Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Škola za 5

Stižu nam tableti u škole

Zanimljivo mi je bilo pročitati kako tableti nisu samo unosan posao nego i sredstvo koje bi trebalo hiperaktivnu djecu, posebno onu s poremećajem pažnje i koncentracije, primiriti tijekom školskog sata.
Objava 14. siječnja 2020. 2 komentara 2038 prikaza
Grgo Jelavić / Pixell
Grgo Jelavić / Pixell
Početkom drugog obrazovnog razdoblja dolaze tableti u sve prve i pete razrede osnovnih škola.

Ispred nas je 25 radnih tjedana bez ikakvih praznika. Do takve situacije došlo se je silom prilika (nisu nastavnici zbog te činjenice sretni). Ignoriranje štrajka od strane vladajućih dovelo je do toga da se je on neizmjerno odužio. Inzistira se da te dana treba odraditi (koja još profesija odrađuje dane provedene u štrajku???). 


Iako se trenutačna reforma kune baš u veliku autonomiju nastavnika, ona je pala već na prvom ispitu. Ovo je bila odlična prilika da se autonomija pokaže na djelu; da se dopusti nastavnicima da gradivo smanje, stave naglasak na bitno i privedu školsku godinu kraju unutar zadanih, izmijenjenih, ali razumnih okvira. No ipak je prevladala birokracija – treba ispuniti kvotu zadanih nastavnih dana. Kakav će biti efekt na radnu sposobnost učenika kad završne testove dočekaju nakon dvadesetak i nešto tjedana nastave bez odmora – e za to nije nikoga briga. Pa ako se mene pita, tu padaju u vodu ne samo reforma, nego i pedagogija i dječja psihologija koje bi ovakvu situaciju u nekom od svojih udžbenika osudile na lomaču, no kada se ona događa u praksi, šute.

U 2. obrazovnom razdoblju tableti definitivno ulaze u nastavu i to u sve prve, pete i sedme razrede osnovnih škola, kao i u prve razrede srednjih.

Što će djetetu od jedva navršenih sedam godina tablet? Čemu će ga on podučiti? Kakve će navike steći to dijete? Je li ono, s obzirom na svoje godine, sposobno svrhovito se njime služiti i koristiti ga u svrhu učenja?
Na niti jedno od ovih pitanja nemamo egzaktne odgovore, budući da nam nadolazeću digitalizaciju propisuje reforma u koju smo bili prisiljeni ući bez da se je provela ijedna ozbiljna studija o gore navedenim pitanjima i bez da je reforma nakon svoje eksperimentalne faze doživjela metodičku evaluaciju i procjenu kvalitete.

No, možemo se osloniti na istraživanja, ali i iskustva drugih.
Ako utipkate riječi digitalizacija, iskustva, studije u neku od tražilica na hrvatskom, engleskom ili njemačkom jeziku naići ćete na brojne studije koje govore o štetnosti iste u ranijoj školskoj dobi. Niti jednog istraživanja koje je rezultiralo pozitivnim ishodima.
U Europi imamo primjere razvijenih zemalja koje uklanjaju tablete s nastave, a neke čak i rigoroznim kaznama zabranjuju nošenje mobitela u škole.


Zgodno je spomenuti i primjer Australije: 2008. godine uložila je silne milijune australskih dolara u digitalizaciju školstva. Osam godina kasnije, 2016. odustaje od digitalizacije i vraća se tradicionalnim načinima poučavanja nakon što je PISA istraživanje detektiralo znatan pad Australije na rang listi zemalja po efikasnosti obrazovnog sustava. 


Ovaj podatak mi je vrlo dragocjen; računam koliko će narednih godina trajati tortura digitalizacije i forsiranje njene primjene. Da smo mi pokusni kunići, još bih nekako i podnijela ovu tiraniju u svrhu rezultata eksperimenta koji će pomoći drugima. No nismo pokusni kunići, mi smo magarci koji svjesno prihvaćamo negativnost na kojoj su se već mnogi drugi prije nas svjesno opekli.


Zanimljivo je pročitati kako tableti nisu samo unosan posao nego i sredstvo koje bi trebalo hiperaktivnu djecu, posebno onu s poremećajem pažnje i koncentracije primiriti tijekom školskog sata. 


Neosporno je da učitelji svake školske godine detektiraju sve više takve djece koja nemaju razvijene ne samo radne navike, nego i pažnju potrebnu za praćenje nastave. Taj broj djece se iz godine u godinu kritično povećava, a neuroznanstvenici pojavu tumače izloženošću predškolske djece ekranima, mobitelima i raznim igricama koje tamo konzumiraju.

O čemu se radi?
Djetetu se od dobi kada je spremno hvatati rukama u njih pružaju mobiteli kako bi se zabavilo i kako bi roditelji uhvatili koji slobodni trenutak. Digitalni sadržaji su živahni, pružaju snažan vizualan i slušni podražaj (za kakav dijete u toj dobi nije niti spremno, pa mu iz istog razloga oštećuje i umanjuje pojedine kognitivne sposobnosti), no kao takvi su djetetu izuzetno interesantni.
Ako mu se “zanimljiva igračka” oduzme, dijete plače jer ju želi natrag. Tu započne čaroban krug, svaki put dijete se želi igrati sve duže i ovisnost je stvorena.


Djecu koja su u predškolskoj dobi bila često izložena digitalnim sadržajima vrlo je lako pri polasku u školu prepoznati: ona zaostaju u jezično-govornim sposobnostima (teško se izražavaju, govore kratkim rečenicama, vokabular im je izuzetno štur, a u težim slučajevima nisu u mogućnosti ispravno izgovarati pojedine glasove) te im je razina pažnje i koncentracije znatno niska.
Razlog ovog posljednjeg leži u činjenici kako se dijete kroz digitalije naviklo na brzinu, na “skakanje” s jedne aktivnosti na drugu, na minimalan osobni angažman prilikom rješavanja zadatka, na činjenicu da se svaka njegova želja ispunjava odmah i na vrlo snažne senzorne poticaje.

Sve je to u potpunoj suprotnosti s atmosferom kakva ga očekuje u razredu i kakva je potrebna za proces učenja. Iako se radi i samo o prvom razredu, očekuje se da dijete ipak bude spremno nekoliko minuta provesti uz isti sadržaj ili zadatak. U nemogućnosti promjene istog, odnosno “iz dosade”, djeca koja su kroz digitalne sadržaje navikla na jače podražaje, rad u razredu doživljavaju dosadnim i iscrpljujućim, te na njega reagiraju učestalim zapitkivanjem kako bi si razbila monotoniju, potrebom za dodatnom fizičkom aktivnošću (mlataranje nogama, ljuljanje na stolcu, ustajanje i šetnja po prostoriji …) pa čak i verbalnom i fizičkom agresijom.


Usporedba je vrlo ružna: djetetu koje je već definirani ovisnik o digitalnim sadržajima idemo u trenucima apstinencije (nastavni sat) dati još malo te droge da ga ona primiri i da uspije izdržati. Je li ova usporedba točna, prosudite sami.


Sasvim je druga priča o primjeni digitalnih sadržaja u kasnijim godinama školovanja. Nezamislivo je danas biti gimnazijalac ili student koji se ne služi digitalnim sadržajima ili aplikacijama i brzom pronalaženju potrebnih informacija. No to su sve procesi koji pomažu učenju, a ipak ne čine njegovu bit.

Svejedno, tableti su tu. S jedne strane ih se bez analize, bez mišljenja stručnjaka, bez uvažavanja iskustva iz prakse u nastavu gura. S druge strane se odgovornost kao teniska loptica prebacuje na teren nastavnika: oni su odgovorni za adekvatnu primjenu i korištenje istih, a biti će odgovorni i za posljedice.

Smije li u ovom slučaju nastavnik koji je upoznat s činjenicama odlučiti da NEĆE koristiti tablet na svojim satovima? Podsjećam, autonomija nastavnika ...

Smije li roditelj inzistirati da njegovo dijete neće koristiti tablet do određene godine? Podsjećam, roditelji odlučuju i o (ne)cijepljenju vlastite djece ...

 

  • Libela:

    "Koja koja još profesija odrađuje dane provedene u štrajku???" U ovoj je rečenici sažeta sva bahatost prosvjedara. Umjesto da budu uzor učenicima, ponašaju se egoistično, i to na našoj grbači. Kome tko štrajka se plaća za neodržanu nastavu, za neodrađen ... prikaži još! posao, u kojoj to struci? Nastavnici su mjesec i pol dana iznuđivali cijelu naciju, svojim partikularnim interesom, iako im je dana razumna ponuda. Koji zaposlenik u privatnoj firmi dobije povećanje plaće od 23 posto u četiri godine? Baš nijedan! Nastavnici ionako rade samo devet mjeseci u godini, i još bi da im štrajk bude plaćen, i da ne rade. Fakat bahato!

  • vlatx:

    Dok se u razredu guraju djeca s posebnim (inetelektualnim) potrebama nikakav tablet neće pomoći u obrazovanju. Treba početi razmišljati i o stvaranju razreda s normalnom djecom jer su postala manjina i trebalo bi im dati posebna prava i mogućnosti za ... prikaži još!a dodatna obrazovanja (besplatne tečajeve i radionice).