Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Škola za 5

Retorika upravljanja rizikom ili kasnimo li malo s mjerama zaštite

Kod COVID-a-19, za kojeg do sada znamo da ima nisku stopu smrtnosti, ali izuzetno visoku stopu širenja zaraze je najbitnija mjera predvidjeti i kontrolirati upravo to - širenje zaraze. Drugim riječima, broj oboljelih ne smije niti u jednom vremenskom periodu dosegnuti tako veliku znamenku od čije ukupnosti će broj onih 5-10% najkritičnijih svojom količinom jedinki premašiti broj zdravstvenih resursa kojima pojedina zemlja raspolaže.
Objava 24. ožujka 2020. 1 komentara 1114 prikaza
POOL/PIXELL, Arhiva Večernjeg lista
POOL/PIXELL, Arhiva Večernjeg lista
Kada smo se približili brojci od 100 zaraženih, retorika obraćanja javnosti se drastično promijenila.

Iako smo za COVID-19 čuli krajem 2019. godine u vijestima koje su stizale iz Kine, a naši mediji postali su prepuni izvješća o njemu nakon 25. veljače 2020. godine kada se je prvi slučaj zaraze pojavio u Hrvatskoj, tek ovaj vikend; 20.-22. ožujka znatno se mijenja i pristup i način govora u kojem je virus glavna tema.

Promjena visine tonaliteta

Egzaktno je da ovog puta krivnja ne ide na medije, budući da se ono što sam primijetila odnosi na direktna izvješća i obraćanje javnosti odgovornih ljudi koji vode ovu situaciju; ministra Božinovića, ministra Beroša i liječnice, prof. dr. Markotić.

Njihova retorika je do vikenda koji je iza nas bila izuzetno blaga. Upozoravalo se je, predlagalo, apeliralo na građane molbama. Metafore koje su se koristile bile su: blaga klinička slika, blagi ili gotovi nikakvi simptomi, razumne mjere opreza…

Po mojoj procjeni se je odugovlačilo sa zatvaranjem škola, odlukama o nedolasku na posao onih koji mogu raditi od kuće, zatvaranjem mjesta na kojima se ljudi okupljaju u većem broju. Čudilo me je to tim više što smo svi tih dana pratili vijesti iz Italije koje su brujale zastrašujućim brojkama novooboljelih i umrlih, te brzinom širenja zaraze.

Izgleda da je broj oboljelih i kod nas u Hrvatskoj morao posati troznamenkasti da bi se počele provoditi ozbiljne mjere. No, sukladno mjerama mijenja se i retorika obraćanja odgovornih javnosti.

Jasno mi je da mnogi građani nisu i još uvijek te mjere ne poštuju, te se od “molim vas, ne odlazite bez velike potrebe u trgovine i ne šetajte u skupinama po parkovima” promijenilo u “više ne molim, nego zapovijedam da se građani pridržavaju propisanih mjera”. No, paralelno se mijenjaju i metafore vezane uz sam virus; više simptomi nisu blagi i ne nalikuju gripi nego više jakoj upali pluća, odjednom se u svakoj drugoj rečenici spominji respiratori i bolesnici sa srednje do teškom kliničkom slikom. Nadležni čak i za vrijeme svojih obraćanja javnosti odjednom počinju nositi zaštitne maske na licu, dok su do jučer s televizijskim voditeljem razgovarali na udaljenosti manjoj od jedan metar.

Počinju se na vijestima prikazivati snimke iz talijanskih bolnica u kojima čujemo potiho zujanje respiratora i plitke udahe teških bolesnika koji se bore za zrak. Na internetu se pojavljuju osobne ispovijesti bolesnih i onih koji su preboljeli virus, a puno su mlađi od 60 godina, no svejedno svjedoče vrlo teškom i iscrpljujućem tijekom bolesti. Paralelno u viestima gledamo podizanje šatora ispred KB Dubrava i slaganje bolničkih kreveta po Areni.

Sve te spoznaje i sve te vijesti postojale su i do prije ovog vikenda u medijskom prostoru, ali im se nije davala pozornost, odnosno držalo ih se je u pozadini a javnost se uljuljavalo u jednu blažu sliku cjelokupne situacije. Zašto? Jesmo li baš morali doći do određene brojke da krene drugačiji protokol postupanja!?

Prije nego što svi zajedno izvedemo krivi zaključak i hrvatske institucije okrivimo za uobičajenu sporost, treba uzeti u obzir činjenicu da i ostale europske države (SAD je slučaj za sebe) postupaju po određenom obrascu. Iznenađuje me Njemačka koja je uvijek korak ispred kada je u pitanju preciznost i perfekcija. Naravno, srazmjerno puno većem broju stanovnika, tamo su brojke zaraženih dosegnule čak četveroznamenkasti broj prije nego se Njemačka odlučila na stroge mjere izolacije, ali gledajući u postotku, obrazac je isti kao i kod nas.

Zašto baš tako i morali li baš tako?

Sve ovo što sam do sada navela, donošenje određenih odluka u točno određenoj situaciji, a ne niti minutu prije, se može svesti pod zajednički navodnik upravljanja kriznim situacijama, odnosno upravljanja rizikom. Rizikom da ljudi neku mjere ne shvate olako (a to bi se dogodilo da je uvedena prerano), rizikom da se balansira epidemija, ekonomska stabilnost i količina panike, odnosno njezino izbjegavanja (u stanju enormne panike ljudi se počinju ponašati nerazumno i postoji potencijalna opasnost od nereda koje suzbijaju policija i vojka, a takvi prizori su ulicama nisu najbolja reklama za vladu dotične države).

A ja i dalje instinktivno osjećam da kasnimo, odnosno da smo sa svim do sada uvedenim mjerama trebali krenuti barem deset dana ranije.

Zašto?

Kod COVID-a-19, za kojeg do sada znamo da ima nisku stopu smrtnosti, ali izuzetno visoku stopu širenja zaraze je najbitnija mjera predvidjeti upravo to - širenje zaraze. Drugim riječima, broj oboljelih ne smije niti u jednom vremenskom periodu dosegnuti tako veliku brojku od čije ukupnosti će broj onih 5-10% najkritičnijih svojom količinom jedinki premašiti broj zdravstvenih resursa kojima pojedina zemlja raspolaže.

Nadležni znaju koliki je kapacitet kreveta na intenzivnim njegama po našim bolnicama, plus kojom količinom respiratora raspolažemo, a ne treba zanemariti niti broj zdravstvenih djelatnika koji su oboljelima na raspolaganju.

Oni također znaju što je eksponencijalni rast. Potres nisu mogli predvidjeti, a bojim se da će itekako utjecati na broj oboljelih, no ulazak virusa među zdravstveno osoblje jesu, jer je vrlo lako moguć, a primjer Italije ga jasno potvrđuje.

Zbog svih ovih argumenata opet se bojim da smo s pojedinim mjerama krenuli prekasno.

Kako sam, zahvaljujući FB-u imala priliku razmijeniti nekoliko rečenica s jednim našim znanstvenikom koji detaljno prati trenutnu situaciju i u kod nas u Hrvatskoj, ali i u svijetu; na moju bojazan da kasnimo mi je odgovorio da svaki proces ima svoje faze koje se jednostavno ne mogu i ne smiju preskakati.

Poštivanje pojedinih faza u određenom procesu je svojstveno vokaciji znanstvenika i svjesna sam da bez toga znanosti ne bi niti bilo.

Ovo što trenutačno živimo itekako je u domeni znanosti, no djelomično i u domeni iskustva. Italija nam je pod nosom, vijesti od tamo lako i brzo dostupne. Svaki dan možemo učiti na primjerima iz te zemlje, no bojim se da to ne radimo.

Italija je imala svoju fazu migracije zaraženih sa sjevera na jug i posljedice su se pokazale kobnima. Bez obzira na znanje koje smo dobili tim iskustvom i mi smo tu fazu ponovili. Zabrana o napuštanju mjesta prebivališta je stupila noćas na snagu, što je opet, ako se mene pita, barem četiri dana prekasno.

Znanost kaže da moramo proći postupno sve faze, strategija ratovanja pak da moramo uvijek biti na korak ispred neprijatelja. 

Za očekivati je da će se eksponencijalni rast novooboljelih nastaviti sljedećih 14 dana od uvođenje karantene, no nažalost i potres će ostaviti posljedice na taj broj jer je usred panike i nužnog izlaska na ulice došlo do pojačane interakcije među ljudima. Dakle, tek dva - tri tjedna od danas možemo očekivati vrhunac epidemije u Hrvatskoj, a dotle držimo svi zajedno palčeve da je znanost u pravu i da shodno poduzetim mjerama i vremenu u kojem su određene nećemo dosegnuti kritičnu točku u kojoj bi se kod nas ponovio talijanski scenarij teško oboljelih bez adekvatne zdravstvene skrbi.

  • Croman92:

    A lumeni iz oporbe u Saboru govore o nekakvom sumraku demokracije. Sve je to ministar Beroš nazvao pravim imenom.