotoka u Europu, bio riznica klasičnih, ponajviše grčkih filozofskih i inih tekstova s kojima se onda Zapad posredno upoznao, budući da su iste te antičke tekovine u Europi u potpunosti uništili barbari. Čitavo Aristotelovo, Ptolomejevo i Hipokratovo djelo došlo je na Zapad posredstvom Maura – o tome piše i Umberto Eco u svom romanu Ime ruže, koji obrađuje period u kojem je Crkva prvi puta počela gubiti monopol nad istinom osnivanjem Bolonjskog sveučilišta.


Smisao religije i kako se ona prilagođava potrebama vremena

U periodu pećinskog čovjeka postojali su šamani i vračevi koji su na mističan način (često potpomognuti halucinogenim supstancama) bili u kontaktu s prirodnim silama koje su tada bile vrhunski autoritet – o njima je ovisilo hoće li čovjek biti sit ili umrijeti od gladi.

S prvim ustrojem društva (plemena) nastala je i potreba za vođom. Daljnjim razvojem društvenih odnosa nastaje vladajuća kasta, a upravo se u tom trenutku javlja potreba za institucionaliziranom religijom koja na neki način opravdava vladara, odnosno daje mu nebeski autoritet (primjer: egipatski faraon), a usput propisuje i vjerske zakone koji održavaju javni moral i ustroj takvog društva. 
Potlačen pak narod, koji ne samo da radi za svog vladara, nego je i njihov život u rukama te „božanske institucije na zemlji“ s vremenom postaje nezadovoljan i traži izbavljenje i izbavitelja – bog siromašnih. U tim okolnostima nastaju tri ključne religije: židovska, kršćanska i muslimanska.

Protestantizam također nije nastao slučajno (niti potaknut crkvenim, već društvenim promjenama) baš u određenom vremenskom i povijesnom periodu. Kad je ojačalo građanstvo i obrtništvo, taj novi društveni sloj više se nije želio povinovati Rimu i Papi, već je izbacilo posrednike i samo počelo birati gradska vijeća i knezove koji više nisu bili apsolutistički vladari, nego je njihov izbor ovisio upravo o glasovima predstavnika građanstva, trgovaca i obrtnika.
Tako je i protestantska teologija prilagođena suvremenim potrebama, njena je svrha propisati javni moral i poželjno ponašanje, ali izbacivši crkvene zapovijedi i uvevši odnos u kojem između Boga i čovjeka nema posrednika.
 

A što danas?

No što danas s religijom? Zakoni koje ona propisuje u sadašnjosti djeluju bespotrebno. Čovjek (barem većina) je postao biće koje ima svijest, savjest, moral, a osim toga postoje i zakoni države. Razuman čovjek ne treba čuti od svećenika da je jedan od sedam glavnih grijeha Neumjerenost u jelu i piću, nego će sam prepoznati da takva praksa na djeluje dobro na njegovo zdravlje i život. Razuman čovjek ne treba čuti od svećenika Ne ubij, jer odgojem dobiva svijest o moralno prihvatljivim i neprihvatljivim oblicima ponašanja.
Izgleda kao da je religija iscrpila svoj smisao i postala nepotrebna za čovjeka intelektualca. Napominjem religija, ne i vjera.

Pogledamo li ipak trenutnu situaciju na Zapadu, ta teza se ne pokazuje točnom. Opća dekadencija i rasap moralnih vrijednosti Zapada dokazuje da je čovjek, unatoč svojoj intelektualnoj superiornosti po prirodi ostao vrlo sebično biće. Zapadno društvo je zrelo, prezrelo društvo individualaca s vlastitim moralnim sudovima koji su ipak u svojoj osnovi egocentrični.

Ponovni susret Kršćanstva i Islama u Europi

Danas se suočavamo sa situacijom da u takvom intelektualno naprednom, ali sebičnom društvu nastaju enklave Islama u kojem još vlada tipičan feudalni ustroj vjere i muško-ženskih odnosa. Svakodnevno si postavljamo pitanja kako pomiriti ta dva toliko različita svijeta i je li njihov suživot moguć. 

Migranti se ne zadovoljavaju samo prihvaćanjem pomoći u obliku hrane i krova nad glavom, oni traže i potrebu razumijevanja. Zapad pak u najmanju ruku traži suvisli dijalog. 

No odnos Islama I Kršćanstva je povijesnom zadanošću nepomirljivo nekompatibilan, bez ikakve mogućnosti prave integracije, jer stoljeća kulturološke i mentalne različitosti ne ostavljaju prostora međusobnom razumijevanju. Iskusniji poznavatelji problematike rješenje vide u obrazovanju, kojim bi se barem  mlađe generacije migranata tijekom godina trebale uspješno prilagoditi i suživjeti s europskim kulturološkim nasljeđem. 

U svakom slučaju, Europa se nalazi pred još jednim velikim izazovom potvrde svoje autentičnosti i očuvanja stoljećima stvaranog kulturnog, društvenog i religijskog identiteta.

PS.Hvala mojoj kolegici N.B. koja razumije kakve knjige volim čitati:)

 

 

  • Avatar krcedolac
    krcedolac:

    Većina nažalost ne shvaća ni puno jednostavnije tekstove....

  • pritiskovic:

    "Izgleda kao da je religija iscrpila svoj smisao i postala nepotrebna za čovjeka intelektualca".... Anatol France je dao najkraću povijest ljudskog roda: Radjaju se, pate i umiru....strašno je teško prihvatiti tu istinu svakome, bio intelektualac ili ne. Bogovi kako kaže ... prikaži još!e Utanpištim iz Epa o Gilgamešu vječni život su ostavili za sebe. Svatko bi htio biti vječan i smrt prevariti;stoga mitimo i moljakamo ovaj ravnodušni svemir ne bi li ostali pošteđeni. Pristajemo zato na samoobmanu/religiju jer istina o našoj konačnosti je užasna i razarajuća. Biti čovjekom i nositi taj teški teret cijelog života nije lako. I pristanak uz uzvišenu laž može biti umirujuća terapija i olakšanje kako kaže Jung ili Kolakowski. Kada čovjek riješi pitanje svoje konačnosti/smrti a to je pitanje vremena, jer nauka neprestano povećava dužinu ljudskog vijeka i religije će tada jednostavno nestati, kao i čežnja za zagrobnim životom i rajem.... Do prije 2000 godina prosječni životni vijek je bio 20 godina a danas već 70-80. Za 5000 ili 10000 godina svijet će biti radikalno drugačiji nego li danas. Problem naše generacije je taj što smo ipak prerano rođeni, smrt nas sve čeka i stoga još pristajemo na institucionalizirano praznovjerje...

  • pan-am:

    Ne za neuke već za samouke ,u Bibliji piše sve lijepo ,ali kad se to počne okretati na svoju volju i ruku e to je onda veliki problem !!