Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Škola za 5

Škola, stres i logično pitanje: Jesmo li svi zajedno malo pretjerali?

Objava 18. rujna 2016. 3 komentara 2066 prikaza
Nekad je zaista previše..., arhiva VL
Nekad je zaista previše..., arhiva VL
Škola i stres

Na samom kraju kolovoza,  kad već ljetni praznici u dosadi sparne monotonije gube svoju draž, sasvim besmisleno zvuči rečenica "Početak škole je užasan stres i za učenike i roditelje".  Zašto stres? Zaželjeli smo se svi malo akcije, promjene, obaveza da nas pokrenu...

Osim toga, riječ stres poprima svojom inflacijom uporabe određenu dozu obezvrijeđenosti. Danas je sve stres, pa onda i početak škole valjda mora biti stresan? Dozvolit ću si malo nostalgije i one staromodne, nepopularne rečenice "Kad sam ja bila dijete...".

Kad sam ja bila dijete dani u kolovozu su se križali na kalendaru u veselom i nestrpljivom očekivanju da ponovno vidim školske prijatelje. Kupovina novih udžbenika, čiji miris svježe otisnutog papira i danas volim više od Bvlgaria i biranje bilježnica bio je doživljaj. Nova školska torba i pernica se nisu kupovale svake godine, no kad jesu veselju nije bilo kraja. Noć uoči prvog dana škole nisam mogla zaspati od uzbuđenja i bila sam ljuta što tog prvog dana nosim samo informativku, jer knjige su mamile, tako svježe i mirisne... Kakav stres!?!

Ipak sam se ove godine pripremila na izvjesne turbulencije prvog tjedna škole. Iz iskustva znam da je polazak djeteta u prvi razred događaj koji zbog svoje posebnosti zahtijeva potpunu roditeljsku posvećenost; i vremensku i emotivnu. Uz to, stariji kreće u peti razred što samo po sebi nosi cijeli niz promjena, novosti, izazova...

No, veselila sam se! Dečki nisu pokazivali previše interesa oko nabave opreme za školu i pribora (jedini uvjet je logo omiljenog kluba na bilježnicama) pa sam ja uživala, baš kao nekad davno, u listanju mirisnog papira, ispisivanju imena i prezimena na naljepnice za omote...

Prvog dana je sve bilo spremno: knjige, bilježnice, omoti, pernice, papuče, oprema za tjelesni. Ništa nas ne smije iznenaditi. Pozitivno uzbuđenje na vrhuncu! A onda je krenulo...

Prvašića treba prva dva tjedna voditi u školu i dočekivati nakon nastave.

Moje radno mjesto je takvo da ne mogu uzeti godišnji kad poželim.

Također sam na nastavi tri-četiri sata dulje nego dijete u prvom razredu.

Suprug radi.

Djeca traže svoje. Prije svega pažnju. Obojica!

U petom razredu stariji ima 12 predmeta ( i 12 novih nastavnika) i treba popamtiti koji pribor ide uz koji predmet.

Mlađi ne može sam po cesti do škole, a odbija biti i sam kod kuće.

Stariji želi na informatiku koja je u suprotnoj smjeni od ostale nastave.

Oboje treniraju nogomet, no trening smo stavili potpuno po strani dok se ne ustabili školski raspored koji se mijenja iz dana u dan; i moj i njihov.

Bilježnica kupljena za Tehnički odgoj nije dobra, treba po novu, geometrijsku, bez crta ili kockica.

Kutija s priborom za likovni je opremljena potpuno, no obična olovka za crtanje ne može biti HB, nego samo B. Opet u knjižaru.

Stariji uporno zaboravlja da za sat geografije treba ponijeti pored udžbenika, bilježnice, radne bilježnice i Atlas.

Negdje sredinom prvog tjedna prvašić je pri rastanku pred školom počeo tiho plakati.

Drugi dan je plakao kod kuće već prilikom spremanja knjiga u školsku torbu.

"Bojiš li se škole?" Ne! 

"Bojiš li se učiteljice?" Ne!

"Odnosi li se netko od novih prijatelja iz razreda loše prema tebi?"  Ne!

"Zašto onda plačeš?"  -Stegne me tuga oko srca kad se moram s tobom rastati. (Da, išao je u vrtić i nikada nije plakao.)

Sada i mene steže oko srca i svaki odmor trčim vidjeti je li dobro. Nekad dođem do njega i zagrlim ga, nekad privirujem samo iza ugla i uvjeravam se da je sve pod kontrolom.

Starijem treba šestar i kutomjer. Opet u knjižaru.

Raspored se još uvijek mijenja i bilo kakve slobodne aktivnosti je nemoguće planirati. Živimo od danas do sutra.

Jedan roditeljski sastanak, drugi roditeljski sastanak, treći roditeljski sastanak u nogometnom klubu.

Mlađem smo kutiju s priborom za likovni kompletirali, no stariji mora na stranici škole tražiti koji pribor određeni tjedan treba donijeti.

Opet jedna bilježnica nije adekvatna, pa treba po novu. Put pod noge u knjižaru po tko zna koji put.

Mlađi uspješno savladava koje stvari treba spremiti u torbu za koji predmet, stariji paničari jer ne razumije što su inicijalni testovi koji se pišu prvi tjedan škole.

Knjiga za lektiru!  Nema je u školskoj knjižnici, snalazi se.

Svakodnevno mi obojica donose kući raznorazne formulare koje treba potpisati; suglasnosti za terensku nastavu, ugovor za prehranu u školi, suglasnost za dozvolu fotografiranja... Više niti ne čitam, potpisujem automatski!

Za Matematiku starijem nedostaje još zadaćnica. Trčim do knjižare i kupujem usput i dvije s crtama; s predumišljajem. Možda će trebati za Hrvatski i Engleski.

Inače generalni mrzitelj multitaskinga, svoje pripreme, godišnje, mjesečne, tjedne, izvedbene i operativne planove pišem asistirajući uz domaće zadaće (velike i male), lektire, projekte i bezbroj pitanja logističke naravi. Sve uz popratnu grižnju savjesti kako se niti poslu, niti djeci ne posvećujem kako treba.

Mlađi je uz obećanje novog bicikla uspješno jedan dan suspregnuo suze pred školom, no već sljedeći, vidjevši djevojčicu iz razreda kako na rastanki ljubi svoju majku, suze su bile opet jače od njega.

Nisam više toliko iznenađena samim suzama, koliko preciznošću i bogatstvom vokabulara, kojim netipično za muškog sedmogodišnjaka opisuje svoje osjećaje: „To je mama jače od mene, jednostavno me stegne neka tuga oko srca, jer se u školi, iako je veselo, osjećam odvojeno od tebe, tate i brata.“

Preživjeli smo prva dva tjedna. Nekako.

Mislim da smo svim izazovima udovoljili, no pod koju cijenu? Osim pretjerane emotivne reakcije i anksioznosti javile su se nikad nam prije poznate alergije. Stres ugrožava imunološki sustav? Izgleda.

Ja, oduvijek tipični niskotlakaš, sam u rekordnih dva tjedna zauzela opasno dobru poziciju za razvoj hipertenzije i spoznala njezine ružne simptome.

Sve zbog škole!?!  Neke stvari treba ozbiljno mijenjati. Čim prije!

  • noxxy:

    Hvala u ime svih nas roditelja na hrabrosti i količini iskrenosti koju ste iznijeli u ovom tekstu.

  • goga2307:

    Oh, kako razumijem ovo. Ista situacija lani, samo što mlađi nije plakao. Ali je stariji u jednom trenutku pitao zašto moraju tako puno boraviti u školi, jer je li ne bi trebali više biti s mamom. Tada se meni steglo ... prikaži još! i u grlu i oko srca.

  • Avatar germanistica
    germanistica:

    Hvala na komentarima. I da ne bi bilo zabune: svaka od navedenih obaveza je opravdana (i izvršena na vrijeme kaako i dolikuje), no njihov sukus u prvim danima škole rezultira apsolutnim kaosom u obitelji.