Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Škola za 5

Riječ, dvije o roditeljstvu i institucijama

Jeste li se kao roditelj ponekad našli u situaciji da vam netko suptilno sugerira kako se previše brinete za svoje dijete, kako je ono već dovoljno veliko da se samo bori s nekim problemima i kako ste kao roditelj previše zaštitnički raspoloženi? Prvo što mi padne na pamet nakon takve sugestije je pitati dotičnog je li svjestan gdje mi živimo.
Objava 08. travnja 2021. 0 komentara 680 prikaza
Pixell, arhiva VL-a
Pixell, arhiva VL-a
Dok neki roditelji jedva dočekaju da prepuste svoju djecu odgojno-obrazovnim institucijama, drugi ...

Da je to uređeno društvo u kojem se možemo pouzdati u pravednost, zakone i institucije možda bih i mirnije spavala. No mi živimo u državi u kojoj kriminal upravlja pravosuđem, a drugi krak hobotnice onemogućava da lijekove dobiju oni kojima isti stvarno život znače. Pa da ja ostavim svoje dijete da se samo snalazi i roditeljske brige prepustim institucijama?!

Kad se takav dobronamjeran savjet tempira nekoliko dana prije nego je po “enti” put eskalirala situacija koja potpuno ruši povjerenje u postojanje bilo kakvog reda kad je zaštita djece u pitanju, stvarno treba glasno reći pokoju i o roditeljstvu i o institucijama.

O roditeljstvu


Svatko ima svoje pravo izbora. Nisam osuđivala majke koje su nakon što bi djecu ostavile u vrtiću cijelo prijepodne zajedno pile kavu jer nisu imale drugog posla. Mogle su si priuštiti nezaposlenost, a mogle su si priuštiti i bezbrižnost da ne razmišljaju zauzima li njihovo dijete mjesto koje bi možda dobilo dijete oba zaposlena roditelja koji su zbog nedostatka vrtićkih kapaciteta plaćali dadilju ili privatni vrtić.

Ne osuđujem niti majke koje su, nakon što bi dijete dovoljno odraslo da se može samo hraniti i oblačiti nabavile kućnog ljubimca pa hrane i presvlače njega. Umjesto dječjih kolica u šetnju s pudlicom. Potpuno su mi cool roditelji koji imaju stav “ja sam svoje škole završio i njegove/njezine me se ne tiču.”

S obzirom na svoju toleranciju spram drugačijih stavova uzimam si pravo i na vlastiti stil roditeljstva.  To podrazumijeva da još uvijek imam potrebu svakog dana čuti što im se lijepog, a što lošeg dogodilo; što ih je razveselilo a što ih brine. Je li to loše? Hoće li oni zbog toga biti manje sposobni, manje snalažljivi? Ograničavam li ih zato što me zanimaju njihovi planovi za sutra, ali i za sljedeći mjesec i godinu?  Ne namećem im svoju volju niti mišljenje, ali znaju da sam blizu ako me trebaju. To je baš tako jako loše za njih?

O institucijama 

Majka s početka priče koja ostavi dijete u vrtiću da bi s prijateljicama ispijala kave ima potpuno povjerenje u institucije što je potpuno u redu. Nikad ih nisam ostavila sa strahom da će im se tamo nešto loše dogoditi. Ne šaljem ih s tom mišlju niti u školu, niti ću ih poslati na studij. No ako primijetim da u nekoj od tih institucija nešto ne valja, neću niti šutjeti.
Znači li to da ja nemam povjerenja u institucije?

Česti član našeg medijskog prostora je ovih dana izjavio “kako državne institucije ne valjaju jer u njima rade isključivo uhljebi koji isključivo gledaju vlastiti interes (čitaj: sigurnost svog radnog mjesta).”
Ja ne bih išla baš tako daleko, ali sam spremna priznati da se većina djelatnika spominjanih institucija ponaša po sličnom obrascu: zažmiri ako možeš, bit će to na tvoje dobro; prešuti, ne propitkuj.
Zašto? Ako postaviš pitanje, tvoj nadređeni će morati na njega odgovoriti, a da bi on odgovorio vjerojatno će morati konzultirati svog nadređenog, a taj svog … Manje pitanja, manje posla za sve. Znamo da nitko ne voli previše posla, dakle šuti i čuvaj radno mjesto.

Sada se opet vraćam na još jednu medijsku osobu i njezinu izjavu: “Institucije smo mi, one su odraz našeg društva. Pasivno društvo, pasivne institucije.”
Komentari na društvenim mrežama su ovih dana gorjeli srdžbom i bijesom spram pasivnosti Centara za socijalnu skrb, no koliko tih žestokih komentatora je u stvarnosti spremno uprijeti prstom i prokazati grešku ili propust takve ili slične državne institucije. Kad se netko i usudi, potiho ga se okarakterizira u najmanju ruku kao buntovnika u stilu “što sad taj hoće”.

I da se vratim na prvotno postavljeno pitanje: Je li opravdano od roditelja očekivati da mirno sjede prekriženih ruku dok institucije brinu o dobrobiti njihovog djeteta?

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.